Otac nije htio biti član Partije, jer je želio slaviti sve praznike. Zato nikada nije mogao biti direktor u ŽTP-u.

Piše: Zvonimir Nikolić, Al Jazeera Balkans

Rođen sam davne 1963. godine u Sarajevu. U katoličkoj porodici. Kršten, pričešćen i krizman u crkvi Svetog Josipa na Marijin Dvoru. Sjećam se bijelih krizmanih hlača, bijele košulje, ali, ipak, nekako najviše sata marke „Poljot“, koji sam dobio na poklon od krizmanog kuma Drage Pandže. Metalna narukvica, sat onako pokrupan, bilo je u njemu bar 20 deka…

U našoj kući su se uvijek slavili i Božić i Uskrs. Roditelji su bili vjernici, oni tihi, kućni. Iako je otac kao dijete sa 17 godina otišao u partizane, nije htio biti član Partije. Opravdavao je to riječima: „Neću, sine, da se krijem. I moji roditelji su slavili praznike kao ljudi. Slaviću i ja.“ Zato nikada nije mogao biti direktor u ŽTP-u. Međutim, njegovi motivi su bili drugačiji. Bio je sasvim zadovoljan što je kao jedini (ne)partijac bio predsjednik radničkog savjeta. I to mu je bila dovoljna satisfakcija. 

Kao mali išao sam i na vjeronauk u marindvorsku crkvu. Župnik je bio Mato Bičvić. A ja sam nekako više volio kapelana Marka. Bio je mlađi, a i nekako bliži sa nama djecom. I sestra Antonela. Najljepše i najnježnije biće koje sam ikada vidio.

Jagnje u tepsiji

Za Uskrs bi se kupovala specijalna jaja. Otac bi obilazio pijace danima. Da probere ona, po njemu, najtvrđa. U petak bi kupio šarana. I uvijek okretao glavu dok onaj u ribarnici udari šarana i ošamuti drvenim čekićem. A moj brat Dragan i ja bi svaki put tog šarana stavljali u kadu punu vode i mislim da smo svakoga oživjeli. I uvijek kada dođe s posla i zatekne živog šarana u kadi nastao bi haos. Srećom, imali smo komšiju koji je obično rješavao te probleme. Mati bi već te sedmice počela praviti suhe kolače, šape, kekse, pakovati ih u kutije i namigivati nam na kojem ormaru se te kutije sa kolačima nalaze.

Petkom se jela riba i farbala su se jaja. Kao pravi gazda u kući otac je dijelio zadatke, što mami, što nama, a on je rukovao samo specijalnom kašikom i šerpicom za farbanje jaja. Obično bi neko od nas troje bio kriv ako neko pukne. A ako se neka boja ne primi baš najbolje uvijek je bio kriv prodavač. Kako mu svaki put uspije  uvaliti i bar dvije stare, prošlogodišnje boje? Uz obavezno: „E sad sam kod njega kupio… nikad više!“ Mati bi još satima čistila šporet, isprskan svim bojama i dezenima, a mi bismo jaja mazali uljem da imaju ljepši sjaj.

Subotom bi se nosilo jagnje u pekaru kod Zore na Marijin Dvoru. Rano ujutro. A mog brata i mene bi uvijek zapalo da vraćamo to pečeno jagnje u tepsiji i pažljivo osmatramo kada će tramvaj stati na stanici kod velike samoposluge na Marijin Dvoru. To je bio znak da startamo sa trčanjem i sa tepesijom u rukama. Da stignemo do kuće prije nego nas neko od raje vidi iz tramvaja.

Jagnje u tepsiji bi prenoćilo u njihovoj spavaćoj sobi uz obavezno očevo upozorenje: „Ne d'o vam Allah džellešanuhu da neko razvali jagnje i pojede kožu prije sutra!“ Upravo tim riječima.

Nedjeljom, na uskrsno jutro, obukli bismo najbolju garderobu i krenuli sa roditeljima na misu. Nosili su se i hrana, jaja, mladi luk, šunka, so… na blagoslov nakon mise. Onda bi se ta hrana onako brzinski pojela kod kuće, a brat i ja bismo navalili na kolače. Taj dan bi se tata javljao na telefon i uvijek pisao u tefter ko ga je sve nazvao da čestita, da kojim slučajem ne zaboravi nekome čestitati Bajram ili Vaskrs kada dođe vrijeme njihovog slavlja.

