Povodom izvještaja Komisije za Srebrenicu, koja je u decembru 2003. godine formirana na insistiranje tadašnjeg presjednika Republike Srpske Dragana Čavića i Vlade RS, da bi se istražili zločini počinjeni u ovom bosanskom gradiću u julu 1995., Čavić se građanima RS-a obratio iscrpnim govorom kojeg se danas i te kako vrijedi prisjetiti.   Bilo je to tačno 22. juna 2004. godine, a obraćanje javnosti prenosimo u cjelosti sa Čavićevog bloga na portalu frontal.ba:

Građani Republike Srpske,

Od dana kada ste mi dali povjerenje, i kada sam voljom vašeg glasa postao Predsjednik Republike Srpske, dakle predsjednik svih građana Republike Srpske, obavezan sam da račune polažem vama iz moralnih, političkih ali i ustavnih razloga.

Bio bih sretan da sam ovo proteklo vrijeme imao mogućnost da svako moje obraćanje vama bude zabilježeno kao objava napretka koji će vam poboljšati život i učiniti sretnijim vaše porodice.

Za ovih godinu i po dana, a posebno u ovoj godini i u posljednje vrijeme, Republika Srpska se suočava sa posljedicama loše strane ratne prošlosti, uz opšte stanje ekonomsko-socijalne krize koja predugo traje i učestale napade na entitetski status Republike Srpske.

Ne mogu reći da smo u dobroj poziciji, jer to ne odgovara istini. Ali isto tako ne mogu prihvatiti da smo u bezizlaznoj poziciji, jer i to ne odgovara istini. Za svako teško pitanje može se dati adekvatan odgovor ako smo spremni da se suočimo sa istinom, ma kakva ona bila.

Obraćam vam se danas, jer smatram izuzetno važnim za budućnost svih nas, da budete upoznati sa izvještajem Komisije za ispitivanje događaja u i oko Srebrenice u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine.

Rad ove Komisije završen je prije nekoliko dana nakon višemjesečnog mukotrpnog rada i istraga koje su provodile institucije Republike Srpske. Pratio sam rad i periodično bio obavještavan o nalazima Komisije. Saznanja koje objavljuje izvještaj predstavljaju za mene šokantno suočavanje sa tragičnom istinom o ljudskom stradanju velikih razmjera.

Zbog toga se obraćam vama, građanima Republike Srpske, ali prije svega Srbima, koje želim da upoznam sa dijelom istine koju smo sami ustanovili i koja još uvijek nije potpuna ali je i nepotpuna ipak zastrašujuća.

Posljednjih gotovo 9 godina o srebreničkim događajima govorio je cijeli svijet: porodice Bošnjaka koje svoje nestale rođake traže svo ovo proteklo vrijeme, razne vladine i nevladine organizacije u Federaciji BiH, istoričari, filozofi, političari, mediji iz cijelog svijeta.

Provodene su i brojne zvanične i nezvanične istrage širom svijeta, od strane Haškog tribunala, Holandske vlade, Francuskog parlamenta, NATO-a, ali i akademskih eksperata i novinara iz cijelog svijeta kao na primjer profesor Edvard Herman sa Univerziteta iz Pensilvanije sa ekspertima iz SAD, Kanade, Njemačke, Francuske, Srbije i Velike Britanije.

Jedino srpska strana do formiranja Komisije nikada zvanično nije otvarala istragu.

Srebrenički tragični događaji postali su planetarni sinonim stradanja i zločina na kraju 20 vijeka, polarišući učesnike srebreničkih događaja na žrtve Bošnjake-Muslimane i počinioce Srbe. Izvađeno iz cijeloga vrtloga rata kao jedna od glavnih slika sukoba u Bosni i Hercegovini, stvoren je stereotip žrtve i počinioca koji nas prati i danas kao i svih prethodnih poratnih i ratnih godina.

