Džemal Bijedić je sto posto ubijen, kaže uoči sutrašnje 37. godišnjice avionske nesreće i smrti bivšeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (SIV) Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), odnosno premijera bivše Jugoslavije Bahrudin Bijedić, bivši dugogodišnji diplomata i konzul Jugoslavije u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) i bivši ministar unutrašnjih poslova Socijalističke Republike BiH.

Bijedić i njegova supruga Razija, te još šest putnika i članova posade, stradali su u avionskoj nesreći 18. januara 1977. godine, kada je zvanično zbog navodno loših vremenskih uvjeta avion udario u brdo Inač, na planini Lisin, iznad Kreševa, prepolovio se i eksplodirao. Avion je bio na putu za Sarajevo iz Beograda, jer je taj dan Bijedić prisustvovao ispraćaju Josipa Broza Tita u Libiju.

Prema riječima Bahrudina Bijedića, u Beogradu i danas živi vazduhoplovni pukovnik Lazo Vukosavljević, nekadašnji komandant helikopterskog voda u Jasenicama kod Mostara.

''On je došao na lice mjesta, dakle, na mjesto Džemalove smrti i zatekao tamo Jovicu Stanišića, kasnijeg šefa Državne bezbjednosti Srbije Slobodana Miloševića. Gledajući u instrumente, Vukosavljević je rekao da visinomjeri i brzinomjeri nisu korektni! Tad mu je Stanišić, inače tada u činu kapetana, rekao: ''Zaveži''! To je nevjerovatno'', priča Bijedić.

Pojedini savremenici i svjedoci tvrde da su izvorni nalazi u istrazi potpuno uništeni. Sumnje Bahrudina Bijedića, ali i drugih, potvrđuju donekle nalazi stručnjaka. Ekspert iz oblasti sigurnosti civilnog zrakoplovstva Edhem Taći, koji je uradio simulaciju leta Bijedićevog aviona, kaže za Anadolu Agency da je došao u posjed dva izvještaja o padu aviona Džemala Bijedića koji su u vrijeme pripreme zapečaćeni na 50 godina.

''Sam izvještaj, sam po sebi, je kontradiktoran u dijelu analize i zaključaka. Kad je u pitanju zaključak do kojeg sam došao analizom, ustanovilo se ustvari niz nepravilnosti u smislu rada avijacijskih instrumenata, odnosno njihovih pronađenih ostataka. Na pokazivačima visine koji su bili ugrađeni na zrakoplovu u trenutku udara u zemlju kazaljke su ostale zaglavljene na vrijednostima koje odstupaju od dozvoljenih za koordinate mjesta udara, kao i uvjete na mjestu udara. Pored odstupanja visinomjera, ustanovljeno je odstupanje u brzinomjeru od 131 čvora! Prvi brzinomjer je bio zakucan na 154 čvora, a drugi na 125 čvorova...'', govori Taći iznoseći i brojne stručne argumente.

Prema njemu, eventualnu novu istragu u pogledu odstupanja visinomjera i brzinomjera treba voditi u pravcu provođenja ''dodatnih vještačenja sistema koji očito nije bio ispravan u vrijeme nesreće''.

''Okolnosti na osnovu kojih možemo doći do određenih zaključaka da se eventualno radilo o nekim nepravilnostima koje ukazuju na moguću sabotažu, jesu nedostaci izvještaja u tehničko-tehnološkom smislu. Nedostaje, recimo, knjižica o održavanju. Nije uopće elaborirana u izvještaju koji se određivao od strane tada veoma iskusnih istražitelja. Izvještaj su potpisali vrlo značajna vremena tog vremena u ovoj oblasti, pa je navedeno neuobičajeno'', dodaje Taći i napominje:

''Dakle, nedostaju dijelovi izvještaja koji elaboriraju oblast predtehničkog i predpoletnog pregleda aviona, poput problema da li je avion bio prskan specijalnim sredstvom protiv zaleđivanja, instalacija... Ne postoji objašnjenje ni zašto je predsjednik vlade letio s piste koja je bila zaleđena iz Batajnice, a nije letio sa Surčinskog dijela. Ne znamo da li je taj avion uopće bio garažiran ili je bio vani. Ako je bio vani, morao je biti prskan određenim specijalnim sredstvom protiv zaleđivanje''.

Šta je zaključio neovisni laborant

Zanimljivo je, podvlači sugovornik Anadolije, da je Savezni sekretarijat unutrašnjih poslova u to vrijeme imao laboranta koji vrlo hrabro došao do zaključka da su ustvari visinomjeri pokazivali netačne podatke i da nisu bili ispravni.

