Bosna i Hercegovina danas, 1.  marta 2014., obilježava 22. godišnjicu od sticanja nezavisnosti.

Taj dan će, kao i prethodnih godina, biti obilježen praznično samo u bosanskohercegovačkom entitetu Federacija BiH, gdje se obilježava kao Dan nezavisnosti BiH. U drugom entitetu, Republici Srpskoj, 1. mart je uobičajen dan.

Prije 22 godine, 29. februara i 1. marta 1992. godine na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, koja se u to vrijeme još uvijek nalazila u sastavu bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, održan je referendum o nezavinosti.  

Prema zvaničnim podacima, od 64 posto građana Bosne i Hercegovine koji su se odazvali referendumu o nezavisnosti, 99,44 posto je glasalo „za“.

Referendumsko pitanje je glasilo: "Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“.

Rezultati referenduma o nezavisnosti, s jedne strane, značili su potvrdu opredjeljenja većine građana prema budućnosti zemlje koju su vidjeli kao nezavisnu i suverenu, međunarodno priznatu državu.

Međutim, referendum je bio i uvod u trogodišnji krvavi rat, agresiju koja je odnijela više od stotinu hiljada žrtava, dok je više od milion građana Bosne i Hercegovine protjerano. Rat je ostavio trajne posljedice po stanovništvo, infrastrukturu i ekonomiju BiH koja se još nije oporavila.

Odluka o održavanju referenduma o nezavisnosti u Skupštini SRBiH donijeta je u vrijeme disolucije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), kad su bivše jugoslovenske republike Slovenija i Hrvatska već proglasile nezavisnost. Bilo je to vrijeme intezivnih, ali uglavnom neuspješnih razgovora šest predsjednika predsjedništava jugoslovenskih republika o iznalaženju izlaza iz jugoslovenske krize. Bilo je to vrijeme kad su se ratna dešavanja iz Hrvatske već prelila u Bosnu i Hercegovinu napadom Jugoslovenske narodne armije u septembru 1991. godine na selo Ravno u jugoistočnoj Hercegovini.

Unutar BiH to je bilo vrijeme formiranja paralelnih struktura vlasti. Pod vodstvom tadašnje Srpske demokratske stranke, na Palama, nedaleko od Sarajeva, 24. oktobra 1991. formirana je tzv. skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini koja je 9. januara 1992. usvojila Deklaraciju o proglašenju tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine (čije ime je u augustu 1992. promijenjeno u Republika Srpska). U Grudama je 18. novembra 1991. proglašena tzv. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.

O sudbini republika bivše Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine, intenzivno se razgovaralo i na međunarodnom planu. U holandskom Den Haagu je 5. novembra 1991. održana konferencija o Jugoslaviji nakon koje je Arbitražna komisija donijela ocjenu kako se radi o disoluciji zemlje. U praksi je to značilo da SFRJ više nema pravni identitet na međunarodnom planu.

Evropska zajednica je 16. decembra 1991. usvojila Deklaraciju kojom su pozvane jugoslovenske republike da do 23. decembra apliciraju za status nezavisnih država. Predsjedništvo SRBiH je tri dana pred istek tog roka, bez glasova srpskih članova, donijelo odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SR BiH kao nezavisne države. Međutim, izvještaj Arbitražne komisije konferencije o Jugoslaviji, kojom je predsjedavao Robert Badinter, uslovio je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine provođenjem općeg referenduma o nezavisnosti pod međunarodnom kontrolom.

Vođena uvjetom Arbitražne komisije, Skupština SRBiH je na burnoj i teškoj sjednici 25. januara 1992. donijela odluku o raspisivanju referenduma o statusu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, donijeta  je  odluka o povlačenju predstavnika SRBiH iz svih saveznih državnih organa i organizacija SFRJ.

Za skupštinsku odluku o referendumu glasali su predstavnici Bošnjaka i Hrvata, dok nije dobila podršku većine predstavnika srpskog naroda, koji su prije glasanja, na prijedlog Srpske demokratske stranke (SDS), koju je predvodio današnji haški optuženik Radovan Karadžić, napustili zasjedanje.