Iako je 1992. godine do tragičnih događaja 1995. godine u i oko Srebrenice ubijeno oko 1760 Srba, velikim dijelom civila, od čega se još uvijek oko 300 vodi kao nestalo, iako se zna da je u zaštićenoj zoni Srebrenice bilo pet zatvora za Srbe kroz koje je prošlo 235 ljudi od čega ih je 80% ubijeno, iako je zbog svega ovoga Naser Orić u Hagu - optužen za počinjene ratne zločine, stereotip o žrtvi i počiniocu, kada je Srebrenica u pitanju nije ni do dan danas promjenjen.

U toku 1992. i 1993. godine, na području opština Srebrenica, Bratunac, Milići i Skelani, muslimanske oružane snage uglavnom iz Srebrenice su uništile desetine srpskih sela, i na najbrutalniji način likvidirale stotine civila. Sela Osmače, Žutica, Konjević Polje, Sandići, Glogova, Metaljka, Blječava, Gnioni, Oparci, Rupovo Brdo, Žutići, Gligori, Milakovići, Ratkovići, Loznica, Brežani, Krnjići, Zalazje, Magašić, Ježestice, Bračan, Fakovići, Boževići, Bjelovac, Sikirić, Kravice, Ćosići, Kušići, Skelani, Vandžići i mnoga druga sela su svjedoci krvavih zločina.

Vrtlog zločina u srebreničkom području počeo je još 1992. godine. Republika Srpska je istražila i dokumentovala ove zločine nad Srbima u i oko Srebrenice, predala Tužilaštvu u Hagu, na osnovu čega je podignuta optužnica protiv Nasera Orića, a sigurno da će još mnogi Orićevi izvršioci i naredbodavci biti procesuirani za zločin nad Srbima počinjen na širem području Srebrenice. Svi Srbi s pravom očekuju da počinioci ovih zločina budu kažnjeni.

Filip Korvin, bivši koordinator civilnih poslova UN u BiH je rekao: „Ono što se dogodilo u Srebrenici nije bio samo masakr Srba nad Muslimanima, nego serija krvavih napada i protivnapada, koji je nakon trogodišnjeg perioda borbi, doživio svoj vrhunac u julu 1995. godine“.

Niko ne osporava činjenice i dokaze stradanja Srba u Srebrenici do 1995. godine, ni Haški tribunal to ne čini, naprotiv istražuje i vodi krivične postupke.

Ali stereotip o Srebrenici stvoren je zbog fokusiranja svjetske javnosti na događaje u julu 1995. godine.

U srpskoj javnosti, godinama nakon jula i avgusta 1995. godine stradanje Bošnjaka u Srebrenici u pravilu je doživljavano kao preuveličana manipulacija brojem žrtava i kao metod pritiska na Republiku Srpsku i njen institucionalni status. Srpsko institucionalno ćutanje svih ovih proteklih godina, podgrijavalo je stvaranje stereotipa, jer se u pravilu ćutanje razumije kao priznanje.

Mnogi danas sa pravom traže cjelovito sagledavanje svih događaja u i oko Srebrenice cijeli ratni period kao istorijski kontekst ljudskog stradanja, mržnje i zločina.

Ali svih ovih proteklih godina javnost se polariše nacionalno, tražeći da se definiše ko je bio uzrok, a ko je bio posljedica. Tražeći uzrok i tražeći posljedicu svih ovih godina u stvari traži se ravnoteža u zločinu, bez izuzetka kod svih u BiH. Pretpostavka da uzrok po pravilu proizvodi posljedicu, i da je posljedica opravdan odgovor na uzrok je u stvari uzaludno traženje nenapisane pravde da se zločin opravdava zločinom. Ako je istorijski kontekst srebreničkih tragedija motivisan traženjem istorijske ravnoteže u zločinu onda se može očekivati da je 1995. godina uzrok za neku buduću godinu u začaranom krugu zločina čovjeka nad čovjekom.

Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine formirana je Odlukom Vlade Republike Srpske 15. decembra 2003. godine a na osnovu Odluke Doma za ljudska prava BiH od 03. marta 2003. godine, koja kao sudska presuda obavezuje Republiku Srpsku da istraži sudbinu nestalih Bošnjaka po osnovu podnesenih 49 individualnih tužbi bliskih srodnika nestalih i oko 1800 sličnih tužbi koji su bili u postupku pred Domom za ljudska prava BiH, a tiču se Srebrenice.

Teško je bilo naći Srbe koji će raditi u Komisiji jer su bili svjesni istorijske odgovornosti pred vlastitim narodom zbog istrage kojom treba da utvrdi što više dokaza za istinu o 9 dana srebreničke tragedije, i o ulozi Srba u stradanju Bošnjaka.

Svi članovi Komisije koji su prihvatili ogromnu odgovornost, radili su savjesno i nepristrasno, i svi zajedno potpisali konačni izvještaj uz brojne priloge, dokumente i transkripte koji su činili dokaze i osnov za zaključke.

U konačnom izvještaju piše: „Rad Komisije istorijski je čin i kao takav podliježe sudu istorije. Formiranje Komisije i njen rad dokaz su zrelosti srpskog naroda i Republike Srpske, suočavanja sa sobom, istorijom i drugima“.

Upravo je tako.

Izvještaj nedvosmisleno konstatuje da su u 9 dana jula 1995. godine, u području Srebrenice počinjena zlodjela.

Citiraću neke dijelove izvještaja:"Najdramatičnije je 12. i 13. jula u Potočarima, bilo sistematsko razdvajanje vojno sposobnih muškaraca od porodica... Izdvojeni su, držani na zasebnim mjestima (ispred Fabrike cinka i u „bijeloj kuci“). Bolna je činjenica da je medu njima bilo dosta vojno nesposobnih i maloljetnika. Razdvajanje je nastavljeno i za vrijeme ukrcavanja u vozila i za vrijeme evakuacije".....

"U blizini "bijele kuće" iz zgrade "Transporta" i u blizini potoka u navedenim danima vršena su sporadična ubijanja"....

"Razdvojeni "vojno sposobni" Bošnjaci u Potočarima (njih najmanje 1000) odvezeni su iz Potočara na druga mjesta zatočenja u Bratuncu 12. i 13. jula, gdje su dovođeni zarobljenici iz mješovite kolone u šumi, a odatle na mjesta pogubljenja. Iza njih ostala je velika gomila ličnih stvari i dokumenata koji su spaljeni kasno uveče 13. jula 1995. godine".....

"Medunarodni komitet Crvenog krsta iz baze u Potočarima 16. jula evakuisao je 87 ranjenika u Bratunac, gdje je takođe izvršeno izdvajanje „vojno sposobnih“. Izvođena su 23 ranjenika koji su potom postali ratni zarobljenici. Odatle su odvedeni i njihova sudbina postala je neizvjesna".

"U toku dana je do 17,30 zarobljeno najmanje 6000 muškaraca, koji su raspoređeni na nekoliko lokacija. Najveći broj zarobljenih odvođen je na sabirna mjesta u Novoj Kasabi, gdje je zatočeno između 1500 - 3000 ljudi, i u selu Sandići na jednoj poljani, gdje je bilo zatočeno između 1000 - 4000 ljudi. Jedan broj zarobljenih kod Nove Kasabe i Konjević Polja ubijeni su na obali Jadra ujutro 13. jula 1995. godine. Istog dana u poslijepodnevnim časovima (oko 16,00 sati)... u tri autobusa dovezena je grupa zarobljenih Bošnjaka i strijeljana u Cerskoj. Najmanje je streljano 149 lica starosne dobi od 14 do 50 godina, od čega je 147 lica nosilo civilnu odjeću. Najmanje 48 je bilo povezano žicom, tako što su im ruke svezane s leda".....

