Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Ima neka tajna veza
Za sve ljude zakon krut
Njome čovjek sebe veže
Kada bira sebi put

Sidro koje lađu čuva
Da ne bude buri plijen
Tone skupa sa tom lađom
Jer je ono dio nje…
 
pjesnik Duško Trifunović (1933. - 2006.)

Informirani smo da je u Sarajevu ovih dana boravio (dva dana) mladi holandski parlamentarac „kako bi se uvjerio da su negativni izvještaji o stanju u Bosni i Hercegovini realni, te da nema političke volje za reformama“.

„U posjeti sam samo dva dana i znam da nakon tako kratkog vremena još uvijek nije baš moguće reći i znati sve“ – kaže parlamentarac za nedjeljnik „Slobodna Bosna“.

Holandski parlamentarac je, vjerovatno i ne znajući, potvrdio staro turističko pravilo koje glasi: „Ako jedan grad posjetiš na jedan dan, vidio si sve. Ako se u posjeti zadržiš dva dana, vidio si dio, a ako se u posjeti zadržiš tri dana, bićeš u prilici da shvatiš da nisi vidio ništa“.

Valja odmah reći da nije fer od mladih evropskih parlamentaraca tražiti da znaju o Bosni i Hercegovini više od nas samih.

Zato protrčimo zajedno sa ili bez stranih posjetilaca kroz neke činjenice koje interpretiraju jedinstvenu koegzistenciju suprotnosti na tlu Bosne i Hercegovine, a koja opet određuje višedimenzionalni identitet bosansko-hercegovačkog građanina. Onaj građanin koji ne osjeća tu koegzistenciju suprotnosti u sebi samome, jednostavno nije odavde. Neka nam povod bude obilježavanje stoljeća evropskih ratova u Sarajevu (1914.-2014.).

Profesor Džemal Čelić primjećuje da je svojevrstan bosansko-hercegovački fenomen činjenica da kulturni i civilizacijski valovi, ma sa koje strane dolazili, uglavnom ne prodiru preko bosansko-hercegovačkih terena dalje. Iz tame prahistorije, kada su centralne dijelove Balkana nastanjivala brojna ilirska plemena, kao prvi etnički identitet na ovom tlu, pa do naših dana, impresionira činjenica da su oni koji su ovdje živjeli kroz hiljade godina uvijek očuvali svoj kulturni identitet, a da su snagom stvaralačkog duha, u čudesnoj koegzistenciji suprotnosti, bili stalan nevidljivi most pomirenja:
-    ilirskih, grčkih i rimskih bogova,
-    mitraizma i ranog kršćanstva,
-    srednjovjekovne crkve bosanske, katoličanstva i pravoslavlja,
-    zapadno-europske kulture i civilizacije, bizantijske i osmanske, te judaizma
-    Bošnjaka, Srba, Hrvata i drugih naroda koji danas žive i rade na ovom tlu – primjećuje profesor Čelić.

Od početka XX stoljeća, u regionu je stvarana lažna slika o Bosni i Hercegovini i Sarajevu u kojem su stanovnici u latentnom sukobu. Toj slici je svakako kumovao Sarajevski atentat maloljetnog Gavrila Principa na Austro-Ugarskog prestolonasljednika Ferdinanda i suprugu Sofiju, koji se zbio na srpski praznik Vidovdan, 28. juna 1914. godine... Zašto je ubijen prestolonasljednik Ferdinand i kakva je bila uloga Rusije, susjedne Srbije i drugih evropskih sila (Velike Britanije) u organiziranju Sarajevskog atentata, biće poznato tek nakon što (ko živ, a ko mrtav) bude napisana zajednička historija naroda Evrope.

Od početka XX stoljeća, u regionu je stvarana lažna slika o Bosni i Hercegovini i Sarajevu u kojem su stanovnici u latentnom sukobu. Toj slici je svakako kumovao Sarajevski atentat maloljetnog Gavrila Principa na Austro-Ugarskog prestolonasljednika Ferdinanda i suprugu Sofiju, koji se zbio na srpski praznik Vidovdan, 28. juna 1914. godine. Od tada pa do danas, nema modernog turiste koji je posjetio grad, a da nije posjetio mjesto atentata koji je bio povod za početak Prvog svjetskog rata, i početak krvavog raspada Austro-Ugarske Monarhije.

Sarajevski atentat je okončao dotadašnji sjajni razvoj grada.