Odluka je donesena nedugo nakon otvorene prijetnje koju je pred očima cijele bosanskohercegovačke, ali i svjetske javnosti, Radovan Karadžić uputio muslimanskom narodu.

 „Ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi želite da izvedete Bosnu i Hercegovinu,  ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete dovesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod, možda, u nestanak. Muslimanski narod ne može da se odbrani, ako bude rat ovdje“, poručio je Karadžić sa skupštinske govornice 15. oktobra 1991. prilikom donošenja akta o reafirmaciji suverenosti  Republike Bosne i Hercegovine koji je prethodio odluci o referendumu.

Na Karadžićevu izjavu odmah je reagirao Alija Izetbegović, prvi predsjednik Predsjedništva RBiH.

"Njegov (Karadžićev, op.a.) način izlaganja, njegove poruke možda na najbolji način objašnjavaju zašto mi možda više i nećemo da ostanemo u Jugoslaviji...  Njegov način izlaganja, njegove poruke možda najbolje objašnjavaju zašto i drugi neće da ostanu u toj Jugoslaviji. Takvu Jugoslaviju kakvu hoće gospodin Karadžić neće više niko. Neće, možda, niko više osim srpskog naroda. Takvu Jugoslaviju su u očima jugoslavenskih naroda, Slovenaca, Hrvata, Makedonaca, Albanaca, Mađara, Muslimana... jednostavno omrzli, kao i u očima Evrope i svijeta. Takvi načini kako to Karadžić radi", istakao je Izetbegović.

Referendum je provela Republička izborna komisija i općinske izborne komisije.

Tadašnji SDS je učinio sve kako bi onemogućio građane srpske nacionalnosti da učestvuju u referendumu. Pristalice SDS-a su se žestoko suprotostavljali referendumu, a mnogi od njih bili su već dobro naoružani. Postavljene su zapreke na cestama kako bi se onemogućilo dostavljanje referendumskog materijala.

Ipak, na referendum su izašli građani srpske nacionalnosti koji su živjeli uglavnom u većim gradovima.

Miro Lazović,  jedan od osnivača Foruma parlamentaraca BiH 1990, u vrijeme referenduma poslanik u Skupštini SRBiH, bio je među srpskim predstavnicima koji su podržali odluku o održavanju referenduma. Nakon toga, i on i njegova porodica bili su izloženi direktnim prijetnjama.

Lazović, koji je sve vrijeme opsade ostao u Sarajevu, izjavio je kasnije da će 1. mart ostati jedna od najsvjetlijih tačaka u historiji BiH.

Tog dana, prije zatvaranja glasačkih mjesta, Alija Izetbegović je na konferenciji za novinare izjavio:

„Mislim da možemo reći da smo ne samo suverena i nezavisna država, nego i međunarodno priznata država“.

Ali, samo nekoliko sati nakon te izjave, nove slike glavnog grada BiH su šokirale svijet. U predvečerje 1. marta na Baščaršiji, kod Stare pravoslavne crkve, ubijen je srpski svat Nikola Gardović. To je bio povod da u organizaciji tadašnjeg SDS-a  tokom noći budu postavljene barikade na svim važnijim raskrsnicama u Sarajevu.  Narednog dana Sarajevo je osvanulo potpuno blokirano. Krizni štab SDS-a objavio je zahtjev da se obustave sve aktivnosti na priznanju suverene i nezavisne BiH. Dnevni list Oslobođenje osvanuo je s naslovnicom na kojoj je pisalo: 'Barikade protiv Sarajeva'.

Međutim, bh. patriote su se brzo organizirale i odgovorile na barikade. Sa Dobrinje je ka centru grada krenula povorka ljudi pred kojom su se maskirani ekstremisti s barikada počeli povlačiti... 

Šestog marta 1992. godine Republička izborna komisija je proglasila rezultate referenduma.

„Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 2.073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31 posto i to prema izvodima iz opštih biračkih spiskova 1.989.786 i na osnovu potvrda o upisu u opšti birački spisak 83.535. glasača. Važećih glasačkih listića bilo je 2.067.969 ili 64,14 posto. Od ukupnog broja vazećih listića “ZA” je bilo 2.061.932 glasača ili 99,44 posto, dok je “PROTIV” glasalo 6.037 ili 0,29 posto, a nevazećih glasačkih listića bilo je 5.227 ili 0,25 posto.

