Po mnogima najuspješniji načelnik u BiH i pisac Jasmin Imamović objavio je prije četri godine članak u BH. danima razlozima velike političke krize u BiH i šta treba činiti. Nikoga se političara, pa ni u njegovoj partiji, nije previše uznemiravala ovakva i slična upozorenja u kojima se, kao posljednja linija građanskog otpora, najavljivao neposluh i protesti.

Pisao: Jasmin IMAMOVIĆ (BH dani, 16.4. 2010)

Unutar BiH imamo trinaest država: tri entiteta i deset kantona. Sve su to, de iure i de facto, države u državi, sa ustavima, zakonodavnom, izvršnom i sudskom vlašću. Što su jače države u državi, BiH je slabija. Države u državi jačaju sa jačanjem njihovih poslanika, ministara, doministara, direktora javnih ustanova, preduzeća, agencija... Oni, nošeni pohlepom, iz godine u godinu povećavaju svoje plaće i postaju sve beskompromisniji, lukaviji i bezobzirniji čuvari vlastitih primanja i sistema u kojem je loše svima, osim njima. S jedne strane je njihov lični interes a s druge strane je, sasvim suprotan interes građana. Građanima trebaju samo država i grad u kojem žive. Entiteti i kantoni, organizirani kao države, samo ugrožavaju njihova prava u BiH i u gradu u kojem žive.

SISTEM OPĆEG NEKRETANJA 

Ustav Federacije BiH i, kasnije Ustav BiH, doneseni su na brzinu, radi zaustavljanja rata. Stvoreni sistem „nekretanja i nerazvijanja faktora rata“, u miru je prerastao u sistem općeg „nekretanja“. Dugo i opravdano čekani mir, pretvorio se u opasno dugo mirovanje. Kreatori Vašingtonskog i Dejtonskog mirovnog ugovora nadali su se da ćemo u godinama mira naći funkcionalniji pravni sistem. Na žalost, nisu računali na pohlepu većine domaćih političara, koji nisu mislili o tome, nego o svojim platama. Danas svaka od ovih država u državi vuče na svoju stranu jednakom snagom, što prouzrokuje nekretanje. Sada smo u nepokretnoj vodi, u bari u kojoj se sve pjenuša i dimi u beskonačnom trvenju. Fata čita u kašike, isplivavaju „vidovnjaci i mislioci“, pojavljuju se majstori spletke, intrige i laži, cvjetaju nacionalizmi i kriminal. Neulaganjem u obrazovanje, kulturu i sport, oslobođen je prostor nekulturi, maloljetničkoj delinkvenciji i općenito, mane dominiraju nad vrlinama. Društvo je u velikoj krizi.    

U tom višegodišnjem nekretanju, umjesto da jača država, jačali su paraziti, tj. države u državi. Paraziti cvjetaju a država vene. Skoro se raspala. Parazitske države jačaju istovremeno. Što su jači kantoni u Federaciji, jača je Republika Srpska. Etničko čišćenje vršeno u ratu, od strane agresora, skoro je legalizirano učvršćivanjem pozicija entiteta i kantona. Većina kantona, skoro je jednonacionalna, što daje priliku nacionalistima da dovrše svoj odvratni plan.

DRŽAVE U DRŽAVI

Svake godine poslanici, ministri, njihovi zamjenici, pomoćnici, direktori agencija, zavoda i drugi, jačaju svoje položaje i svoje države u državi, povećanjem plaća. Naročito poslanici. U početku, bili su uplašeni i obzirni. Kada su vidjeli da narod šuti, poslanici su se profesionalizirali u svih trinaest država u državi i iz godine u godinu povećavali svoja primanja. Profesionalizirali su se, nezakonitim zakonom. Kako može biti profesionalac onaj ko svaki dan bar ne dolazi na posao? Kako može biti profesionalac onaj ko radi dvadesetak sati u mjesecu a ne, kao ostali, minimalno 182 sata u mjesecu? Taj bezobrazluk i prešutno odbravanje od strane građana, doveli su do toga da npr. predsjednik Skupštine Tuzlanskog kantona primi mjesečno do 6000 KM. Jedan dan održi i naplati Kolegij Skupštine, drugi dan, možda neku komisiju uz kafu i treći dan, vođenje sjednice Skupštine kantona. Za nekih 20 do 30 sati rada naplati preko 5.500 KM, što je više nego što za isti broj sati naplati predsjednik SAD Barak Obama! „Obični“ član Skupštine za samo par dana rada, kao „profesionalac“ naplati oko 3.300 KM. Sve ovo primaju tek nakon nedavnog smanjenja od 10%. Poslanici u tih trinaest džava u državi imaju bolji status nego poslanici najrazvijenijih država u Evropi. Njima je najbolje u Evropi a građanima BiH je najgore u Evropi.

