Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ

Prijatelju,
požališe mi se naši nekad zajednički prijatelji – kojih se ti, vele, u međuvremenu odreče, a neki od njih, opet, otpisaše tebe – da ti, navodno, pred TV kamerama, onako „urbi et orbi“, obznani kako je naše, tvoje i moje prijateljstvo, koje je četrdeset godina odolijevalo svemu i svima, već tri godine samo sjećanje. I kako sam, navodno, razlog tome ja – jer, eto, koliko preko noći skontah kako bi mi ti mogao pokvariti račune i kako je najbolje da te odkantam. Nastranu što je to preambiciozno. Jer, u čemu bi ti to meni mogao kvariti račune? Zanemarimo, međutim, to. Ali, doista, je li to istina? Reče li ti to što mi prenesoše? Jer, što je-je, sve to nisam u prilici bio i rođenim ušima čuti. I, ako jeste, što te na to natjera? Ambicija da se zakačiš za „posljednji vlak“? Ako je to, oprošteno ti je. Iako, prijatelju, nikad te oni, ma koliko pred njima „gaće skidao“, neće smatrati svojim. A i da hoće, nema cijene za koju bi me mogli dobiti – vjerovao sam, priznajem, da su im i u tvom slučaju šanse ravne nuli.

Ako ti je, međutim, javna ispovijest bila potrebna kako bi stanje u kojem se nalaziš dok si sam, među svoja čet'ri zida, podijelio s ostatkom svijeta – iako, oprosti mi na otvorenosti, tu vrstu potrebe teško mogu razumjeti – iskreno žalim. Jer, zajedničkih četrdeset godina, prijatelju, ja i danas ljubomorno čuvam. I ne odričem te se. Pitaš se, zašto? Zato što su veze među nama, što se mene tiče, takve da ih pokidati ne mogu ni sve munje i gromovi ovog svijeta – kamo li razlike u odnosu na tričarije, one jesi li socijaldemokrata ti ili ja i njima slične. I sitne kalkulacije u kojima se, ponekad, i jedan i drugi možemo naći.
 
Bilo što da ti, prijatelju, bijaše razlog, moram ti priznati da me informacija, koju mi proturiše, natjera da se prisjetim svih prohujalih godina. Ispred očiju mi prolijeće jesen ranih sedamdesetih – i susret dvojice brucoša. Imali smo, sjećaš se, predavanje iz njemačkoga. Ispred očiju mi prolijeće i druga polovica istog desetljeća. Na sarajevskom univerzitetu otvoren je poslijediplomski. O tome si me, sjećaš se, obavijestio – i hvala ti. Jer, da nisi pitanje je bi li za taj studij ikada i čuo – i pitanje je kojim bi smjerom krenuo moj kasniji život. Jer, ja sam, znaš i sam, diplomirao u veljači, pola godine prije redovitog roka naše generacije, otišao u rodni kraj, počeo raditi – i bio sam daleko od izvora informacija uopće, pa i o početku rada novog poslijediplomskog studija. 

Rat je, kako u svemu ostalome, posljedice ostavio i na redovitost naše komunikacije. Ali, nije uništio potrebu jednog za drugim. Uostalom, čim je tutanj nacionalističke ratne pomahnitalosti zaustavljen, našli smo se. Sjećaš li se 1997. godine – i moga nagovaranja da se vratiš, da te angažiram kao asistenta, da prijaviš doktorsku disertaciju i da ostatak života provedeš u onome čemu, zapravo, oduvijek i pripadaš? Izmigoljio si – u Njemačkoj su ti, govorio si, djeca u školi, pripremaju se za studij, sada je povratak, uvjeravao si me, nerealan.

Ali, od te vrste uvjeravanja ja nisam odustao. I nagovorih te deset godina kasnije. Sjedili smo, sjećaš se, sa suprugama – i pijuckali. A ja sam, po već uhodanom, nanovo otvorio priču – da se stanje stabiliziralo, da ne postoje razlozi za strahove, da bi konačno morao razmisliti o prijavi disertacije i povratku. I, hvala Bogu, uspio sam. Rekao si, dobro, hoću – ali ti ćeš mi završavati poslove oko prijave, a i kasnije, ovdje, na Sveučilištu. I krenuli smo. Napisao si prijavu, predložio me za mentora, a ja sam koristio utjecaj kojeg imah kod moje bivše asistentice – tada već dekanice. Prihvatila je, ne treba griješiti dušu, i da čitavu proceduru pokrenemo i da joj zajedno budemo vjetar u leđa. Zahvaljujući tome – i činjenici da si se ti posvetio pisanju – sve je išlo puno brže no inače. I sve je bilo okončano za samo dvije godine – u srpnju, ako se dobro sjećam, 2010.

