Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Bosna i Hercegovina početak 2014. godine počela je sa još jednom, ko zna kojom po redu krizom vlasti od izbora 2010. Najnovija kriza je nastala nakon što je predsjednik Federacije Živko Budimir razriješio dužnosti federalnog ministra finansija Antu Krajinu, što je onemogućilo funkcionisanje vlade sastavljene od predstavnika međusobno zakrvljene četiri političke stranke, koje se zajedno s opozicionim blokom sve vrijeme jedino slažu - da se ni oko čega bitnog neće složiti. 

A ako bismo stranke doživjeli kao državu u malom, onda bismo stekli krajnje zabrinjavajuću sliku, jer gradnju demokratskog društva prepuštamo onima koji su po svom unutrašnjem ustroju sve samo ne demokratični

Šta fali dvopartijskom sistemu?!

I dok od medija koji su redom u čvrstom političkom zagrljaju ove ili one političke opcije, mjesecima slušamo i čitamo navijačke analize dešavanja iz naše nikad izvjesne i uvijek uzbudljive političke kaljuže, niko ne postavlja pitanje suštinskog uzroka koji našu državu uopšte dovodi u situaciju da je, za razliku od svih ozbiljnih demokratija u kojima jedna do dvije stranke obnašaju vlast, ovdje čak četiri, pet ili šest političkih partija potrebno da se formira vlast na samo jednom nivou, što je sigurna karta za nefukcionalnu vladu. Iako ćete od kojekakvih domaćih diletantskih analitičara često čuti kritiku američkog dvopartijskog sistema kao „nedemokratskog“, historijsko iskustvo i politička praksa jasno pokazuju da velika većina razvijenih demokratija funkcioniše upravo na principu dvopartijskog ili dvoipopartijskog sistema (primjer: Njemačka), što zapravo održava prirodni proces podjele društva na dva pola - jedan, uslovno rečeno, konzervativni koji nastoji očuvati neke već etablirane vrijednosti i provjerene metode rješavanja problema, te drugi - „progresivni“ koji teži primjeni nekih novih ideja u organiziranju društva.

Još jedna bitna razlika bosanskohercegovačkog u odnosu na razvijene političke sisteme je i to što je u potonjim ideologija (koja najčešće sadržana i u samom nazivu partija) osnovni subjekt političkog organizovanja, pa kako su socijaldemokratija, liberalizam i konzervativizam političke ideje koje privlače većinu pučanstva demokratskog svijeta, te je svaka od tih ideologija uglavnom organizovana unutar jedne stranke, ukupan broj parlamentarnih stranaka rijetko prelazi pet ili šest.

U Bosni i Hercegovini pak, kao politički podijeljenom društvu između tri dominantne etničke grupe i sa ustavom po kome je čitav sistem organizovan na principu konstitutivnih naroda, nacija postaje osnovna kategorija za formiranje političkih stranaka. Svaka stranka koja želi funkcionisati u takvom sistemu najprije mora zadovoljiti kriterij predstavljanja jednog od tri konstitutivna naroda, te u ambijentu kojeg dodatno podgrijava animozitet među etničkim skupinama u BiH i dijametralne koncepcije o uređenju države, konkretne političke ideologije padaju u drugi plan pred borbom za „nacionalne interese“ koji postaju ključno pitanje političkog života. Iako su se ovakvoj praksi neke stranke poput SDP godinama opirale, sama činjenica da i pored multietničkog članstva značajniju podršku imaju samo u dijelovima države s bošnjačkom većinom, tu stranku uslovljava da i mimo svoje volje bude svedena na predstavnika bošnjačkog naroda.

 No ipak, ako je stranački život organizovan primarno na etničkom a ne na ideološkom principu, to ne daje odgovor na pitanje zašto onda umjesto tri ili šest, u BiH imamo čak 190 registrovanih političkih stranaka sa izvjesnom mogućnošću da se do izbora ove godine taj broj popne na preko 200. Odgovor leži u političkoj nezrelosti samog građanstva i nedostatku unutartranačke demokratije kod vodećih partija.

Stranke lidera - od euforije do propasti

U razvijenim demokratijama ljudi su vezani za određene političke stranke zbog političkih svjetonazora i društvenih vrijednosti koje one propagairaju, te unutar zadatog ideološkog okvira traže se političari koji će na najbolji način zastupati te vrijednosti. U takvom ambijentu pojedinci koji bi htjeli osnovati novu stranku bilo kao politički početnici ili razočarani članovi nekih drugih partija, imaju vrlo male šanse za uspjeh, jer osim nedostatka infrastrukture i finansijskih sredstava koje već etablirane stranke imaju, vrlo teško da bi glasačko tijelo privukli karizmom ili popularnošću svog lidera ukoliko ideje koje propagiraju ne bi predstavljale nešto značajno drugačije od onoga što se na političkoj sceni već nudi, a za čim od strane građana postoji potražnja. Ukratko - karakteristika zrelih demokratija je što su ljudi za ideje vezani mnogo više nego za konkretne ličnosti. Tada i politički transferi iz jedne partije u drugu, što je u BiH redovita pojava, postaju teško ostvarivi, jer glasači teško da povjerenje mogu imati u nekog ko je do podne socijalist, a od podne konzervativac.

