Izvor: Jelena Aleksić,Novi Magazin, Beograd

Mujo Selimović, vlasnik MIMS grupacije, koja posluje u industrijama hrane, pića, medija i tržišta kapitala, vrsni je poznavalac poslovno-političkih prilika na Balkanu i jedan od zagovornika ideje regionalnih sinergija od koje nije odustao ni pošto je na svojoj koži osjetio šta je to "balkanski kapric" ili ("sažvakano" za Evropljane) "self-destruction Balkan mode".

Prije sedam godina pokušao je da okupi kolege iz Srbije, Slovenije, Hrvatske i BiH kako bi zajedno prodavali hranu i piće potrošačima u sjevernoj Africi. Danas ima sopstvenu fabriku za proizvodnju sokova i piva u Libiji. U međuvremenu, poslovanje je proširio i na Srbiju, ali se djelimično povukao iz Hrvatske. Ipak, od ideje o sinergiji, koju su u međuvremenu pozajmile ama baš sve regionalne političke elite – nije odustao. Jedan je od osnivača regionalnog ekonomskog portala Biznis plus, zahvaljujući kojem je sklopio posao sa domaćom Galeb grupom koja se tako priključila armiji regionalnih kooperanata Selimovićevih firmi.

• Kakva je danas saradnja vaših kompanija sa regionom i koliko su susjedna tržišta važna za biznis?

Prisutni smo na svim tržištima bivše Jugoslavije i ona su za nas veoma važna, mada mi na njih, da budem iskren, nismo obratili dovoljno pažnje. Tačnije, imali smo nekoliko loših iskustava, a onda je došla kriza i vrijeme da se posvetimo domaćem tržištu.

• O kakvim iskustvima govorite?

Htjeli smo da izvozimo vodu iz BiH u Hrvatsku, ali smo odustali poslije godinu dana pokušaja. Registracija svih dozvola i prikupljanje dokumentacije, način kontrole, toliko poskupe proizvod da postaje nekonkurentan, a ispostavilo se da su necarinske barijere skuplje nego da ima carine. Sa pivom je bilo slično. Kamion s robom mora da stoji sedam dana dok ne stigne izvještaj o kontroli kvaliteta ili mora da je istovaren u skladištu koje se plaća. U konačnici, riječ je o necarinskim barijerama kojima Hrvatska štiti svoje tržište i nikada to neće priznati, ali one de facto postoje.

• Jeste li imali takvih iskustava sa Srbijom?

Nažalost, da. Pokušali smo da izvozimo burek dok smo bili vlasnici Klasa, ali smo na svakoj pošiljci imali kontrole koje su trajale po deset dana u prosjeku. Onda je bilo da rezultati kontrola nisu sigurni, pa da moraju da se ponavljaju i na kraju smo i od toga odustali.

• Osim izvoza, sarađujete li sa regionom na neki drugi način?

Nama su ključni dobavljači iz Srbije, dio je iz Slovenije i mnogo njih je iz Makedonije, mada radimo i sa Crnogorcima. Iz Makedonije kupujemo voće i povrće u vrijeme sezone za preradu, iz Srbije nabavljamo repromaterijale, a u posljednjih mjesec dana smo kupovali mnogo pšenice i slada iz Srbije i Makedonije.

• Ali, to nije sva saradnja sa Srbijom...

Ne, mi smo jedan od vlasnika firme koja se bavi proizvodnjom jaja. Pokušali smo da uđemo i na tržište Hrvatske privatizacijom, ali sam se povukao poslije tri godine. Kupili smo fabriku za preradu voća i povrća koja je pravila privatne robne marke za velike trgovinske lance, ali je bilo neizdrživo. Nismo mogli, maltene, ništa uraditi bez ustupaka koji se nisu isplatili pa sam se poslije tri godine povukao. Jednostavno, pritisak se nije mogao izdržati, a riječ je i tu bila o zaštiti domaćeg tržišta, odnosno domaćih privrednika. Nije tu bilo nacionalizma, da se razumijemo, isto bi prošao bilo koji drugi strani investitor.

• Ideja o regionalnom povezivanju koju zastupate nešto je drugačija od pukog preuzimanja firmi, izvoza ili kooperacije među preduzećima regiona. O čemu govorite?

Kada sam prije sedam godina kolegama iz regiona ponudio da idemo zajedno na tržište sjeverne Afrike kroz proizvodnju pića i hrane, niko nije bio zainteresovan. Nažalost! Šta je razlika između toga kada ja dođem sam u Libiju ili kada dođemo kroz klaster ili neki drugi oblik udruživanja? Kad ste mali, opterećuju vas troškovi kredita, marketinga, transporta, a udruženi smanjujete sve rizike na minimum. Moja je ideja bila da svako prodaje svoj proizvod, ali da nastupamo zajedno i tako smanjimo sve ove troškove. Kako sam mislio tada, mislim i sada. Ako hoćemo da radimo zajedno, onda treba zajedno da nastupamo na velikim tržištima, jer samo veliko tržište otvara mogućnost za rast. Učahureni u lokalne sredine ne možemo ići naprijed.

• Ima li na Balkanu političko-društvenih preduslova za ubrzani razvoj privrede ili makar stabilan rast?

Nažalost, ne. Na mjestima gdje se donose ključne odluke sjede nekompetentni ljudi koji nemaju znanje. Korupcija je sveprisutna, kao i nepotizam, a u BiH još i nacionalizam koji dodatno usložnjava situaciju. Dat ću vam konkretan primjer. Ljudi koje ja srećem iz politike u BiH u 90 posto slučajeva nikada ne žele da razgovaraju o konkretnom problemu u jednoj industriji kako bi se riješio neki problem. Oni hoće da pričaju o dnevno-političkim temama, međusobnim obračunima, a jedino o čemu misle kad sjednu u fotelju je kako će osvojiti drugi mandat. Moja grupa je u nekoliko sektora ozbiljan igrač na tržištu. Nikada nas nisu konsultovali oko toga kako treba da izgleda neki propis ili šta bi to pomoglo industriji, gdje su kočnice razvoja i slično. Znam dovoljno o ovim prilikama na čitavom Balkanu i mogu slobodno reći da situacija nije mnogo drugačija ni u ostalim zemljama i da ove države ne brinu o privredi.

• Vidite li rješenje?

Ključni problem regiona je što se gube proizvodna radna mjesta, a to je gubitak novostvorene vrijednosti. To se kompenzuje uvozom, a to znači odliv novca, ali i odliv mozgova i najboljih ljudi koji nemaju gdje da rade u svojim zemljama. Zato ulaganje u proizvodna radna mjesta, što podrazumijeva ozbiljne reforme i političku volju, mora da bude prioritet svake pojedinačne vlasti. Ako se trendovi pada privreda i satanizacije preduzetništva nastave još neko vrijeme, neće ostati mnogo kompanija koje mogu biti značajan regionalni faktor u svojim oblastima.

Konkretnije...

Vladavina prava, smanjenje korupcije, jednakopravnost prema svima, smanjivanje rizika zemlje i politička sigurnost neophodni su za razvoj i ulaganje. Toga nema ni u jednoj zemlji regiona, a poduzetnici sve češće posluju zahvaljujući isključivo entuzijazmu i upornosti. Jednog dana će odustati. A šta ćemo tada?