POGLED NA KUSTURICIN NEIMARSKI PODUHVAT – BEZ ZLOBE

Ima li Andrićgrad u Višegradu, uprkos svemu, budućnost za cijelu Bosnu i Hercegovinu, pa i šire?!

Arhiva 18.12.13, 12:35h

Može li veliki građevinski kompleks koji reditelj Emir Kusturica gradi u Višegradu postati ugodno mjesto za zabavu, posjete i boravak svim građanima BiH i regiona, pa čak i ako ne može da se ooslobodi hipoteke iz nedavne i dalje prošlosti? Pogled na budući Andrićgrad iz drugog ugla - bez zlobe...

zoran bibanovićPiše: Zoran BIBANOVIĆ

Podrinje je danas turistička destinacija koja jako potiče dobrosusjedske odnose i predstavlja jedinstveni ekonomski, multikulturni i reliktni sistem. Sedamnaest lokalnih zajednica iz četiri države: Crna Gora, Srbija, Bosna i Hercegovina (RS i FBiH) i Hrvatska su se udružile u Euroregiju Drina u cilju integralnog razvoja područja sliva rijeke Drine.

Grad Višegrad je svjetski poznat po kamenom mostu sa 11 lukova iz XVI stoljeća koji je upisan na listu Svjetske kulturne baštine – UNESCO, zadužbina slavnog  Mehmed-paše Sokolovića koji je bio rodom iz tog kraja, a djelo najvećeg graditelja u historiji Osmanskog carstva, arhitekte mimar Sinana. Gradnja mosta je inspirisala književnika Ivu Andrića za roman „Na Drini ćuprija“ za koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Filmski reditelj Emir Kusturica na ušću rijeke Rzav u Drinu, u neposrednoj blizini mosta, gradi kompleks objekata nazvan Andrićgrad. Rekonstruirana je i uskotračna turistička pruga (nostalgija voz) od Višegrada prema Mokroj Gori i Šarganu u Srbiji. I sve bi to bilo turistički atraktivno da nema stravične hipoteke iz nedavne i dalje prošlosti koja se uporno zanemaruje.

Rekonstrukcija i gradnja srušenih kulturnih spomenika se, na žalost, u praksi pretvori u odmjeravanje snaga. Hrvati u Mostaru obnavljaju franjevačku crkvu ali sa zvonikom višestruko većim nego što je bio, kao raketa. Grade 30 metara visoki križ na brdu iznad grada. Islamska zajednica obnavlja stare džamije ali i gradi džinovski islamski centar. Kulturno naslijeđe postaje tako sredstvo natjecanja ko je glavni na kojoj teritoriji...

Spomenici kulture u agresivnom ratu u Bosni i Hercegovini 1992/95. godine, uništavani su sistematski. To je rađeno po pravilu na teritorijama van kontrole Armije RBiH. Prvi put u historiji svijeta se desilo da neki međunarodni sud (Haški tribunal) sudi ljudima za uništavanje kulturnog nasljeđa u bivšoj Jugoslaviji. Jedan jugoslovenski general i admiral sjede u zatvoru jer su uništavali spomenike kulture Dubrovnika. Momčilo Krajišnik je takođe osuđen za zločine protiv čovječnosti jer je sudija zaključio da je uništavanje historijskih objekata koji pripadaju jednoj grupi prima facie (lat. na prvi pogled) dokaz progona kao zločina protiv čovječnosti.

Američki orjentalista sa Harvarda Andràs Riedlmayer je četiri puta svjedočio u Hagu o sistematskom uništavanju kulturnog nasljeđa u Bosni i Hercegovini. Intervju sa gospodinom Andràsom je svojevremeno (2008.) napravio nedjeljnik Slobodna Bosna.

„Na teritoriji koju su kontrolisali bosanski Srbi skoro svaka džamija je bila uništena. Bilo je svega nekoliko izuzetaka. To me zaintrigiralo i proučavao sam te slučajeve dok nisam uočio jedan isti obrazac. Svi ti izuzeci su bile nedovršene džamije koje još nisu bile registrovane. Iz toga je slijedio jasan zaključak da je u tom uništavanju postojao sistem, i da je postojala lista džamija koje treba uništiti“ – utvrđuje Riedlmayer.