Sada se prodorni ljudi u većini stranaka, otimaju za poslaničke funkcije i svima je jasno da sadašnju većinu tih neodgovornih ljudi ne zanima ništa osim njihovih primanja. Takvi kakavi jesu, oni sistematski slabe ostala dva stuba vlasti, tj. izvršnu i sudsku vlast. U nekim nivoima vlasti parlamentarci imaju veće plate od premijera i ministara, policija nema opremu, adekvatne plate, dovoljno ljudi, nema ustanova za prevaspitavanje maloljetnih delinkvenata, a pravosuđe nema dovoljan broj sudija i tužilaca, opremu, adekvatnu platu.

KLASA LJUDI KOJIMA JE SVE DOPUŠTENO

Osim toga, trenutna većina poslanika, naročito nakon njihovog sramnog pokušaja još jednog povećanja prevelikih primanja, ruši sve moralne norme u našem društvu. Stvorila se posebna klasa ljudi kojima je sve dopušteno. Za ulazak u tu klasu, osim broja glasova, nije im potrebno ništa. Ni kvalifikacija, ni biografija, čak ni ljekarski pregled. Po zakonu ne mogu krivično odgovarati za ono što govore i ono o čemu glasaju. Ne moraju govoriti, ako govore, ne mogu odgovarati, sa sjednice mogu otići, na njoj mogu čitati novine, pa čak i zaspati. Iako su npr. u federalnom parlamentu, ostvarili svega dvadesetak posto od programiranog, i dalje primaju 100 posto plate. Šta da misle mladi ljudi kada vide kako oni koji vode ovu zemlju, kad podbace normu za 80 posto, predlažu povećanje svojih primanja? Postoje propisi o njihovim pravima ali nema ozbiljnih  normi o njihovim obavezama. Nije ih moguće smijeniti. To su jedini ljudi u BiH koji sami sebi određuju visinu zarade. To su jedini profesionalni uposlenici u BiH koji ne moraju raditi 182 sata mjesečno i ne moraju svakoga dana dolaziti na posao. A i da dođu, ne zna se šta bi za tolike sate radili? Za samo petnaestak-dvadeset sati oni zarade nevjerovatno visoke iznose. Manjina ima i para i vremena da putem manipulacija nacionalnim i vjerskim osjećanjima, vlada milionima obespravljenih građana. Ili će sebi dopustiti lagano umiranje ili će se dići „svo zemaljsko roblje“. Od pohlepnika kojima je paušal važniji od majke Zemlje i svih njenuh gradova i općina, valja spašavati BiH.

Međunarodna zajednica predlaže da sistem učinimo funkcionalnijim. Izmanipulirani narod želi da taj sistem nametne međunarodna zajednica. Iako su naši poslanici, po satu bolje plaćeni od bilo koga u Evorpi, izabrani samo da bi donosili ili mijenjali ustav i zakone, oni odgovornost prebacuju na međunarodnu zajednicu. Zašto ne rade svoj posao? Zato što to građani, koji su ih birali, od njih to ne traže dovoljno uporno, energično i masovno. Radi njihovih paušala i svoje šutnje, građani bi mogli izgubiti sve, pa čak i državu.

U čijim je rukama danas sudbina BiH? Stranaca? Nije. Ona je u rukama domaćih političkih partija i budućih poslanika. Vjeruje li sadašnja većina u parlamentima suzama građana? Ne vjeruje. Suze nacionalno i socijalno obespravljenih masa ih i ne dotiču

ŠTA DA SE RADI

Najbolje bi bilo odjednom promijeniti Ustav BiH, imati državni i lokalni nivo vlasti a između toga ekonomske regije. Ali to sada nije realno. Većina političara govori kako u reforme treba ići malim koracima, strpljivo i polako. Dobro im je, pa ne žure. Međunarodna zajednica godinama bezuspješno pokušava „progurati“ različite promjene Ustava BiH. Rezultat je da se ne mijenja ništa.

Postavlja se pitanje kako pokrenuti proces građanima neophodnih promjena? Najviše je političara u Federaciji, koji predlažu ukidanje Republike Srpske. Jedni to predlažu iskreno jer se zaista radi o Miloševićevom ratnom plijenu i ostvarenju Karadžićevog krvavog zločinačkog sna. Drugi to spominju samo zato da se narod ne sjeti i ne počne govoriti o Federaciji i njenih jedanaest država u državi. Jeste, od trinaest država u državi Bosni i Hercegovini, čak jedanaest je u Federaciji BiH. Sve su to u ustavno-pravnom smislu države. A samo u federalnom dijelu BiH imamo oko 500 poslanika, 550 zamjenika i pomoćnika ministara, 144 ministra i 11 premijera. U svih tih 11 država imamo državne agencije, fondove, zajednice, javna preduzeća i javne ustanove. Zbog postojanja kantona kao država, građani gradova i općina Federacije prime iz PDV-a svega 8,5%, što je najmanje u Evorpi. Građani Republike srpske, u gradovima i općinama, zato što nemaju kantone, prime duplo više, tačnije 18,5 %. Da nema ovako, kao država uređenih kantona, budžeti Federacije BiH i svih gradova i općina, bili bi više nego duplo veći, zdravstveni i drugi fondovi bili bi daleko izdašniji a sistem funkcionalniji.