''On je to elaborirao s jednom izjavom, ali kasnije u zaključku osoba koja je potpisivala zaključak da se izvještaj zapečati na 50 godina zaključuje tek jednom rečenicom da su visinomjeri i brzinomjeri ustvari bili ispravni! To otvara u najmanju ruku dovoljno prostora da sumnjamo u ispravnost izvještaja i u samo elaboriranje cijelog leta'', ocijenio je Taći.

Treba doći do nove istrage

Nadalje, Taći kaže da postoje vrlo velike sumnje u zvaničnu verziju smrti Bijedića te da bi ''u ozbiljnim državama došlo do pokretanja nove istrage'' koja bi jasno utvrdila šta se desilo s tim letom i zašto su visinomjer i brzinomjeri,  koji služe pilotu za orijentaciju, u to vrijeme bili neispravni. Čudno mu je zašto se nakon ovakvih saznanja na eventualnom otvaranju nove istrage više ne angažira i porodica Bijedić.

''Obzirom na sadržinu izvještaja, ne može se sa tačnošću tvrditi da li je izvršena sabotaža u smislu podmetanja nekih improviziranih eksplozivnih naprava ili da se desila sabotaža na motorima. Ovdje se stiče dojam da neke stvari koje su se dešavale tokom leta nisu jasno elaborirane u izvještaju, a razlike u pokazivanju visinomjera i brzrinomjera pokazuje određenu vrstu sabotaže koja je mogla biti napravljena. Izvještaj u početnom dijelu ne odgovara izvještaju koji se nalazi u zaključku istog izvještaju. Postoje velike sumnje'', rekao je Taći, pitajući se zašto je let bio tako loše organiziran kada se radi o VIP ličnosti, dakle, premijeru države, te otkriva da je na kontrolnom tornju Aerodroma Sarajevo u to vrijeme radilo lice koje nije imalo dozvolu, što sve zajedno nameće broja pitanja.

Bahrudin Bijedić iz ovih i brojnih drugih činjenica vezanih za smrt njegovog amidžića (brata od strica, stričevića) i njegove supruge izvlači konstataciju kako ''nema nikakve dileme da se desilo ubistvo Džemla Bijedića'', ubistvo predsjednika jugoslovenske vlade i ''Titovog nasljednika u pripremi''.  Posljednji put se sa Džemalom sastao tri mjeseca prije njegove smrti u vikendici u Trnovu pokraj Sarajeva. Govorio mu je na uho: ''Bahrice, puno znam, ubit će me''.

''Govorio je da je Tito izoliran, da je blokiran od stane njegove supruge Jovanke, da se do njega ne može doći. Govorio mu je o vrhovima Jugoslovenske narodne armije (JNA)...'', rekao je on.

Bahrdudin Bijedić je uvjeren da je njegov rođak predosjećao smrt.

''Smatram da su to izvršili general Nikola Ljubičić, načelnik Generalštaba JNA i bivši predsjednik Predsjedništva SFRJ Petar Gračanin i Blagoje Adžić, general rodom iz Gacka. To su egzekutori Džemala Bijedića! Nemam ja nikakvih dilema'', naveo je dalje on.

Džamal je trebao biti nasljednik Tita

Na pitanje zašto je tako siguran u svoje tvrdnje, te koji su bili motivi zbog kojih bi premijer Jugoslavije bio ubijen tako brutalno, Bahrudin Bijedić podsjeća:

''Džemal je bio velika integraciona snaga Jugoslavije. Bio je jako popularan u masama. Bojali su se da ne bi bio u konkurenciji za Titovog nasljednika. Osim toga, već tada su stvarali atmosferu za tzv. veliku Srbiju i za ono što će da uslijedi poslije. Jer, pazite upravo je general Ljubičić kasnije instalirao Miloševića! Džemal je bio suho zlato. Bio je Bošnjak, musliman, Jugosloven... Sve je u njemu bilo. Ljudina, radnik, dobar student, izuzetno drag i pošten čovjek, hrabar, jer se nije bojao''.

Osvrćući se na činjenicu da je ''Tito bio blokiran od svoje supruge Jovanke, kao i ocjene Jovanke Broz koja je gotovo ismijavala Bijedića i u svojoj posljednjoj ispovijesti uoči smrti, a aludirajući na značenje njegovog prezimena u smislu ''kakvo je Jugoslavija rukovodstvo imala'', Bahrudin Bijedić je iznio smjele ocjene.