Koliko takvo prekrajanje historije može biti dugoročno uspješno? – pitala je Riedlmayera novinarka Adisa Čečo. „To može biti ekstremno uspješno, posebno ako posmatrate situaciju na nekom mikro nivou... Dakle moguće je spriječiti da historija ostane tako prekrojena, ali je to teška i neravnopravna bitka. Rekonstrukcija i gradnja srušenih kulturnih spomenika se, na žalost, u praksi pretvori u odmjeravanje snaga. Hrvati u Mostaru obnavljaju franjevačku crkvu ali sa zvonikom višestruko većim nego što je bio, kao raketa. Grade 30 metara visoki križ na brdu iznad grada. Islamska zajednica obnavlja stare džamije ali i gradi džinovski islamski centar. Kulturno naslijeđe postaje tako sredstvo natjecanja ko je glavni na kojoj teritoriji... Grade se vjerski objekti arhitektonski neprimjereni nekom području, kao replika Gračanice u Trebinju“ – govori Riedlmayer.

andrićgrad nova

Koja veza između Višegrada i današnje Bosne i Hercegovine može biti sa kosovskim junacima osim historijske činjenice da je bosanski kralj Tvrtko, u vremenu Kosovske bitke (1389.), već dvanaest godina bio i kralj Srba koji je zakonito ubirao kraljevske prihode, a da je komandant kraljeve vojske na Kosovu bio bosanski vojvoda Vlatko Vuković. Naravno, to neimari ne spominju kao ni kćerku kneza Lazara Oliveru, zakonitu suprugu  Osmanskog sultana Bajazita I, sina ubijenog sultana Murata.

Veliki Jovan Dučić bi sasvim sigurno uz svoj grob u rodnom Trebinju želio imati Srpsko pravoslavnu crkvu, ali da li i repliku crkve manastira Gračanica koja nije baština njegove Hercegovine? Svakom njegovom čitaocu je poznata njegova etika i njegov pogled na svijet. U Prvom pismu iz Grčke Dučić piše: „...Ubogo je svako parče zemlje na kojem se ne vidi stopa velikog čovjeka i ne čita zapis jednog velikog vremena. Mi se na svetu ne umemo da divimo onome koji ga je stvorio, nego samo onome koji ga je pokorio. Nikakve lepote nisu ravne jednom velikom glasu iz istorije. Ništa u ovoj zemlji (Grčka) čak ne povredi oči koliko jedna hrišćanska kapela, niti ozlovolji sluh koliko zvuk hrišćanskog zvona u ovakvim dolinama. Jer ovde sve pripada drugom vremenu i drugim ljudima... “ – Jovan Dučić, Gradovi i himere, Srpska književna zadruga, Beograd 1940.

Šta su historijske činjenice?
„U današnjoj državi Bosni i Hercegovini nema monumentalnih sakralnih građevina ili ruševina crkvi iz srednjeg vijeka, kao što je to slučaj u Srbiji i Makedoniji ili na zapadu u Hrvatskoj. Dok su na istoku  građeni monumentalni manastiri, a na zapadu katedrale, na teritoriji današnje države Bosne i Hercegovine takvih građevina, u srednjem vijeku, nema. Istovremeno, bosansko feudalno društvo srednjega vijeka je bilo evropskog tipa. Dvorovi kralja i vlastele su bili uređeni po uzoru na evropske – piše prof. dr. Alojz Benac.

Jesu li možda grobovi pod stećcima bili mjesta oslobođenih duša“? 

Srpsko pravoslavne crkve iz srednjeg vijeka nalazimo u Podrinju, naprimjer u Dobrunu kod Višegrada, gdje je polovinom XIV stoljeća, na teritoriji koja je privremeno bila priključena srpskoj državi, srpski župan Pribil sagradio crkvu.