Za razliku od toga, većina glasača u BiH se u svom izboru uglavnom ne povodi za idejama nego ličnostima, od kojih očekuju čarobni štapić za rješavanje njihovih problema. Manje ili više sve političke parije u našoj zemlji organizovane su kao liderokratije koje nemaju istinsku unutarstranačku demokratiju, te svoj gotovo kompletan politički uspjeh temelje na popularnosti koju njihov lider uživa unutar glasačkog tijela svog naroda.

No, i tu postoje razlike. Za razliku od primjerice SDP-a koji je, iako njim već dugi niz godina suvereno upravlja Zlatko Lagumdžija, stranka s čvrstimim društvenim temeljima i nezanemarivim procentom stalnog glasačkog tijela, pojedine političke opcije svoje cjelokupno bistvovanje na političkoj sceni grade na karizmi svog lidera. Takve stranke su na duže staze osuđene na odumiranje.

Ukratko - karakteristika zrelih demokratija je što su ljudi za ideje vezani mnogo više nego za konkretne ličnosti. Tada i politički transferi iz jedne partije u drugu, što je u BiH redovita pojava, postaju teško ostvarivi, jer glasači teško da povjerenje mogu imati u nekog ko je do podne socijalist, a od podne konzervativac

Dobar primjer je Stranka za BiH. Nakon velikog uspjeha na parlamentarnim izborima 2006. godine i ulaska u vlast, te uvjerljive pobjede Harisa Silajdžića u utrci za bošnjačkog člana predsjedništva, zbog iznevjerenih predizbornih obećanja već 2010. stranka je doživjela potpuni izborni debakl te u međuvremenu postala krajnje marginalan faktor na političkoj sceni, bez izgledne mogućnosti da ikada više povrati nekadašnju snagu. Jednostavno, bez jasnih ideoloških principa i dublje socijalne pozadine, nije postojao razlog zbog kojeg bi glasači na duže staze bili vezani za SzBiH, a politički pad Harisa Silajdžića koji je de facto bio i sama stranka, značio je i pad stranke.

Tipični primjeri stranke-lidera su i SBB Fahrudina Radončića te novoosnovana Demokratska fronta Željka Komšića. Za SBB se već može reći da je pokazao nesposobnost etablirati se kao stranka s kojom će se građani identifikovati zbog određenih ideoloških principa i koja će moći računati na trajnu podršku specifičnog sloja društva, a gotovo je  izvjesno da će i DF ići istim stopama, te da će politički utjecaj ove dvije stranke trajati samo dok postoji nada u njihove lidere da baš oni mogu biti ti koji će unijeti pozitivne promjene u naše društvo. Gubitak popularnosti njihovih vođa, koji unutar stranke nemaju adekvatnu zamjenu, značit će i početak njihovog nestajanja s političke scene.

Povratak kolijevci

Naše društvo prema Weberovoj podjeli, još uvijek u velikoj mjeri teži karizmatskom obliku vlasti koji se temelji se na odanosti sljedbenika posebnom karakteru, te normativnom poretku onih koji posjeduju te karakteristike.

Kako u Bosni i Hercegovini ne nedostaje političkih ličnosti koje su osnivanjem vlastite partije u stanju barem privremeno privući dobar broj glasača, mnoštvo političkih partija uspijeva prelaziti izborni cenzus, što uveliko usložnjava i komplikuje funkcionisanje političkog života, a borba za vlast postaje borba ne za provođenje određenih programskih principa u praksu (jer kako bi se i mogli pomiriti ciljevi svih tih stranaka?!), nego za neograničene privilegije i moć koju vlast donosi.

Ipak, upečatljiva je činjenica da su od prvih demokratskih izbora 1990. godine do danas preživjele tek četiri ozbiljne partije: SDA, SDS, HDZ i SDP. S izuzetkom SNSD-a koji je tokom devedesetih formiran od nezavisnih poslanika u skupštini RS-a, velika većina ostalih utjecajnih stranaka nastala je iz jedne od ove četiri. Spisak je zaista dugačak – raskol Harisa Silajdžića s Alijom Izetbegovićem doveo je do osnivanja Stranke za BiH, nakon izbora 2002. članovi SDP-a razočarani politikom Zlatka Lagumdžije osnovali su SDU, poraz Bože Ljubića na unutarstranačkim izborima od Dragana Čovića bio je povod osnivanju HDZ-a 1990., poraza Dragana Čavića na unutastranačkim izborima u SDS-u doveo je do njegovog napuštanja stranke i osnivanja Demokratske partije, pa zatim Demokratskog narodnog pokreta, Fahrudin Radončić je nekoć bio vrlo blizak SDA i njihovoj politici, te je u SBB  prešao veliki broj političara iz upravo te stranke....