Sjećaš se kako sam koristio utjecaj kod moje bivše asistentice da bi te doveo na Fakultet? A čitava priča, iako ti o tome nikada nisam zborio – jer nisam bio siguran kako bi na to mogao i reagirati, da ti ne splasne želja i da se ponovo ne odlučiš za „bijeg“ u Njemačku – nije bila nimalo jednostavna. No uspjeli smo – počeo si raditi. Ali, trebalo te je i birati u docenta – jer, to je bio uvjet da zasnuješ i radni odnos, i budeš osiguran od kojekakvih „slučajnosti“. To, međutim, nije bilo nimalo jednostavno. Jer, ti si, kao dopisnik Oslobođenja, a i nekih drugih tiskovina, istupao s radikalnom kritikom nacionalističkih filozofija – ovdje, a i u drugim dijelovima bivše zajedničke države. Sva sreća, oni koji odluke donose ne čitaju. Ali, tko je mogao biti siguran da s istom pričom nećeš i nastaviti, i to odmah po povratku – a to bi u tvom angažiranju moglo presuditi. I stoga sam te k'o Boga molio – smiri se dok ne završimo izbor i prijem u radni odnos, strpi se, piši o njemačkoj kulturi i filozofiji, bavi se Heidegerom, kani se naših balkanskih vododerina, bit će vremena i za to. Srećom, poslušao si – i čitavu priču smo uspjeli zaokružiti.

Što ti se nakon toga dogodi? Što se mene tiče, vjeruj mi, odgovor nemam ni danas. Istina je tek da bi štošta od toga najradije zaboravio. Jedno vrijeme, priznajem, sve u vezi s tobom sam doživljavao previše osobno – kao da si mi najrođeniji. Stoga sam, a ne zbog straha da bi mi mogao pokvariti račune, i napravio pogrešku zbog koje sam se tisuće puta pokajao. Jer, tko sam ja da odlučujem o tvom životu, pa i da progovaram o kopernikanskim obratima u tvojoj glavi – koje takvima nisam doživljavao samo ja nego i svi ostali tvoji dugogodišnji prijatelji. Ali, bože moj, to je, shvatio sam, tvoj život – i s njim možeš činiti što ti volja. I to sam, možda si upratio, i javno priznao – i ispričao se kako te ne bih izgubio.

Ali, sve to, sad je jasno, nije pomoglo. Danas mi se, najiskrenije, sve više čini kako ti je moja pogreška došla k'o naručena – da bi napravio odmak od mene i drugima, koji ti najednom postadoše važniji, pokazao kako si započeo novi život. Nije tvoj najnoviji TV istup ni jedini, niti najvažniji razlog takvom mome dojmu. Iako, i u njemu si, ako mi ga vjerno prenesoše, s malo izgovorenog rekao previše. Ali, „ispadi“ su ti se, ako već hoćeš, događali i ranije – sve te tri godine zbog kojih me optužuješ. Evo, kad ti već pišem, da te na jedan od njih i podsjetim – a svjež je. Ti si, ako mi vjeruješ, među rijetkima koje pozvah na pristupno predavanje u ANUBiH. Želio sam da sa mnom podijeliš moju sreću. Nisi došao – a ni javio da nećeš. Očito sam bio naivan. Jer, to se moglo i očekivati budući si i moj prijem u akademiju, potužiše mi se zajednički nam prijatelji, ocjenjivao političkim. Politički – pa zar je i to moguće? Od tebe, iskreno, takvu priču ne bih očekivao ni da je istina. A nije – i ti to najbolje znaš. Jer, ako itko onda ti znaš koliko je napisanog iza mene – 26 knjiga i preko 150 znanstvenih radova. I da ti se pohvalim – na promociji novih dopisnih članova sam se time mogao i ponositi. Jer, ostali su – izuzme li se nenadmašni Karahasan – bili daleko iza.

Reagirao, međutim, nisam ni tada. Jer, prijatelju, ti si – pa ma što o tome danas mislio – moj proizvod. Reći ćeš – kako? Jednostavno. Da ne bi mene, hoću reći, i ti bi danas bio drugdje – izvan BiH sigurno – i za tebe bi, kao i sve prethodne godine, malo tko uopće znao. I stoga sam, za razliku od tebe, primoran na šutnju. Jer, kažu, ne pljuj po sebi. Ali, kako prešutjeti ovo što u svome najnovijem „čašćavanju“ tek učini? U kojem se javno žališ kako si, eto, čovjeku koji te vrati u život postao problem. Zar je, prijatelju, doista dotle došlo? Zar nesuglasice s prijateljem, ako se o njima i može govoriti, nije ljudski raščistiti kako jedino i priliči – gledajuć' ga u oči? I zar TV kamere, ako je nakana časna, treba koristiti kako bi se razlaz? i obznanjivao. Stavih upitnik – jer ja se od tebe ne želim razilaziti. Naprotiv – želim se za tebe i tvoje prijateljstvo boriti. Do zadnjega. Shvatio ti to ili ne.

I dalje tvoj prijatelj!

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)