Piše: Danijal HADŽOVIĆ 

'Bosansko proljeće', koje u svojim počecima u Tuzli najvećim dijelom jeste bio rezultat bunta obespravljenih i poniženih radnika koji su sa propašću svojih neuspješno privatiziranih firmi ostali i bez kore hljeba, nažalost dobio je potpuno drugi tok. Nakon što su u zasad nerazriješenom piru zapaljene kantonalne i opštinske institucije u četiri grada, te srušene četiri kantonalne vlade, protesti se, kako to kod nas obično i biva, pretvaraju u bezglavu jurnjavu političkih garnitura (od koje su neke  prema dosad raspoloživim dokazima očigledno učestvovale i u njihovom organizovanju) u nasilno preuzimanje vlasti, a ništa manje nisu agilni ni razni plitkoumni ulični heroji koji, zaluđeni mesijanskim sindromom, proteste od starta vide kao priliku da konačno osvoje mjesto pod političkim suncem. Ideje i pokušaje sa radničkim sovjetima, revolucionarnim komunama, kojekakvim plenumima ili kako ih već zovu, na kojima su se kao trebali iznositi prijedlozi i iznalaziti rješenja za bolje društvo, bolje je još uvijek i ne komentarisati.

Ipak, ne treba biti potpuno pesimističan. Postoji šansa da ovi protesti u konačnici izrode i nešto dobro. Jedan od hvale vrijednih zahtijeva koji se mogao čuti sa svih strana na demonstracijama jeste i smanjenje glomaznog administrtivnog aparata i usklađivanje plata u javnom s realnim sektorom. 

Upravo je izgled i način funkcionisanja javnog sektora u našoj zemlji jedna od najvećih kočnica razvoju ekonomije koja i dovodi do situacije da umjesto da budu na poslovima, hiljade ljudi radnim danima protestuju pred zgradama državnih institucija, sasvim ispravno prepoznatih kao glavnih krivaca za stanje u kome se zemlja nalazi.

Kako je sve počelo...

Odmah po formiranju današnje dejtonske BiH, nacionalne političke elite su umjesto razvijanja plana i strategije kako da društvo iz planske socijalističke transformišu u efikasnu tržišnu ekonomiju, u kojoj će najpoduzetniji i najinovativniji pojedinci dolaziti do izražaja, energiju usmjerile u stvaranje sistema koji će služiti interesima podobnih, odnosno pojedincima direktno ili indirektno vezanim uz vladajuće političke garniture. 

Ovaj, društveno krajnje neodgovoran plan, motivisan prvenstveno sitnopolitičkim i pljačkaškim interesima, započeo je najprije s kriminalnom privatizacijom gdje su kompanije koje su nekoć ostvarivale milionske prihode i zapošljavale stotine radnika poklanjane za bud-zašto, uglavnom osobama bliskim vladajućim strankama. Ti pojedinci nerijetko su imali sumnjivu prošlost, a vrlo rijetko bilo kakvo značajnije poslovno iskustvo. Pored činjenice da su zahvaljući svojim novim nesposobnim vlasnicima mnoge firme koje su objektivno i mogle opstati na tržištu propale, ova praksa dovela je i do stvaranja kleptokratsko-kronističkog kapitalizma, odnosno potpune isprepletenosti političkih elita s vodećim ljudima biznisa koji poslovni uspjeh mogu zahvaliti ne svojoj sposobnosti i kreativnosti, nego prvenstveno najmještenim poslovima i političkim vezama, za šta su dakako, zahvalnost dužni uzvraćati određenim protuuslagama (primjerice finansiranjem rada stranaka).

Da bi takva pljačka nekadašnjeg vlasništva građana mogla proći nekažnjeno i bez pretjeranog bunta, vladajuće garniture su morale izdvajati i neku siću za kupovinu socijalnog mira. Najplastičniji primjer su demobilisani borci, odnosni oni među njima koji su bili mladi i sposobni za rad. Umjesto da stvori okvir koji će im omogućiti da rade i budu nezavisni ljudi, vlast je odlučila uz pomoć raznih boračkih naknada i penzija stvoriti ogromnu grupu pojedinaca čija je egzistencija direktno vezana uz državni budžet, a samim tim i uz političku opciju koja im je ta sredstva omogućila. 

Novca za drogu će vam ponestajati, pa ćete početi otimati (izmišljati nove namete), zaduživati se, terorisati ljude oko sebe, dok na kraju potpuno ne uništite svoj organizam i umrete... No, para više nema...

Jer tako stvari funkcionišu. Baš kao što svaki roditelj ljubav i poslušnost djeteta nastoji obezbijediti igračkama i poklonima, tako i stranačke nomenklature nastoje uz pomoć socijalnih davanja, subvencija, raznih ugovora ili pak poslova, što veći broj ljudi držati na svojoj strani i u zavisničkom položaju.

Tako se gomilala i admnistracija. Krajnja politička složenost BiH sastavljene od 14 vlada i desetina ministarstava, agencija i službi, omogućila je zapošljavanje mnoštva ljudi u javnom sektoru,  dakako po stranačkim i porodičnim linijama. Ovom procesu posebno je pogodovao ekonomski rast tokom dvijehiljaditih, te uvođenje PDV-a koji je u budžet slio nove milijarde maraka. I vlasti su naravno tražile način kako to da potroše. Zapošljavalo se, povećavale su se plate u javnom sektoru, isplaćivali se basnoslovni paušali, kupovali se automobili s šestocifrenim cijenama - ukratko, ponašalo se poput pijanca u kafani.

