Piše: Boris Dežulović (Slobodna Dalmacija)

Nakon što je sad već povijesnom posjetom Mostaru i obilaskom demoliranog sjedišta hercegbosanskog HDZ-a - uz ritualni šok i nevjericu pred spaljenim raspelom - ponudio smjernice za dekonstrukciju “bosanske revolucije”, hrvatski je premijer otišao na zasluženo skijanje u Austriju. Posao je obavljen.

U međuvremenu, hrvatska je inteligencija cijeli tjedan udarnički radila na demontaži takozvanih “socijalnih nemira” u susjednoj državi.

Novinski komentatori, profesori političkih nauka, nezavisni intelektualci, književnici, blogeri, biskupi, sociolozi, analitičari, geostratezi i znanstveni novaci s Instituta za međunarodne odnose ispisali su u tjedan dana valjda deset hiljada stranica i u dirljivom konsenzusu nacionalne pameti zaključili kako je ono što se prodaje kao “pobuna gladnih” tek dobro smišljena bošnjačka ujdurma uperena protiv Hrvata i Srba, na što bosanskohercegovački Hrvati - mudri i neprejebivi kao uostalom svi Hrvati na svijetu - nisu i neće nasjesti.

U veličanstvenoj zamjeni teza, sve ono što je bilo bjelodanim dokazom da je do demonstracija, baš kao i pratećeg nasilja nad “društvenom imovinom”, došlo spontano - splašnjavanje nereda, plenumi građana, bolno naivni zahtjevi, zbrka među revolucionarima, njihova “razotkrivena” prepiska, otimanje za čast i slavu “vođe” - izvedeno je kao dokaz da je “revolucija” organizirana, a činjenica da je do pobune došlo u većinski bošnjačkim kantonima kao dokaz da je organizirana u bošnjačkom političko-obavještajnom podzemlju.

Etničko biće ne treba plaću

Ako je pak organizirana u bošnjačkom političko-obavještajnom podzemlju, posve je jasno koji joj je cilj.

Bošnjacima, naime, i gladnima i sitima, i pametnima i glupima, i beskućnicima i ministrima, samo je jedna stvar na pameti: zajebati Hrvate. Ronit će Bošnjak po kontejnerima, prositi po ulicama, pasti travu i jesti govna, bauljat će dnom vlastitog života ako treba, ali će zajebati Hrvate. Da, i Srbe.

Ništa Bošnji ne smeta, nikad mu nije dovoljno loše da ne može biti gore, ni oko čega se on ne može dogovoriti, ni ekskurziju ne umije organizirati, a kamoli revoluciju, ali ako je za zajebati Hrvate i Srbe - dakle za unitarnu Bosnu i Hercegovinu s bošnjačkom većinom - izaći će na ulicu i popaliti sve kantonalne vlade ovoga svijeta.

Prema tumačenju hrvatske inteligencije, samoga skorupa svjetske pameti, pobuna nije moguća izvan etničkog okvira. Ne postoje gladni, siromašni ili nezaposleni: postoje samo gladni Bošnjak, siromašni Srbin ili Hrvat bez posla. Hrvat bez posla je oksimoron: ako je Hrvat, ako je dakle ostvaren kao etničko biće, koji će mu kurac još i posao?

Tako organiziran, svijet je savršena dvodimenzionalna ravna ploča na kojoj su sve koordinate nacionalne i etničke. Nesporazumi su na toj ravnoj ploči mogući samo tamo gdje nisu jasno povučene etničke granice. Recimo, u Bosni i Hercegovini.

Gdje Hrvati nemaju entitet, Srbi nezavisnost, a Bošnjaci državu. Na tom divnom, ravnom svijetu na ulice se izlazi samo za etničke granice, teritorij i državu. A hrvatski Hrvati, hvala Dragome Bogu gdje čuo i gdje ne čuo, svoju državu imaju. I to bi otprilike bila poanta cijele priče.

Prije dvadesetak godina, u ono olujno ljeto 1995., tu je poantu lijepo objasnio nepravedno zaboravljeni Božidar Spitzer, dugogodišnji direktor jedne zagrebačke osnovne škole i još dugogodišnjiji pisac pisama čitatelja u Vjesniku.

“Iako je prošlo pet godina od proglašenja hrvatske državne samostalnosti, još uvijek se ne možemo osloboditi fraza iz onog jezika”, pisao je tada vrijedni direktor Božidar. “Uveli smo svoju novčanu jedinicu, kunu, ali mi još uvijek ‘nemamo ni dinara’, kod nas vlada ‘besparica’. Koliko je dinar simbolizirao kolonijalni položaj Hrvatske, toliko sada kuna označava hrvatsku samostalnost i nezavisnost. Zar se ne može sasvim jednostavno reći: nemam ni kune?”

Ujdurma protiv Hrvata i Srba

Zato su, eto, Hrvati devedeset prve “izašli na ulice”: zato da svoji na svome nikad više ne kažu “nemam ni dinara”, da nikad više u Hrvatskoj ne bude besparice. Zato da slobodno, punim plućima, kažu: “Nemam ni kune.” Za slobodnu hrvatsku beskunicu. To je bila naša “revolucija”: Domovinski je rat, to je danas jasno, bio klasična revolucija, nasilna promjena sistema i restauracija imperijalnog kapitalizma, baš kao što su vas onomad u školi učili kako je Narodnooslobodilačka borba bila i socijalistička revolucija.

Zato je važno svijet objasniti kao dovršenu ravnu ploču na kojoj ne žive ljudi, već nacije. Živ čovjek, jebiga, ima listu sa stotinu zahtjeva, a nacija samo jedan: nacionalnu državu. Ne postoje siromašne, gladne ili nezaposlene nacije - postoje samo nacije bez države.

Zato je bilo važno “bosansku revoluciju” objasniti kao paradržavotvorni - dakle po definiciji antihrvatski i antisrpski - projekt bošnjačkog političko-obavještajnog podzemlja.

Zato je, najzad, u veličanstvenoj zamjeni teza činjenica da je do nereda došlo u većinski bošnjačkim kantonima - što je bilo bjelodanim dokazom da je ono što se prodaje kao “pobuna gladnih” tek dobro smišljena bošnjačka ujdurma uperena protiv Hrvata i Srba - bošnjačkom političkim elitama poslužila kao dokaz da su organizirani upravo u hrvatsko-srpskom političko-obavještajnom podzemlju, dakle kao dobro smišljena ujdurma protiv Bošnjaka.

Zato je, shvatili ste, takva jedna stvar - pobuna gladnih, siromašnih, obespravljenih i nezaposlenih - u Hrvatskoj nemoguća. Hrvati imaju svoju državu, svoju kunu i svoju beskunicu, Hrvati su dovršeni projekt. Oni koji bi se danas pobunili - ili, preciznije, oni koji će se sutra pobuniti - unaprijed su tako označeni kao rušitelji hrvatske države, uvoznici “bošnjačkog proljeća” i tko zna čije bjelosvjetske revolucije.

Podmuklo se stoga unaprijed veselim teškim mukama Zorana Milanovića. Najprije da u Hrvatskoj nađe multietničku sredinu i grad u kojemu će pasti u zagrljaj Tomislavu Karamarku, pa da pusti suzu nad spaljenim raspelom u demoliranom sjedištu HDZ-a, i pred televizijskim kamerama objasni kako je sva sreća da Hrvati nisu izašli na ulice.