U prvoj polovini XV stoljeća, tu su i dvije pravoslavne crkve (Sopotnica i Šćepan Polje) koje gradi herceg Stjepan Vukčić Kosača za kojeg je nesporno utvrđeno da je bio pripadnik Crkve bosanske. Po herceg Stjepanu, rođenom kod Goražda, se danas zove ustanova „Hrvatski dom Herceg Stjepan Kosača“ u Mostaru kao i štošta drugo!?  Utvrđene historijske činjenice o Stjepanu Vukčiću Kosači se takođe danas zanemaruju ali od strane hrvatskih nacionalista.

Utvrđeno je (po dokumentima iz Dubrovačkog arhiva) da je srpski despot Stefan, kada je privremeno osvojio Srebrenicu (1413.), gradio u osvojenom području crkve ali se ne zna tačno gdje – zabilježio je prof. dr. Zdravko Kajmaković. Na mjestu za koje se vjeruje da je nekada postojala crkva, nakon posljednjeg rata, izgrađen je pravoslavni Manastir Sv. Trojice u selu Sase kraj Srebrenice. Koliko je poznato, sve ostale stare Srpsko pravoslavne crkve su građene (izuzetak potvrđuje pravilo) i oslikane (živopisane) od početka XVI stoljeća, odnosno od vremena Osmanlija do danas.

Andrićgrad od nedavno krasi replika crkve manastira Visoki Dečani kao crkva posvećena Svetom mučeniku Lazaru i kosovskim junacima. Koja veza između Višegrada i današnje Bosne i Hercegovine može biti sa kosovskim junacima osim historijske činjenice da je bosanski kralj Tvrtko (odgojen kao katolik i krunisan za kralja Bosne u Milama kraj Visokog), u vremenu Kosovske bitke (1389.) već dvanaest godina bio i kralj Srba koji je zakonito ubirao kraljevske prihode, a da je komandant kraljeve vojske na Kosovu bio bosanski vojvoda Vlatko Vuković. Naravno, to neimari ne spominju kao ni kćerku kneza Lazara Oliveru, zakonitu suprugu  Osmanskog sultana Bajazita I (sina ubijenog sultana Murata).

njegoš u andrićgradu

Nevjerovatno je koliko se etičkih, arhitektonsko-urbanističkih i drugih zamjerki može uputiti navedenim neimarima i njihovim savjetnicima. Od replike koja asocira na Stradun i dubrovačke trgovke, amaterske tvorevine u stilu romantičkog klasicizma, sa stubovima i grčkim timpanonom (trouglasta krovna konstrukcija) nesuđene nove zgrade opštine Višegrad, diznijevskih (Disney) zidova i kula... pa do potpuno nepotrebnog spomenika crnogorskog vladike Petra II. Petrovića Njegoša u hiper realističkom stilu, koji nemaju nikakve veze sa arhitekturom, historijom i tradicijom Višegrada i cijele Bosne i Hercegovine.

I sve bi to bilo prihvatljivo da Andricland Vishegrad (asocijacija na Disneyland) u konačnici, ne nastavlja nacionalističko natjecanje  i podjelu nesretnih bosansko-hercegovačkih naroda.

Nevjerovatno je koliko se etičkih, arhitektonsko-urbanističkih i drugih zamjerki može uputiti navedenim neimarima i njihovim savjetnicima. Od replike koja asocira na Stradun i dubrovačke trgovke, amaterske tvorevine u stilu romantičkog klasicizma, sa stubovima i grčkim timpanonom (trouglasta krovna konstrukcija) nesuđene nove zgrade opštine Višegrad, diznijevskih (Disney) zidova i kula... pa do potpuno nepotrebnog spomenika crnogorskog vladike Petra II. Petrovića Njegoša u hiper realističkom stilu, koji nemaju nikakve veze sa arhitekturom, historijom i tradicijom Višegrada i cijele Bosne i Hercegovine.

Da je neimarima cilj integracija regiona, a ne podjela, onda bi oni sagradili repliku crkve Pećke patrijaršije, jer je veliki vakif Mehmed-paša Sokolović (koji potiče iz pravoslavne porodice) i Veliki vezir čak kod tri sultana, u vremenu gradnje Mosta u Višegradu, istovremeno uticao na donošenje fermana da Osmansko carstvo obnovi Pećku patrijaršiju (1557.) i dovede svog brata (ili nećaka) Makarija Sokolovića za prvog patrijarha. Obnovljena Pećka patrijaršija je u epskim razmjerama uticala na ujedinjenje svih Srba jer je imala jurisdikciju nad svim pravoslavnim Srbima, što nikada nije imala u vremenu Nemanjića.