Zašto je ubijen prestolonasljednik Ferdinand i kakva je bila uloga Rusije, susjedne Srbije i drugih evropskih sila (Velike Britanije) u organiziranju Sarajevskog atentata, biće poznato tek nakon što (ko živ, a ko mrtav) bude napisana zajednička historija naroda Evrope.

Atentatori su bili mladi ljudi iz Bosne i Hercegovine, pripadnici organizacije Mlada Bosna koji su zagovarali ujedinjenje Jugoslovena nasilnim sredstvima, a obučavani su i naoružani u susjednoj Srbiji. Socijalne teme su rijetko pominjane.

Tajne omladinske organizacije su otkrivene širom Bosne i Hercegovine, Dalmaciji i Sloveniji. Grupe mladobosanaca kojima je suđeno po drugim gradovima Bosne i Hercegovine bile su izmješane po narodnosti. U haremu Alipašine džamije u Sarajevu i danas stoji turbe sa grobovima Avde Sumbula i Behdžeta Mutevelića koji su (1915.) umrli u kazamatu u Aradu (Rumunija). Nakon Prvog svjetskog rata pojedini učesnici Sarajevskog atentata su proglašeni „Vidovdanskim herojima“ od strane Kraljevine SHS i njihovi posmrtni ostaci su preneseni u Sarajevo, gdje su nakon dovršenja kapele (1939.) sahranjeni u zajedničkoj grobnici. Kapela mladobosanaca sv. Arhanđela se nalazi na Starom srpsko-pravoslavnom groblju sv. Mihajla na Koševu. Istovremeno uklonjeno je spomen obilježje Ferdinandu i Sofiji sa ugla Latinske ćuprije.

Grad Sarajevo je krajem XIX i početkom XX stoljeća, u vremenu K. u. K. (Kaiserlich und Königlich) bio jedan od najmodernijih gradova svoga vremena. Sve što je građeno u tim vremenima bilo je rađeno po najvišim standardima koji su tada važili u svijetu.

U Kraljevini Jugoslaviji naprotiv, grad Sarajevo i Bosna i Hercegovina duboko stagniraju, sprovodi se nepravedna agrarna reforma, a podjelom na banovine nestaje i identitet nekadašnje pokrajine. Odšteta za oduzetu zemlju u Južnoj Srbiji je bila 147 dinara, u Dalmaciji 7.632 dinara (!?), a u Bosni i Hercegovini 32 dinara – Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Svjetlost, 1970.

Polumilenijska tradicija zajedničkog života različitih vjerskih zajednica u  Sarajevu, ranjena je fašističkim projektom (1941-45) u Drugom svjetskom ratu, kada je mučeno pa ubijeno ili stradalo u fašističkim kazamatima preko 11.500 građana Sarajeva, od toga najvećim dijelom građana jevrejske nacionalnosti. U spomen tim žrtvama izgrađen je pred ZOI ´84, Spomen park Vrace. Park je kako-tako, preživio ratne stahote, da bi bio dokrajčen tek u „miru“.

Raspadom bivše države Jugoslavije međunarodno su priznate granice postojećih Republika u trenutku priznavanja od strane tzv. Badinterove komisije. EU je osnovala petočlanu arbitažnu komisiju koju je vodio francuski pravnik Robert Badinter, a čiji su članovi bili predsjednici ustavnih sudova članica EU. Komisija je izdala petnaest pravnih mišljenja, između ostalog i mišljenje o današnjim granicama Bosne i Hercegovine. Nakon međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine započeo je agresivni rat (1992/95.) od strane susjednih zemalja koje su perfidno koristile hiljadugodišnji multinarodni karakter države.

U opsadi Sarajeva (1992/95.) ubijeno je hiljade građana, svih nacionalnosti (11.541 osoba), a svaki šesti građanin je ranjen. Materijalna šteta se procjenjuje na oko 24 milijarde KM.  Valja znati da do danas nije izgrađeno spomen obilježje ubijenim Sarajlijama u posljednjem ratu. Takav necivilizacijski odnos vlasti prema žrtvama fašističkog terora u Sarajevu nije zabilježen u modernoj historiji svijeta. Napokon, dvije decenije Sarajevskog mira, u historiji grada će biti upisano kao doba privredne, socijalne, demografske, kulturne… destrukcije koja mnogostruko prevazilazi ratne štete. 

