Izvor: Slobodnaevropa.org

Bivša radnica kombinata Bratstvo iz Novog Travnika vjerovatno je jedina žena u BiH koja nikada nije imala struju. Vlasti su se mijenjale i zaboravljale Anđu Marin, a ona i danas živi u mraku, bez električnih pomagala, kao da je u srednjem vijeku.

Anđa Marin je već ušetala u sedamdesetu godinu, a vlast je na pragu da joj pod stare dane petrolejku zamijeni elektrikom. Betonski elektro stupovi stigli su dva kilometra od Anđine kuće, koja se nalazi u šumi Liska. Bilo je obećanja da će sijalica zasvijetliti u njenoj kući za Božić, ali i ta obećanja su propala.

On je zaplakao kad je pročito - zar postoji u Novom Travniku žena da živi u pustinji i ratno siroče i neškolovana i bez struje. Da živi cijeli život i da umre u toj pustinji. ’Hajde’, kaže, ’zovite je, nek iđe kod mene, imam dobru penziju i sve namješteno. Ako neće, podajte joj 50 maraka ako je najdete. Ne smijete da joj ne dadnete.’ I ona sestra mu za 50 maraka i meni. Ja njojzi: ’Pa dobro aj’mo kući popit kavu.’ ’Nećemo, hvala ti’, i ona žena za 50 maraka i turi mi u džep - na meni bio pulover. Ja onako stala. I kad god imam vremena izmolim po jedan očenaš za njegovo zdravlje, priča Anđa

Kako živi Anđa u šumi Liska gdje su joj prvi susjedi medvjedi, vukovi i ostale šumske životinje?

„Uzmem paket gaza da imam, jednu vreću soli i šećera, kave - kave nestane eto mogu čaj, ne možeš otići kupiti sve da imam para - i tako sjedim dva mjeseca. Pođemo ja i moj šaro prtiti, pa se zavalimo, da vidimo je li iko na Ravan otišao. Je su li planinari, je li iko proprtio? Imam veliki pritisak. Mogu se šlagirati kad god hoću. Mogu biti mjesec dana mrtva i ucrvana - niko ne zna za me“, priča Anđa.

Prije dvije godine, zbog velikog snijega, Anđa je bila odsječena od svijeta danima. Planinari planinarskog društva Kuk prvi su joj otvorili vrata.

„Tri dana nisam imala vode, pripala sam se, bila sam se razbolila. Srce me zabolilo. Uhvatila me i pluća i bubrezi, sve. Mislila sam gotovo, nikog nema. Probala sam sebi krčiti gore da tražim vode. Preko ramena svezala privuzu i donijela dvije tri flaše vode. Malo sam se razgalila - imam vodu. Mogu spasiti dušu. Jednog dana razmišljam neće mi niko vrata otvoriti. Samo otvaram vrata i razmišljam. Sve mi se učini eno nekoga, isto iđe insan, ali nema nikoga. Kad jednom neko viče: ’Anđe, nastavi kavu!’ Ja se izgubila, pala, zaplakala. Šta je, ko je sad? Kad iđu planinari, moji Bućičani i Rankovljani da vide jesam li ja živa. I stvarno sam zaplakala. Kako neću. Nisam se nikad nadala da će mi iko vrata otvoriti“, kaže Anđa.

Prisjećajući se tog vremena, Mijo Blaž, planinar planinarskog društva Kuk iz Novog Travnika, nam je rekao:

„Tu smo negdje išli cirka dva sata, prtili, mijenjali se, neko prvi, neko peti. Uglavnom smo izašli i ja sam zavikao Anđu sa ćoška njezinog posjeda: ’Anđe pristavi kavu!’ Iveško se iza mene smije - i svi se smiju, viču šta je njemu, di je vidi. A ona bila ovdje, pod onom nastrešnicom. Čujem je di viče: ’Oj, jadna ja’, kaže i kroz plač viče: ’Zar ima neko ko će doć da me posjeti?’“

U šumi Liska Anđa živi bez potomstva i susjeda. Društvo joj prave lisice, medvjedi i vukovi.

„Ja sam prošle godine kopala - i dodijalo mi. Došla, legla. Uhvatio me prvi san. Prozor otvorila, šćene ne smije van, vuci viju, ori se ova dolina. Ja se probudila. Ja se podigoh - kao da mi viju tamo na cesti. A Šarov je uletio tamo i ne smije da se živ kaže. Ja na vrata i otključam. Ja ovdje, oni su tu kod vode došli. Napili se vode i viju. Sjeli gore kod vode baš k’o ljudi i prvi započima baš k’o čovjek u svatovima. A onda oni drugi za njima – viju... Ja onako gledam, u mene štala otvorena. Žalosna ja sad će oni doći, šćene ne laje, kravu će mi raščupati. Ja ti priko dvorišta i brže bolje lupim vratima. Kako ja lupim vratima da narezim, oni čudoše, ušutiše se. Ja kupim sijeno izajutra, ono grabim. Bilo možda osam sati. On iđe ispod mog oraha, obisio repinu, velika vučina“, priča Anđa.

Imala je Anđa i bračnih ponuda. Nakon što je njezina priča prije tri godine objavljena na internetu, javio se jedan Hercegovca, te joj ponudio bračnu zajednicu. Čak je poslao i tročlano izaslanstvo da isprose Anđu:

„On je zaplakao kad je pročito - zar postoji u Novom Travniku žena da živi u pustinji i ratno siroče i neškolovana i bez struje. Da živi cijeli život i da umre u toj pustinji. ’Hajde’, kaže, ’zovite je, nek iđe kod mene, imam dobru penziju i sve namješteno. Ako neće, podajte joj 50 maraka ako je najdete. Ne smijete da joj ne dadnete.’ I ona sestra mu za 50 maraka i meni. Ja njojzi: ’Pa dobro aj’mo kući popit kavu.’ ’Nećemo, hvala ti’, i ona žena za 50 maraka i turi mi u džep - na meni bio pulover. Ja onako stala. I kad god imam vremena izmolim po jedan očenaš za njegovo zdravlje. Vidiš koji je to čovjek human, nikad me vidio nije. I da se on sažali i da mi pošalje 50 maraka! Ja ostala bez teksta. Rekla sam im: ’Hvala mu, pozdravite ga. Inače sam ja bolesna žena. I ne bi’ se navikla na vrućinu u Hercegovini. Ovdje meni odgovara ’lad ljeti, što sam bolesna, što imam pritisak visok.“

Iako živi bez struje a veš pere prakljačom iz srednjega vijeka, Anđa ipak nađe vremena i za humor:

„Pjevala sam ono kad me snijeg zatrp’o. Onako mi se razabere, pa sama sebi kažem: ’Bože moj, umrt ću ja.’Pa onda ne mogu jest, ispripadana, vode nemam. Pa kažem: ’Kućo moja, snijegom zavijena, u tebi će umrijet jedna žena.’ Šta ću? Pa nekad zapjevam i sada. Samu sebe razgovaram. Šta bi’, nemaš nikoga. Zimi slabo iko prolazi. Ovaj je put snijegom zagrnut. Nema ni govora. Nek svak dođe, nek vidi ko sam i đe sam“, kaže Anđa Marin.