Gotovo svaki veći sukob mišljenja i raskol unutar jedne stranke dovodio je do osnivanja novih stranaka. Paradoksalno je da se te stranke ideološki, osim tvrdnje da su upravo one zastupnici „izvornih“ ideja,   pretjerano ne razlikuju od prethodnica.

 A ako bismo stranke doživjeli kao državu u malom, onda bismo stekli krajnje zabrinjavajuću sliku, jer gradnju demokratskog društva prepuštamo onima koji su po svom unutrašnjem ustroju sve samo ne demokratični. Jednostavno, stranke u BiH su redom organizovane po autokratskom principu, s neprikosnovenim vladarom i armijom odanih klimoglavaca, i poput svih autokratskih organizama ustrojene su tako da se svaki veći otpor vladarevoj politici kažnjava izopčenjem iz stranke.

Šta nam valja činiti?

Kada bi uspjele prevazići diktatorske sklonosti svojih lidera, velike političke partije bi shvatile da bi unutastranačka demokratizacija dugoročno najviše koristila njima samim, odnosno idejama na kojima počivaju, ako su im ideje uopšte bitne.

Kada bi postojale stranke koje nisu upravljane kao privatne firme svojih vođa s neprikosnovenom vlašću, nego bi lideri bili birani od članstva kao u tom trenutku najbolji i najsposobniji reprezenti ideja na kojima počiva stranka, te isto tako bivali smjenjivani u slučaju izbornog neuspjeha, i kada bi se članovima u većoj mjeri dozvoljavala suprotna mišljenja i formiranja različitih struja koje će imati priliku da se argumentima bore za prevlast u stranci, bez potrebe za revanšizmima i izopčavanjima neke od njih, konstantni politički transferi i formiranja novih partija bi postali suvišni, jednako kao što nema potrebe ni da čovjek iz jedne demokratske države emigrira zbog drugačijeg mišljenja. Tada bi i građani u većoj mjeri postali vezani za određene partije ne zbog njihovih lidera koji su ionako promjenjivi, nego zbog konkretnih vrijednosti i ideja koje nose.

Ovaj proces centraliziranja stranačke moći u ruke nekoliko partija, čemu mora prethoditi njihova demokratizacija, mogu nositi samo stranke koje već imaju postavljene trajne društvene temelje, a to su: SDP, SDA, SDS, SNSD, HDZ i eventualno HDZ 1990

Kapacitet za to, iz već navedenih razloga, nema nijedno političko novorođenče koje svoju političku egzistenciju temelji isključivo na karizmi svog lidera. Ovaj proces centraliziranja stranačke moći u ruke nekoliko partija, čemu mora prethoditi njihova demokratizacija, mogu nositi samo stranke koje već imaju postavljene trajne društvene temelje, a to su: SDP, SDA, SDS, SNSD, HDZ i eventualno HDZ 1990, mada se oni mimo animoziteta njihovih lidera platformski ne razlikuju od stranke iz koje su nastali.

Ako je već bh. društvo danas podijeljeno po etničkom principu, što se održava i na stranački sistem, po dvije do tri stranke koje bi dominirale političkim životom svakog od naroda bile bi sasvim dovoljne za stvaranje jednog zrelijeg i funkcionalnijeg političkog sistema. Kvalitetni kadrovi bi se umjesto utapanja u more političkih stranaka, skoncentrisali u ovih nekoliko opcija, proces formiranja i funkcionisanja vlasti bi postao puno jednostavniji i stranke bi - za razliku od sadašnjih matematičkih koalicija gdje se vlast formira tek da bi postojala - dobile mogućnost da vlastite ideološke vrijednosti i konkretne programske principe u većoj mjeri provode u praksu.

Kada govorimo o tim principima, to bi u slučaju stranaka desnice (SDA, SDS, HDZ) po uzoru na ostale evropske stranke koje pripadaju istoj političkoj poziciji, pored zaštite vlastitih etnija na kojima počiva njihova gotovo kompletna dosadašnja politička agenda, te promocije tradicionalnih vrijednosti i tekovina vlastitih naroda, trebalo biti i veće zalaganje za tržišnu ekonomiju, niže poreze i stvaranje boljih preduslova za razvoj privatne incijative i poduzetništva. Stranke ljevice s druge strane (SDP i SNSD), bi kao svoj primarni politički cilj trebale imati borbu za poboljšavanje položaja radnika i ugroženih grupa u društvu, te nešto većeg stepen socijalnog liberalizma u odnosu na desne stranke.

Preduslov stvaranja stabilnijeg političkog sistema jeste centralizacija političke moći u ruke nekoliko ključnih partija, pod uslovom da umjesto autokratskih stranaka jednog lidera, postanu demokratične stranke koje okupljaju ljude oko ideja. Umjesto očekivanja da s neba padne neki politički mesija koji će s nekim novim političkim pokretom preporoditi društvo, politički građani bi se za ostvarivanje svojih ideja trebali boriti kroz neku od etabliranih stranaka koje već imaju razvijenu infrastrukturu, odano glasačko tijelo i temelje koji im omogućavaju dugoročan opstanak na političkoj sceni.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)