Bosna i Hercegovina danas, na početku XXI stoljeća, odgovara opisu ratom izmučene Njemačke u posljednjoj trećini XVIII stoljeća, kada je Fridrich Carl von Moser govorio: „Zagonetno političko stanje, plijen susjeda, predmet njihovog ruganja, nejedinstveni među sobom, zbog razdvojenosti nemoćni, sami sebi na štetu, bez mogućnosti da nas spase, neosjetljivi na čast našeg imena, nesložni u osnovama, nasilni u njenim provedbama, velik, ali ipak prezren narod, koji bi mogao da bude sretan, ali je ustvari sažaljiv“.

Njemačka je tada, kao i Bosna i Hercegovina danas, postojala samo u glavama obrazovanih. Nedostajalo je još tlo iz kojeg bi izrasla nacija. Četiri od pet Njemaca je sazrijevalo u seljačkom okruženju. Prema procjeni tadašnjeg berlinskog knjižara, u čitavoj Njemačkoj je otprilike 20.000 ljudi sudjelovalo u nacionalnom diskursu (Koliko danas učestvuje u BiH?).

„Njemački učenjaci  su međusobno raspravljali o teoriji, a zemaljskim moćnicima su prepustili čitavu stvarnost života. Nova vrsta nacionalno razmišljajuće javnosti je stvorena tek većom komunikacijskom povezanošću obrazovanih, izuzetnim povećanjem novih izdanja, raširenošću novina i žurnala, procvatom čitalačkih udruga...“ – piše Hagen Schulze, Kratka Njemačka povijest, University Press, 2012.
Da li će revolucija elektronskih medija u Bosni i Hercegovini radikalno reducirati potrebno vrijeme za konstituiranje moderne Bosne i Hercegovine?

Ali mi ne možemo da čekamo konstituiranje moderne države – vape gladni građani. U državi treba uspostaviti EU protektorat pod vođstvom Njemačke, uvesti disciplinu i pokrenuti borbu protiv korupcije – uzvikuju oni sa podaničkim mentalitetom!?

Uvjeren sam da će mladi bosansko-hercegovački građani veoma brzo, snagom svoga stvaralačkog duha, ponovo otkriti svoj bh. kulturni identitet čudesne koegzistencije suprotnosti i da će ga sve manje tražiti u Turskoj, preko Drine ili u Hrvatskoj.

Slobodni duh će onda lako prepoznati kapitalna egzistencijalna pitanja koja treba postaviti.

Sarajlije su nekada znale reći: „Mi pričamo, a Simplon ekspres nam prolazi kroz uši“. „Simplon Express“ je svojevremeno bila brza željeznička kompozicija koju je uz zaglušujuću buku vukla divovska parna lokomotiva brzinom preko 120 km na sat.

Onima kojima treba pomoć (teistima, ateistima, agnosticima…) da ga (identitet) pronađu, preporučujem da posjete tri lokaliteta u starom dijelu Sarajeva: Islamsko Turbe sedam braće (Jediler turbe), Katoličku crkvu svetog Ante Padovanskog i Staru pravoslavnu crkvu na Baščaršiji, koja posjećuju ljudi bez obzira na njihovu vjersku pripadnost.

Narodno vjerovanje kaže da ako neko od srca moli za nešto realno, ode jednim putem do „sedam braće“, ubacuje iste novčiće na prozore počev od vrata i pri tom zaželi želju i prouči molitvu, nije važno koje vjere, bitno da je od srca. Potom odlazi drugim putem i šuti, a prvo što čuje od prolaznika tumači kao odgovor na želju.

Tradicija nalaže i običaj davanja priloga u obližnjoj katoličkoj crkvi sv. Ante i Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji, gdje treba takođe dati prilog i zamoliti za pomoć na način koji molilac zna. Tradicionalna molba za pomoć, koja se zadržala do dan danas, simbolizira poštovanje stanovnika Sarajeva i Bosne i Hercegovine prema drugim konfesijama i komšiluku, na način koji je jedinstven u svjetskim okvirima.

Opsada Sarajeva je završena prije dvadeset godina i svaka priča o posljednjem ratu je kao i svaka druga ratna priča, o Prvom ili Drugom svjetskom ratu.

Ono što se ne smije prešutjeti „vrlim pitcima“ već valja „brzi odgovor dati“, jeste da u čitavoj historiji grada Sarajeva nikada nije zabilježen sukob između njegovih stanovnika na vjerskoj ili nacionalnoj osnovi. Pogromi na vjerskoj ili u novije doba na nacionalnoj osnovi su uvijek bili inicirani i vođeni izvana.

(DEPO PORTAL/aa)