A moglo bi se kantone svesti na nivo županija u Hrvatskoj ili im zadržati teritorije, ukinuti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti, ukinuti ustave i pretvoriti ih u npr. produžene ruke federalne vlade i slično. Mogao bi npr. svaki od deset kantona zastupati po jedan ministar. Mogla bi se ponuditi rotacija po nacionalnom ključu premijera i važnijih ministara u Vladi Federacije, onemogućiti svako nacionalno preglašavanje u vladi i tako otkoloniti svačiji strah od ukidanja kantona kao država.

Kada bi bili bar ukinuti kantoni kao države, to bi bila istinska promjena. Svima bi bilo mnogo bolje i svi bismo  bili snažniji u namjeri da konačno skinemo sa sebe okove ovog nemogućeg sistema. Građanima bi se, napokon, vratila nada, kolektivni pesimizam pretvorio bi se u kolektivni optimizam i država bi se, napokon pokrenula i oživjela. Pokrenuo bi se proces istinskih reformi, kojeg ne bi bilo moguće zaustaviti do uspostavljanja normalne i jedne države sa jednim ustavom, njenim gradovima i općinama i ekonomskim regijama.   

PAUŠALI VAŽNIJI OD BIH

Gdje je zapelo? Kod onih koji od ovako užasnog sistema imaju najviše koristi. Vremenom je došlo do jačanja ličnih pozicija čitave armije poslanika, ministara, njihovih pomoćnika, direktora i drugih. Sada oni neće da ukinu svoje privilegije. Sa nekima od njih sam razgovarao. Čim se obratim nekom bošnjačkom lideru, on odmah kaže da je to dobro ali da se protive Hrvati. Hrvatski lideri, opet kažu da to nije tačno. Oni se opravdano pitaju, zašto predsjednik Vlade Federacije uvijek mora biti Bošnjak a ministar finansija, uvijek Hrvat? Na sastancima Zajednice gradova i općina načelnici koji su po nacionalnosti Hrvati iz Hercegovine, najprincipijelniji su protivnici ovako, kao država uređenih kantona. Oni znaju da najveće budžete imaju kantoni sa bošnjačkom većinom, znaju da bi im bilo bolje kada bi im iz PDV-a dolazilo 18,5 %, nego sada kada im, radi kantona, dolazi samo 8,5%. Znaju da bi za slučaj da imaju ministra zaduženog samo za njihov kanton, i premijera Vlade Federacije koji bi dvije godine bio to a dvije zamjenik, lakše isposlovali svoju nacionalnu, socijalnu i ekonomsku ravnopravnost, nego sada. Drugi, svaki pokušaj da se smanji broj država u državi i tako ojača BiH, shvataju lično, kao udar na njih i njihove porodice. Neki bi stečene pozicije branili po svaku cijenu, pa i po cijenu BiH. Trenutnoj većini poslanika, već su dugo važniji njihovi nezasluženi paušali, nego BiH. Građani im nisu na kraj pameti. Bilo je i onih, koji su se pravili da me nisu razumjeli.  

GRAĐANSKA NEPOSLUŠNOST

Snage paušala je, vjerovatno, nakon lokalnih izbora 2008. bio svjestan Rafi Gregorijan. Nisu se u Distriktu Brčko mogli dogovoriti oko gradonačelnika i drugih funkcija. Rafi im ukinuo plate dok se ne dogovore i oni su se odmah dogovorili. Plate su brzo potisnule u drugi plan „nacionalne“ i „političke razlike“, različita „promišljanja“... Skontao čovjek šta je većini zajedničko i najvažnije, te oduzimanjem, pa vraćanjem plata, začas kupio njihov konsenzus.  

U čijim je rukama danas sudbina BiH? Stranaca? Nije. Ona je u rukama domaćih političkih partija i budućih poslanika. Vjeruje li sadašnja većina u parlamentima suzama građana? Ne vjeruje. Suze nacionalno i socijalno obespravljenih masa ih i ne dotiču. Građani sada, u ovoj izbornoj godini trebaju natjerati što više partija da obećaju smanjenje paušala, ukidanje profesionlanih poslanika(kako mogu biti profesionalno uposleni a ne dolaziti na posao, nemati 182 radna sata itd.), zatim uvođenje zakonske obaveze da članovi parlamenata u narednoj godini neće primati nikakave naknade ako ne donesu zakone programirane u prethodnoj godini i konačno, da obećaju izmjenu Ustava Federacije BiH a zatim i Ustava BiH. Ko nije, otvoreno, jasno i glasno, za hitno smanjenje broja država u državi, kad god je to moguće i gdje god je to moguće, on je protiv BiH i svih njenih gradova i građana. Ako, pod organizovanim pritiskom velikog broja građana, obećaju ukidanje bar deset kantona kao država a zatim i entiteta, nešto od toga moraju i uraditi. Ako obećano ne urade, treba ih blokirati, izazvati neviđenu građansku neposlušnost i nove vanredne izbore, sve dok se u parlamentima ne obezbijedi većina koja će svima kazati i dokazati da su im građani BiH i Država Bosna i Hercegovina važniji od njihovih paušala.

(DEPO PORTAL)