Konačan rezultat je bio takav da su prosječne plate u javnom sektoru postale znatno veće nego u privatnom, a poslovi lakši i ugodniji. S obzirom da država nema svoj novac, nego isključivo ono što od građana prethodno uzme kroz poreze, a što najprije treba stvoriti u realnom sektoru, vlast je ekonomiju maksimalno opteretila velikim nametima (svjetski smo šampioni po visini doprinosa) i brojnim besmislenim regulacijama. Jer osim što je radi finansiranja te glomazne i trome administrativne mašinerije neophodno imati velike poreze, također morate opravdati i postojanje tih silnih agencija, ministarstava i inspekcija. U takvom glomaznom birokratsko-partiokratskom sistemu gdje država kontroliše gotovo svaki aspekt društva, a pravni sistem pokazuje nesposobnost da zaštiti prava građana, korupcija se javlja kao nužna posljedica, jer davanje mita pojedincima s vlašću u rukama kako bi se "završio posao" postao je sastavni dio funkcionisanja društva, od pregleda kod ljekara do dobijanja građevinske dozvole.

Kako je privatni sektor postao žrtveno janje...

Pritisnut tako teškom državnom šapom, privatni sektor kod nas nikada i nije dobio priliku da se razvije, povede ekonomiju naprijed i omogući veći standard i veću zaposlenost. Niti jedna politička stranka koja je participirala u vlasti do sada nije pokušavala apsolutno ništa učiniti na rasterećenju ekonomije i barem minimalnoj promjeni takvog sistema. Naprotiv, ispostavljalo se da je svaka dosadašnja smjena vlasti bila ništa drugo nego borba za enormne privilegije i moć koju sistem nudi, a osnovni cilj političke borbe postao je zamijeniti „njihove“ ljude s „našim“. Građani naravno od toga nisu imali nikakve koristi.

Zahvaljujući preglomaznoj državi koja previše troši (oko 50% GDP-a), previše oporezuje, previše kontroliše i maksimalno opterećuje, u BiH vlada krajnje očajno ekonomsko stanje, ogromna nezaposlenost, jedan od najnižih standarda u Evropi, potpuna odsutnost poduzetničkog duha kod prosječnog stanovništva te veliko raslojavanje između dvije dominantne grupe – političke kaste preko čije ogromne hobotnice gotovo jedino možete dobiti unosne poslove i društveni ugled, i čiji pripadnici su već odavno postali potpuno otuđeni od društva, te svih onih nesretnika s druge strane koji nisu imali sreću da postanu barem djelićem partiokratske strukture.  

I šta sada činiti...

Činjenica da su srušene četiri kantonalne vlade, te da preživjeli funkcioneri sada (a sigurno i ubuduće) s mnogo više straha i opreza rade svoj posao, ostavlja prostor za snažnije reforme koje bi predstavljale i značajnu promjenu samog sistema. Prijedlog da se administracija smanji i plate u njoj usklade s onim u realnom sektoru jeste prvenstveni cilj kome treba težiti, mnogo važniji i od revizije privatizacije (bila prije skoro dvadeset godina) ili oduzimanja nelegalno stečene imovinu, što su druga dva najčešća zahtjeva koja su se na protestima mogla čuti.

I naravno, smanjenje obima administracije i primanja zaposlenih u njoj se ne smije odnositi samo na političare. Svi poslovi koji su potpuno bespotrebni za efikasno funkcionisanje države moraju biti ukinuti, a najviše plate ograničene na primjerice pet prosječnih. Da, mnogi ljudi će zbog toga ostati bez posla, mnogi će se morati naviknuti na skromniji život, ali to je mjera koja se nakon dvije decenije loših politika nametnula kao nužnost. Sve ovo mora pratiti i liberalizacija ekonomije i rasterećenje privatnog sektora, od čije snage i stabilnosti zavisi opstanak svake tržišne ekonomije, što u BiH u pravom smislu te riječi konačno mora postati.

To više nije pitanje ideologije – to je pitanje zdravog razuma, ključni preduslov opstanka ovog društva. Jer ako se kao i dosad nastavi praksa povećavanje deficita, administrativnog crpljenja realne ekonomije do posljednje kapi i učestalog zaduživanja kod komercijalnih banaka i međunarodnih finansijskih institucija, ali ne radi ulaganja u razvoj, nego radi pokrivanja postojećih rashoda, cijelo društvo srlja u laganu i sigurnu propast. 

Postojeće političke partije, dakako, čak i po cijenu uništenja društva, neće se odreći sistema koji su godinama brižno gradile i koji im je omogućio za bh. uslove, basnoslovna primanja, luksuz, najskuplja auta, brojne privilegije i mogućnost uzgajanja podaničke stranačke mašinerije. Vlast, naročito u takvom obimu - je droga. Postajete ovisni i ne želite je se odreći. Novca za drogu će vam ponestajati, pa ćete početi otimati (izmišljati nove namete), zaduživati se, terorisati ljude oko sebe, dok na kraju potpuno ne uništite svoj organizam i umrete.

No, para više nema, i prije nego što im dopustimo da u očajničkoj želji za očuvanjem statusa quo još dublje zavuku ruku u naš džep, dodatno zaduže buduće generacije, unište ekonomiju i u konačnici odvedu i sebe u smrt, neophodno je da iskoristimo prostor aktuelnog bezvlašća te bezuslovno zahtijevamo usvajanje zakona koji će trajno promijeniti funkcionisanje sistema.

U suprotnom, nemile scene od petka će postati svakodnevnica.

Počnimo od toga da „ekspertske vlade“, za koje svi očekujemo da budu formirane u kantonima u kojima je došlo do ostavki, ukazano povjerenje u pravom smislu te riječi tretiraju kao vraćanje duga društvu, te  period do vanrednih, prijevremenih ili redovnih izbora u oktobru (kakvi god u konačnici da budu) poput mnogih građana BiH odrade za MINIMALAC!

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)