''To je tako podla i bezobrazna izjava, da je sram bude... Ona je u više navrata rekla da je bila neka vlada gdje je premijer bio Bijedić, potpredsjednik i ministar finansja Sirotković, a ministar vanjskih poslova Tepavac.... A Jakov Sirotković je, recimo, bio predsjednik Jugoslovenske akademije nauka (JAN) i redovni profesor univerziteta. Ona je skrenula pažnju na druga pitanja. Očito, nije bila spremna da kaže istinu. Iz tog se zaključuje da je ona znala istinu o Džemalu. Ona je bila podla osoba koja je bila u toku svega. Ja sam ranije govorio suprotno, ali sada sam načisto da je i ona bila involvirana! Tito nije, a ona da! Ona je bila nacionalista, a mi smo Bošnjaci kao i obično naivni. Nama je dovoljno da se neko nasmije i mi mu vjerujemo'', rekao je Bahrudin Bijedić, podsjećajući javnost da je Džemal Bijedić bio u komisijama koje su ispitivale ''Jovankin slučaj''.

Kamberović: Mnogi vjeruju da pad aviona nije bio slučajan

Direktor Instituta za istoriju u Sarajevu dr. Husnija Kamberović, autor knjige "Džemal Bijedić - Politička biografija", koju je izdao Muzej Hercegovine iz Mostara, kaže da je Džemina smrt 18. januara 1977. ''velika tajna za mnoge''.

''Iako nisu pronađeni dokazi da je u pitanju neka urota, mnogi vjeruju da pad aviona nije bio slučajan. Kao i svaki drugi uspješan političar, Bijedić je imao velikih i vatrenih protivnika, a njegova bliskost, čak prijateljstvo, sa tada već umornim i ostarjelim Josipom Brozom Titom, u atmosferi zaoštrenih diskusija oko njegova nasljeđa, dodatno je uvećavala broj protivnika. Iako nema valjanih dokaza da su Bijedićevi protivnici bili spremni ići toliko daleko da izazovu njegovu pogibiju, a zvanični nalazi su pokazali da je prilikom pada aviona u pitanju bio „ljudski faktor", priče o tome zašto je avion pao još će dugo privlačiti one koji vjeruju u teorije zavjere, jednako kao kada raspravljaju o ubojstvu američkog predsjednika Kenedija  ili britanske princeze Dijane'', izjavio je Kamberović.

Podržavao afirmaciju nacionalnog identiteta Muslimana

Kamberović kaže da je Džemal Bijedić nesumnjivo bio jedan od vodećih bosanskohercegovačkih političara u vrijeme socijalizma, a njegova karizma još uvijek je prisutna u javnom diskursu u Bosni i Hercegovini.

''On je pripadao bh. političkoj eliti koja je tokom 1960-ih godina izborila ravnopravan politički i ekonomski status BiH u jugoslavenskoj federaciji i time presudno utjecao na afirmaciju bh. republičkog identiteta, ali je istodobno podržavao afirmaciju nacionalnog identiteta Muslimana, skidanje hipoteke ustaštva sa hrvatskog stanovništva u Hercegovini, snažno se borio za obnovu Bosanske krajine nakon strašnog zemljotresa 1969. godine. Uvijek je ostao vatreni Mostarac, ali jednako cijenjen u gotovo svim jugoslavenskim sredinama i svjetskim metropolama. Susreo se i razgovarao sa svim velikim liderima toga vremena, i svi su iskazivali veliko poštovanje i respekt prema njemu i zemlji koju je predstavljao'', ocijenio je Kamberović.

Susreo se, podsjeća, sa liderima velikih zemalja (američkim, sovjetskim i kineskim predsjednicima), ali i sa liderima brojnih afričkih i azijskih zemalja (Pokret nesvrstanih).

''S jednakim poštovanjem Bijedića su primali francuski predsjednik, kao i lideri Irana i Iraka, a djeca po zabačenim selima oko Sarajeva su sa velikim oduševljenjem trčala za njim i pozdravljala ga kada bi dolazio na Crepoljsko da udahne svježeg zraka. Veliki Titov prijatelj, jednostavan i praktičan političar, zaljubljenik u lijepu muziku i sevdah, pažljiv sin i uzoran roditelj. Postigao je gotovo sve što je želio u politici, ali jedino nije postao gradonačelnik Sarajeva, što je bila njegova velika želja'', zaključio je Kamberović.

(Anadolija/dh)