Američki diplomata i pisac Valter Roberts, posvetio je obiman esej Josipu Brozu Titu pod nazivom “Lična razmišljanja o Titu” u februarskom izdanju “Amerikan diplomatija”, publikacije posvećene spoljnopolitičkim temama.

Roberts je radio u američkoj ambasadi u Beogradu od 1960. do 1966, i zbog prirode posla imao je priliku da izbliza prati dešavanja u socijalističkoj Jugoslaviji i da se više puta susretne sa Titom, o čemu iznosi detalje od kojih neki nisu bili šire poznati, prenosi Telegraf.rs.

On se osvrće na sjećanje u kome kaže da je 1965. Jugoslaviju posjetio Averel Hariman, izaslanik američkog predsjednika Lindona Džonsona, sa zadatkom da Broza zamoli da posreduje u okončanju Vijetnamskog rata. Iako Tito nije bio pretjerano oduševljen tom idejom sa Harimanom je našao zajednički jezik. Roberts piše da mu se Harimanova udovica Pamela Čerčil (prvi brak – sa sinom Vinstona Čerčila) povjerila kako su posjetili Tita 1979, godinu dana prije njegove smrti, i da im je rekao kako predviđa da će se poslije njegove smrti Jugoslavija raspasti. Prenoseći njene navode, Roberts se ne udubljuje u dalje analiziranje mogućih značenja Titove izjave.

U svom eseju Roberts daje zanimljiv uvid u funkcionisanje visoke diplomatije. Sjećajući se najveće krize u američko-jugoslovenskim odnosima, navodi da je bila isprovocirana Titovim govorom na Prvoj konferenciji Pokreta nesvrstanih u Beogradu 1961.

Tadašnji američki ambasador u Beogradu Džordž Kenan dobio je instrukcije od državnog sekretara Dina Rasta da prenese jugoslovenskim vlastima kako SAD očekuju da u Titovom govoru na otvaranju konferencije ne bude dijelova koji bi na bilo koji način mogli da budu interpretirani kao antiamerički. Roberts tvrdi da su dobili uvjeravanja da nemaju razloga za brigu i da je lično pročitao Titov govor koji je bio unaprijed napisan, te da u njemu nije bilo “spornih” pasusa.

Američke diplomate su bile zapanjene kada su, slušajući Titov nastup na otvaranju konferencije nesvrstanih, čule da Jugoslavija “razume” zašto su Sovjeti prekršili dogovor o zabrani nuklearnih testiranja. Roberts navodi da “Kenan nije bio raspoložen za praštanje i mjesecima je izbjegavao viđanje sa Titom, a kada bi se eventualni susreti činili neizbježnim, odlazio bi iz grada”.

 Američki diplomata iznosi i zanimljiva zapažanja o maršalovom poznavanju stranih jezika. Premda je govorio ruski, baš kao i ambasador Kenan, u zvaničnim prilikama je insistirao da bude prisutan prevodilac gdje je on pričao na srpsko-hrvatskom, a Brenan na engleskom.

Zanimljiva je anegdota kada se prilikom jednog susreta prevodilac nije najbolje snalazio pa je Roberts prešao na njemački jer je znao da je Tito proveo neko vrijeme u Austriji radeći kao mehaničar. Roberts dalje piše da njemački jezik Josipa Broza “iako tečan, bio je na nivou jednog auto-mehaničara. Tito je prestao da govori i nastavili smo da komuniciramo uz pomoć prevodioca. Često sam se pitao zašto nije želio da priča na njemačkom. Pretpostavljam da je to bilo zbog toga što je bio svjestan da takvim jezikom ne govore diplomate.”

Broz je bio posljednji šef neke države koji je vidio živog Džona Kenedija prije atentata u Dalasu. Samo tri nedjelje ranije boravio je u SAD i američki predsjednik je na njega ostavio jak utisak. Nakon toga, Broz je po prvi put otišao u američku ambasadu u Beogradu kako bi lično izjavio saučešće, a i vođen željom da sa ambasadorom porazgovara o Kenedijevoj smrti.

Roberts dijeli i jedno lično sjećanje na Broza. Poslije službe u Beogradu i kasnije u Ženevi posvetio se naučnom radu iz čega je 1973. nastala knjiga “Tito, Mihailović i saveznici, 1941-1945.” koju je “Forin afers” proglasio najboljom knjigom o toj temi. Tito je bio nezadovoljan, piše Roberts, jer su objavljeni podaci da su partizani 1943. imali tajni sastanak sa njemačkom vrhovnom komandom. On dalje navodi da su Tito i njegovi saveznici godinama “optuživali generala Mihailovića za ‘pregovaranje’ sa Njemcima i čak su ga pogubili kao izdajnika 1946. Učinjeni su veliki napori da se prikrije partizansko-njemački susret, a zbog mog otkrića knjiga je zabranjena u Jugoslaviji.”

Knjiga je, međutim, prošle godine štampana kod nas i našla je put do ovdašnjih čitalaca 40 godina nakon originalnog objavljivanja.

Zaokružujući priču o Titu, Roberts podsjeća da je njegova sahrana bila najveća državnička sahrana do sada. Prisustvovala su četiri kralja, šest prinčeva, 31 predsjednik, 22 premijera i 47 ministara spoljnih poslova. Američki predsednik Džimi Karter je kao specijalnog izaslanika poslao svoju majku.

Kao oštar kontrast navodi da je prošle godine umrla i njegova udovica i nekadašnja jugoslovenska prva dama Jovanka Broz – “bez prijatelja i bez prebijene pare”.

(Telegraf.rs/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)