Njihov jednodimenzionalni Andrić je samo Srbin koji je pisao ekavicom, a ne književnik rođen u Travniku čiji je čitav stvaralački opus vezan za Bosnu i Hercegovinu. Njegov spomenik (Ivi Andriću) se podigao iz krhotina koje su ostale nakon rušenja macolom izvjesnog Murata (vjerovatno pripadnika nekih službi) – uporno podsjećaju neimari.

Saznajemo da je susjedna Srbija uključena u projekat tako da će svake godine Srbija finansirati Andrićevu nagradu u iznosu od 100.000 KM (ili €) koju će dodjeljivati Andrićev institut u drugoj državi, u Bosni i Hercegovini!? Međutim, upadno odsustvo visokih predstavnika Srbije na otvaranju spomenika Njegošu je i svojevrsna politička poruka neimarima.

Situaciju napokon komplikuju i sporni imovinsko-pravni odnosi. Nasljednici Pašana Hadžića, Pršeši i drugi koji posjeduju dokumente o vlasništvu dijela parcele, nude posjed bez naknade ali pod uvjetom da se na njemu napravi sinagoga ili katolička crkva (ne mora džamija). Opština Višegrad tvrdi da je zemlja na kojoj je izgrađen Andrić grad svojevremeno nacionalizirana od bošnjačkih porodica za potrebe hidroelektrane. Da li je to tako i da li je ona potom mogla biti poklonjena drugom privatnom licu utvrdiće sud?

„Napadi na kulturu i identitet su bili dio cijelog projekta etničkog čišćenja. Kada su ljudi protjerivani, oduzimani su im dokumenti. Jer bez dokumenata si niko i ne možeš se vratiti. To je ono čega se progonitelji uvijek boje: da će nekad u budućnosti neko doći sa komadom papira i reći: Ovo je moja kuća! To dijelom objašnjava i napade na biblioteke i arhive. Između ostalog u Orijentalnom institutu u Sarajevu (koji je zapaljen na početku rata) su bili i katastri imovine iz XIX stoljeća, gdje je bilo registrirano ko je šta posjedovao na kraju otomanskog perioda. Ako vaša ideologija kaže ovo je oduvijek bila srpska zemlja, zadnje što želiš je da ti neko pokaže dokumente koji kažu da to nije istina“ – kaže orjentalista sa Harvarda, Andràs J. Riedlmayer.

Andrićgrad izgrađen partnerstvom javnog i privatnog sektora, iako je većinski privatno vlasništvo, još uvijek može da postane prihvatljiv svima. Euroregija Drina je veliki civilizacijski projekat Podrinja. Politika integracija i ekonomskog razvoja regiona će vremenom hibernirati (zalediti i poslati u zimski san) ostrašćene nacionaliste, a Andrićgrad potom može postati ugodno mjesto za zabavu, posjete i boravak svim građanima regiona. Neophodne arhitektonske intervencije mogu na jednostavan i prihvatljiv način naznačiti multikonfesionalni karakter Višegrada i Podrinja kao što je to uradio vlasnik  etno sela Stanišići kraj Bijeljine.

Politika integracija i ekonomskog razvoja regiona će vremenom hibernirati (zalediti i poslati u zimski san) ostrašćene nacionaliste, a Andrićgrad potom može postati ugodno mjesto za zabavu, posjete i boravak svim građanima regiona.

Interpretacija kulturne baštine u Andrićgradu tada neće biti sredstvo nacionalističkog natjecanja i banalnih asocijacija ko je glavni na kojoj teritoriji, biće objektivizirana i utemeljena na historijskim činjenicama. Tada ćemo svi (pa i privatni upravljač destinacije) imati novu priliku.

Do tada pogled u skoru budućnost i jačanje Euroregije Drina koja nije samo u interesu sedamnaest lokalnih zajednica već u interesu sve četiri susjedne države, mnogim zločestim ljudima donosi nemirne snove.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)