"Kasno poslijepodne 13. jula 1995. godine više od 1000 zarobljenih u selu Sandići odvezeno je u Kraviću i zatvoreno u skladište Osnovne organizacije kooperanata „Kravica“ (zemljoradnička zadruga). Nakon što se desio incident u kojem je jedan zarobljenik ubio jednog policajca čiji su se „pripadnici snaga MUP-a razbjesnili i oko 18,00 sati počeli likvidirati zarobljenike“ (zoljama, ručnim bacačima, ručnim bombama i puščanim mecima)".

"... U toku 14. jula 1995. godine ..... Zarobljenici su zatočeni u salu Osnovne škole u Grbavcima (kod Orahovca) i u drugim školama. U Grbavcima je, po nekim procjenama, bilo oko 1000 zatočenih. Oni su iz Grbavaca prevoženi kamionima do stratišta u Orahovcu. Svi su prethodno povezani po očima. Za pogubljenje su korištene dvije livade. Ubijeni su odmah zatrpavani u masovne grobnice, pa je kasnije VRS prekopala i prenijela tijela na druge lokacije".....

"Istoga dana VRS je 1500 - 2000 zarobljenika iz Bratunca prevezla do Petkovaca i zatočila u sali Osnovne škole. Zarobljenicima su žicom vezali ruke na leđima, natjerali ih da izuju cipele i kamionima ih prevozili do brane Petkovci. VRS je zatočenike streljala u grupu od 5 do 10 ljudi (2 zatočenika su preživjeli strijeljanja)".

"16. jula 1995. godine, prema utvrđenom obrascu ubijeno je između 1000 i 1200 ljudi, koji su 14. jula 1995. godine odvezeni u Pilicu. Strijeljanja su izvršena na vojnoj ekonomiji Branjevo. Istoga dana (oko 15,00 časova). izvršena je još jedna egzekucija zarobljenih. Tada je grupa pristiglih vojnika .... izvela zatočene iz Doma kulture u Pilici i likvidirala oko 500 ljudi. Takođe je oko 16. jula 1995. godine VRS izvršila i likvidaciju više stotina zarobljenih (oko 500) u Kozluku".....

..."Komisija je ..... prikupila informacije o postojanju 32 do sada nepoznate i neobrađene masovne grobnice sa tijelima Bošnjaka, žrtava događaja u i oko Srebrenice"....

... "Faza ispitivanja je okončana posjetama, provjerama i preliminarnim verifikacijama 3 primarne i 29 sekundarnih i tercijarnih grobnica..."

... "Naša Komisija raspolaže saznanjima o još nekoliko masovnih grobnica na području opština Bratunac, Srebrenica, Zvornik, Šekovići i Osmaci, a u kojima je takođe nalaze posmrtni ostaci srebreničkih žrtava". Izvještaj je potkrijepljen velikim brojem dokaznih materijala i završava se zaključcima kojima se konstatuje da je Komisija, ... "Pored ostalog došla do slijedećih rezultata:- prikupila značajnu dokumentaciju, informacije, saznanja i druge dokaze o događajima u i oko Srebrenice od 10. - 19. jula 1995. godine, uključujući i one koji do sada nisu bili poznati;- utvrdila da je u periodu od 10. - 19. jula 1995. godine likvidirano više hiljada Bošnjaka, na način koji predstavlja teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, te da je izvršilac, pored ostalog, preduzeo mjere prikrivanja zločina premještanjem tijela;

- Otkrila 32 nove - do sada nepoznate lokacije masovnih grobnica od kojih su 4 primarne ...."

Sve ovo prethodno što sam citirao djelić je iz izvještaja koji je sačinjen na 41 strani uz više hiljada stranica raznih priloga.

Nakon svega ovoga, najprije kao čovjek i Srbin, pa onda kao otac, brat i sin a tek onda kao predsjednik Republike Srpske moram reći da je ovih 9 dana jula srebreničke tragedije crna stranica istorije srpskog naroda.

