Piše: Andrej Nikolaidis, Balkans.aljazeera.net

Kažu da je Zhou Enlai na pitanje šta misli o Francuskoj buržoaskoj revoluciji rekao: „Prerano je da se kaže“.

Dobro zvuče te istočnjačke mudrosti. Teško da će pogriješiti onaj ko se suzdrži od komentarisanja tekućih događaja – naročito onih koji su, još dok se dešavaju, to je jasno, epohalni. A bosanskohercegovačka revolucija koja je u toku, to svakako jeste.

Ali čovjek bi mogao založiti ruku i nogu, a zašto ne i glavu, da suština bosanskohercegovačkih protesta iz februara 2014. nije ništa barbarsko niti retrogradno, kako danas možemo pročitati u medijskim jadikovkama nad spaljenim zgradama i arhivima.

Niko ne podržava paljenje Predsjedništva ili kantonalnih vlada – to je bijes koji je izmakao kontroli, ne bit protesta nezadovoljnih građana.

Armija osiromašenih radnika

A prisjetimo se kako je sve počelo.

U Sarajevu je 5. februara obilježen tužni jubilej – 20 godina od prvog masakra na tržnici Markale.

Granata koja je ispaljena sa srpskih položaja u okolini grada pala je na prepunu tržnicu. Ubijeno je 68 ljudi, 144 je ranjeno.

Dvadeset godina kasnije, preživjeli svjedoci prisjećali su se ljudskih udova razbacanih po pijačnim tezgama, krvi kroz koju su gazili i krika ranjenih koji će zauvijek ostati s njima.

Istoga dana, eksplozije su potresle Tuzlu. Blizu hiljadu radnika sukobilo se sa snažnim policijskim snagama.

Armija osiromašenih radnika okupila se 5. februara ispred zgrade Vlade Tuzlanskog kantona. Zahtijevali su plate, neisplaćeno zdravstveno osiguranje, neuplaćeni radni staž, penzije,... sve ono što su im država i novi vlasnici kompanija bili dužni platiti.

Protest se pretvorio u do sada najveći izliv nezadovoljstva zbog privatizacionih pljački, kuge koja je poharala ekonomije svih država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije.

Demonstranti su zauzeli zgradu Vlade. Specijalne snage policije su reagovale. Sutradan, broj demonstranata narastao je na 6000. Talas protesta proširio se i na druge gradove Bosne i Hercegovine. 

Od tuzlanskih firmi pa do crnogorskog Kombinata aluminijuma, nezavisno od državnih i etničkih granica, privatizacije nekada uspješnih jugoslavenskih preduzeća svele su se na katastrofu za njihove radnike i nekontrolisano bogaćenje za nove vlasnike.

Markale su, uz Srebrenicu, simbol ratnog stradanja u Bosni i Hercegovini. Tuzla je, uz Zenicu, simbol ekonomskog uništenja te zemlje.

I dok se društveno bogatstvo prelijevalo u privatne džepove, novonastale države su se bjesomučno zaduživale.

Bivša Jugoslavija je u trenutku raspada dugovala 11,5 milijardi eura. Države nastale raspadom Jugoslavije danas ukupno duguju blizu 133 milijarde eura. Ekonomsko-socijalna situacija u cijelom regionu je zapaljiva.

Markale su, uz Srebrenicu, simbol ratnog stradanja u Bosni i Hercegovini. Tuzla je, uz Zenicu, simbol ekonomskog uništenja te zemlje.

Dva procesa, rat i tranziciona pljačka, višestruko su povezani. To nije bosanskohercegovačka specifičnost – priča je ista u svim državama regiona.

Suočena sa padom Berlinskog zida i nužnošću tranzicije socijalističke dirigovane ekonomije u ekonomiju slobodnog tržišta, političke elite bivše Jugoslavije našle su način da narastajuće socijalno nezadovoljstvo krajem osamdesetih i ranih devedesetih godina prošlog vijeka transformišu u etničku mržnju.

U godinama koje su uslijedile fašizam se kao otrov proširio Jugoslavijom. Ideološka priprema za ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bila je dovršena. Još jednom se potvrdilo da je Benjamin bio upravu kada je tvrdio da uspon fašizma uvijek svjedoči o propaloj revoluciji.

Jugoslovenski ratovi iskorišteni su da se ubrza i dovrši ono što stoji u srcu raspada Jugoslavije: tranzicija iz jugoslovenskog tipa socijalizma u kapitalizam. Proces koji se posljednih četvrt vijeka ovdje odvija, danas se ideološkim retuširanjem proglašava ulaskom u eru nacionalne nezavisnosti, parlamentarne demokratije, tranzicije i integracija u EU i NATO.

U stvarnosti su ex-jugoslavenske države postale poprište: fašizacije društva, rata, narastajuće nezaposlenosti, sakaćenja radničkih prava, privatizacije kao eufemizma za legalnu pljačku, komercijalizacije zdravstva i obrazovanja, bildanja nejednakosti, deindustrijalizacije i desekularizacije.

Rat i tranzicija u bivšoj Jugoslaviji nerazdvojni su dijelovi jednog procesa.

Nemiri u Tuzli zato su značajni za cijeli region. Poruka iz Tuzle jednako se čita u Podgorici, Zagrebu ili Beogradu, i glasi: "Igra u kojoj etno-elite 'svoje narode' štite od prijetnje drugih naroda, a zauzvrat apsolutno neodgovorno raspolažu društvenim bogatstvom je gotova".

Umjesto besmislenih, a žučnih rasprava o nacionalnom identitetu, religiji i pismu građani sada napokon postavljaju pravo pitanje: Gdje su naše pare? Subjekti protesta u Tuzli nisu pripadnici nacije, nego ogorčeni ljudi bez posla.

Bosna je, četvrt vijeka nakon raspada bivše Jugoslavije, ponovo centar ovog regiona.

Indikator realnosti

Nadajmo se da je Tuzla indikator nove postjugoslavenske realnosti. U strahu od značenja Tuzle, treba tražiti razvoj medijskog spina: nekoliko medija u jutro 7. februara objavilo je kako su se demonstranti u Tuzli upustili u opštu pljačku prodavnica i butika – spin-doktori su računali da će nas stvar podsjetiti na nemire u Londonu iz 2011.

Uslijedio je demant: demonstranti u Tuzli nisu nikakvi huligani, nego odlučni građani koji traže ono što je njihovo.

Ne samo da nije prerano nego je nužno reći: "Bit bosanskih protesta stoji u prizoru zgrade u Tuzli, koja gori, a plamen osvjetljava natpis 'smrt nacionalizmu', koji su na njenom zidu ostavili demonstranti".

(Balkans.aljazeera.net/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/av)