Poslije bi se skupila sva familija, komšije, prijatelji sa posla. Mi djeca bismo razbijali jaja do iznemoglosti. Jagnje bi puklo brzinom munje, a uvijek bi se našao i neki dežurni doušnik koji bi danas pojeo najviše, bio najveseliji i najgrlatiji, a sutra na partijskom sastanku ogovarao moga oca kako, eto, on slavi Uskrs… Možeš misliti?! A Predsjednik radničkog savjeta!

Na Uskrs, pa na Vaskrs i obratno

A onda je došla prva snaha. Pravoslavna. I Snježini roditelji su bili sličnih svjetonazora. Odgojeni da poštuju i svoje i drugačije.

Bez obzira na to što smo tada živjeli odvojeno u iznajmljenom stanu, svi smo išli mojim roditeljima na Uskrs, pa onda Snježinim na Vaskrs.

Moj otac Dane i punac Bogdan bi već nakon četvrte loze počeli sa ratnim pričama iz partizana, a moja majka Nada i punica Zora bi o receptima, deterdžentima, povremeno strijeljajući pogledima ovu dvojicu ilegalaca da smanje sa alkoholom. I da ne pričaju vazda isto, iako su obojica bili ubijeđeni da sve to prvi put pričaju.

A mi smo slavili sve. Jedne nedjelje kod mojih, druge nedjelje kod njenih…

Godine 1989. je umrla moja punica Zora, a mi smo nastavili živjeti sa Bogdanom. I nastavili iste običaje - kod mojih na Uskrs, a ovdje kod „mojih“ na Vaskrs.

Do rata.

A onda je došla do izražaja prednost našeg „miješanog braka“. Mogli smo otići i na istok i na zapad, ali mi smo otišli preko Miljacke. I tu ostali.

Moj voljeni brat se našao u Italiji. I hvala Bogu da jeste. Onako emotivan i osjećajan ne znam ni kako bi preživio rat.

U ratu smo Uskrse i Vaskrse slavili uz grah, burek od ikara i kolače od smrvljenog „korejsko-vijetnamskog“ keksa, koji se ionako raspadao u kontaktu sa zrakom.

Bogdan je ostao na Grbavici, misleći da će sačuvati stan. I da njega, starca, neće niko dirati. U čitavoj zgradi njih trojica penzionera. Jednom je 1994. prešao Most bratstva i jedinstva. I bio kod nas pola dana. Vidio svoju unuku prvi i jedini put. I rekao da će uskoro, dok sredi papire u vezi sa stanom i on ovamo. Deset dana kasnije smo saznali da je umro. Od srčanog udara. Nakon rata posjetio nas je jedan od te dvojice komšija i ispričao nam o batinama i slomljenim rebrima koje je Bogdan dobio spasavajući njega i drugog komšiju. Srčani udar je samo prelio čašu. Sasvim očekivano od čovjeka rođenog na Kovačima. I taj drugi komšija se vratio u našu zgradu. Saginjao je pogled od nas, jer nikad nije došao da nam ispriča šta se, zaista, dogodilo. Niti je donio dvije čokolade koje je deda poslao svojim unukama.

Nakon rata smo nastavili sa istim običajima. Godine 2005. je umro moj otac.

xxx

Danas popodne (četvrtak) idem kupiti jaja. Da ih večeras farbam. U specijalnoj šerpici i sa specijalnom kašikom. Djeca će mi pomagati. Znam da se jaja farbaju sutra, na Veliki petak, ali, ipak, ostavljam sebi malo prostora za popravni, jer uvijek mi makar petina pukne.

Danas moja mati reže šarene papire i priprema kutije za svoje komšije. Kutije u koje će pakovati jaja.

Sutra idem po ribu, a u nedjelju će moja mati kod nas. Do podne će pisati ko je sve nazvao da čestita, da ne zaboravi uzvratiti.

A popodne ćemo zajedno ručati i slaviti i Uskrs i Vaskrs. Oba praznika padoše ove nedjelje na isti dan.

Predvečer, kad se vrati svojoj kući, obići će komšiluk sa šarenim kutijicama za jaja, a ujutro će mi na telefon prepričavati ko se sve od njihovih dragih prijatelja sjetio da je nazove, da joj čestita…

Mi ćemo, kao i obično, podijeliti jaja i kolače komšijama i njihovoj djeci, koja se najviše raduju tome. Iste tanjure ćemo dobiti nazad za Bajram. Pune baklave, ružica, hurmašica. Tako je to uvijek bilo u Sarajevu. I biće.

(Posvećeno mojim roditeljima, mojoj punici i puncu. I komšiji, dedi Bikiću.)