Učesnici ovog zločina ne mogu se opravdati nikome i ni sa čim. Onaj ko je činio ovakav zločin, i pri tome se možda pozivao na narod kome pripada po imenu i prezimenu, činio je zločin i prema vlastitom narodu. Onaj koji se možda pozvao na Boga čineći zločin, očekujući od Svevišnjeg blagoslov, činio je zločin protiv Boga u koga vjeruje. Onaj ko je činio ovakav zločin zbog osvete, osvetio se vlastitom narodu.

Čuveni srpski vojskovođa iz Prvog svjetskog rata, vojvoda Živojin Mišić je rekao: "U ratu se lako gubi glava i lako se gubi obraz".

Preko 20 hiljada Srba izgubilo je život u posljednjem ratu časno se boreći za svoj narod i Republiku Srpsku. Oni koji su u ratu čineći nedjela izgubili obraz ne mogu očekivati da zbog njih cijeli srpski narod ostane bez obraza. Ko je od Srba u ratu izgubio obraz, sami moramo utvrditi. To će osnažiti naš zahtjev drugima koji su u ratu činili zločin nad Srbima, da istinom osude počinioca zločina iz svog naroda.

Umjesto traženja ravnoteže u počinjenim zločinima vrijeme je da se svi u BiH okrenemo traženju ravnoteže pravde prema počiniocima zločina.

Istina, ma kako teška bila, mora se ustanoviti, jer ako je sami ne utvrdimo, istinu će nam ukazivati i utvrđivati drugi.

Izvještaj Komisije za utvrđivanje istine o događajima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine početak je na teškom i po sve nas vjerovatno ponekad poraznom putu saznavanja istine. Na relevantnim državnim organima i institucijama jeste da procesuiraju ove i ovakve rezultate rada Komisije, a na nama svima je da nastavimo hod ka istini. Jedino tako možemo izbjeći da nam se u budućnosti djeca između sebe mrze samo zato što su Hrvati, Bošnjaci ili Srbi. Krivica ne može biti generalna ili kolektivna. Krivci uvijek imaju ime i prezime i ne sudi im se zato što pripadaju ili predstavljaju jedan narod, već zbog onoga što su učinili. Na istorijskom smo ispitu svi mi u BiH, kao i države iz našeg okruženja, jesmo li smogli snage da prekinemo začarani krug gdje žrtva danas postaje zločinac sutra, a mržnja danas postaje osveta sutra.

Dejtonski mirovni sporazum dao je okvire za Bosnu i Hercegovinu u kojoj sva tri konstitutivna naroda i nacionalne manjine mogu ispoljiti svoj identitet tako da ne ugrožavaju jedni druge. Uz poštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, na svakom od naroda je sada da se izbori za svoj korak do istine, na prvom mjestu suočavanjem sa vlastitim grešnicima.

Ne mogu znati da li će srodnicima postradalih Bošnjaka koji su žrtve ratnih zlodjela počinjenih od strane Srba, ovo moje obraćanje značiti bilo kakvo olakšanje. Razumijem i suosjećam bol onih koji još uvijek traže svoje najbliže. Svi imaju pravo na pravdu. A vjerovaće u pravdu ako saznaju istinu o sudbini svojih najbližih, i ako budu kažnjeni oni koji su počinili zlodjela.

Kao predsjednik Republike Srpske, Srbin, građanin Republike Srpske i Bosne i Hercegovine i otac dvoje djece koja svoju budućnost vide ovdje, pozivam svakog pojedinca, bez obzira na nacionalnu, vjersku, partijsku ili neku drugu pripadnost da istinom i poštovanjem za druge pomogne da nam istorija počne da biva hronika humanosti i preporoda, a ne sukoba i destrukcije.

Dragan Čavić

Predsjednik Republike Srpske
Banja Luka,22. juni 2004. godine