Dakle, od ukupnog broja (2.073.568) građana koji su glasali na republičkom referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine 29. februara i 1. marta 1992. godine, za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive izjasnilo se 2.061.932. građana ili 99,44 posto (”Sluzbeni list RBiH”, br. 7; 27. mart 1992.).“

Ubrzo je stiglo i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države priznale Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila.

Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.

Međutim, već prvi dan bh. nezavisnosti agresorske snage pod direktnom komandom Slobodana Miloševića, koji je vladao uz pomoć optuženika za genocid Radovana Karadžića i Ratka Mladića u tadašnjoj takozvanoj Republici Srpskoj, započele su napade na Sarajevo i BiH.

Pakao bosanske države okončat će se tek potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma 14. decembra 1995. godine u Parizu.

Mirovnim sporazumom potvrđene su međunarodno priznate granice, suverenitet i teritorijalni integritet države Bosne i Hercegovine. Međutim, priznato je i njeno unutrašnje teritorijalno ustrojstvo, odnosno podjela na dva entiteta – Federaciju Bosne i Hercegovine (51 posto teritorija) i Republiku Srpsku (49 posto).

Alija Izetbegović je o postignutom sporazumu, kojim je okončan trogodišnji krvavi rat i agresija na BiH, rekao: „U svijetu kakav je i sa ljudima kakvi jesu, nije se moglo više postići.“

Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović 6. marta 1995, neposredno prije okončanja krvave agresije i tačno tri godine nakon što je Republička izborna komisija potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine.

Prethodno je Zakon o 1. martu donijela Skupština RBiH, 28. februara 1995.

Bosna i Hercegovina je izvana i iznutra dograđivana, ali i razgrađivana kao država u godinama nakon rata. Dejtonski mirovni sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine, koji je donesen kao njegov sastavni dio, i dalje su na snazi. Među pozitivnim koracima da se unutrašnje stanje u zemlji unaprijedi je sigurno odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o konstitutivnosti tri naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba, na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Odluka je provedena na način da su izmijenjeni entitetski ustavi u smislu uvođenja jadnakopravnosti tri naroda u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.

Formirano je Ministarstvo odbrane BiH i Oružane snage BiH koje su danas na takvom nivou obučenosti i kapacitiranosti da učestvuju u međunarodnim mirovnim misijama pod vodstvom NATO-a.

Međutim, Bosna i Hercegovina i dalje stagnira u ispunjavanju uvjeta za članstvo u Evropskoj uniji. Najnovija politička „trakavica“ o provođenju presude Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić i Finci protiv BiH“, najbolji je dokaz stagnacije. Implementacija presude u najkraćem znači izmjene Ustava Bosne i Hercegovine kojima bi se izjednačili svi građani Bosne i Hercegovine prilikom kandidiranja za člana Predsjedništva BiH i u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH i to postalo pravo svih, a ne samo pripadnika tri konstitutivna naroda (Bošnjaci, Hrvati, Srbi) u BiH.

Vlasti nisu provele ni političku odluku o upisu vojne imovine na državu, kojom bi bio otkočen put ka članstvu u NATO.

Prema posljednjim podacima, u Bosni i Hercegovini, zemlji sa oko 3,8 miliona stanovnika, skoro polovina njenog radno sposobnog stanovništva je nezaposlena. Vlasti dosad nisu pokazale inicijativu u otvaranju novih radnih mjesta, a prijeratna državna preduzeća našla su se u vrtlogu sumnjive privatizacije, među kojima su do danas mnoga otišla u stečaj, a radnici završili na ulicama.

Nezadovoljstvo obespravljenih radnika i nezadovoljnih građana kulminiralo je na ulicama gradova BiH početkom februara. Protesti nezadovoljnih, iako u manjoj mjeri, i dalje traju. BiH je ponovo na prekretnici.

No, 22 godine nakon referenduma o nezavisnosti izvjestan je opstanak BiH kao jedinstvene države, ma kakvo njeno buduće unutrašnje uređenje bilo i ma kakvu vlast njeni građani izabrali na predstojećim izborima u oktobru.

(Anadolija)