Izvor: Vesti-online.com

Ranku Ingu (46) i Zdravka Studića (50) iz Sarajeva, koji već godinama žive na Islandu, kao grom iz vedra neba pogodio je anonimni telefonski poziv u kojem je nepoznata žena tvrdila da je njihov sin - koji je navodno umro pri rođenju - živ i da se nalazi u Švajcarskoj gdje je prodat ljudima koji tamo žive.

Sudbinski poziv se desio u oktobru 2009. godine. Od tog trenutka se u životu Studića rodila nova nada. Ovih dana je švajcarski dnevnik "Blik" objavio njihovu potresnu priču sa ciljem da se animira tamošnja javnost ne bi li saznali nešto više o sinu koji bi danas trebalo da ima 21 godinu.

Telefonski poziv

- Jako se teško nosim sa ovim, a pogotovu ovih posljednjih dana. Umorna sam psihički, jer stalno pratim forume, stranice, sve što se piše u medijima. Mnogi su se uključili, tako da vjerujem u ljudski rod, vjerujem da će neko ili čak možda naš sin da se javi ako negdje nešto pročita - kaže Ranka u telefonskom razgovoru za "Vesti" iz dalekog Koupavogira, mjesta u blizini Rejkjavika.

- Žena koja me je pozvala rekla mi je doslovce: "Jeste li Vi Ranka Studić, izbjeglica iz Sarajeva, koja se porodila u Jagodini, 7. jula 1992. godine u šest sati uveče? Vaše dijete je živo, njegovo ime je Ratko i živi u Švajcarskoj, prodat je dobrostojećoj porodici koja ga je usvojila."

Nepoznata žena je odmah prekinula vezu ne rekavši ko je i bez traga o pozivu ili mogućnosti da nešto više saznaju.

- Ranka, koja je sve ove godine vjerovala da je njeno dijete živo (mada joj je malo ko vjerovao) kaže da nikome nije pominjala vrijeme koje je daleke 1992. godine vijdela na velikom satu u sali gdje se porađala. "To je neko ko sigurno zna ili je učestvovao pri mom porodu. Njen glas je bio umoran i zvučao je bolesno. Ili je htjela da se oslobodi griže savjesti ili joj se nešto desilo u porodici pa je riješila da rastereti dušu."

Ranka, po struci geodet i njen suprug Zdravko, po zanimanju šumarski inženjer živjeli su u Sarajevu kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Zbog održavanja trudnoće ona je ležala u bolnici, a kada su počele ratne strahote, sklonila se kod tetke u Jagodinu, pišu Vesti-online.com.

Bila je u šestom mjesecu trudnoće i s obzirom na rizike odlazi u tamošnju bolnicu. Tog dana, 7. jula, bio je državni praznik i malo bolničkog osoblja, ali se odjednom oko nje sjatilo četiri - pet zaposlenih, tako da se Ranka uplašila onog najgoreg. Neljubazna sestra, koja ju je oslovljavala sa "devojko iz Sarajeva" uzela joj je krv uz objašnjenje da treba da utvrde krvnu grupu u slučaju da joj zatreba transfuzija na porođaju.

Kad se porodila, čula je bebu da plače, da "mijauče kao maca", kako kaže, i samo je vidjela nožicu, pupčanu vrpcu, krv...

Htjela da vidi bebu

- Sa desne strane mi je prišla medicinska sestra i rekla da se potpišem, a sa lijeve su mi intravenozno dali injekciju. Sljedeći put kad sam se probudila već sam bila u sobi sa ostalim porodiljama - kaže Ranka, koja sumnja da su joj u bolnici podmetnuli da potpiše dokument kojim se odriče novorođenčeta.

Jedne večeri je pokušala da vidi bebu, ali su je spriječili, nastavlja priču Zdravko, pošto je očito da je za Ranku svako podsjećanje na te dane veoma bolno.

- Čula je glasove i kako je neko rekao "Jao, pronašla ga je!" i odmah su joj prišli s leđa i dali injekciju za spavanje. U bolnici je provela tri dana, nije mogla oči da otvori, a za to vrijeme su joj ispumpavali mlijeko. Zašto bi to radili ako nisu davali bebi? Ona je vjerovatno njima bila potrebna dok neko ne dođe po dijete - smatra Rankin suprug.

On vjeruje da je to bila neka naša porodica, gastarbajteri koji žive u Švajcarskoj.

Rankina majka i mali brat su došli poslije nekoliko dana po nju i na majčino insistiranje su je pustili, jer bi inače iskrvarila u bolnici.

- U Bosnu se vratila potpuno iscrpljena, imala je ispod dva miliona crvenih krvnih zrnaca - opisuje Zdravko, koji je Ranku odmah prebacio na Sokolac gdje je urađena revizija. Doktor Sedlar, koji je vodio njenu trudnoću od početka, rekao je kad je vidio otpusnu listu iz jagodinske bolnice "da je to glupost i da taj papir mogu da bace, da je trudnoća bila normalna", ispričao je Zdravko.

- Šta smo mogli da uradimo kad je ratno stanje, kada nemate novca, nemate nikog ko će da vam vjeruje, kada ste nesretna izbjeglica - sjećaju se Studići, koji se nadaju da će jednog dana ipak naći svog sina Ratka.

"Istinu teško dokazati u Srbiji"

Za razliku od svoje supruge, Zdravko Studić ne gaji previše nade jer zna kako su djeca nestajala u to vrijeme i da je postojala afera sa "bebi-mafijom".

- Ne želimo nikoga da prozivamo, ni državu ni ljekare (ginekolog koji je porodio Ranku umro je prije nekoliko godina), ali dokazati istinu u Srbiji je vrlo teško, pogotovo za običan svijet i naročito poslije toliko godina. Svi mi volimo Srbiju, ali znamo kako je teško dokazati i neke činjenice, a kamoli nešto ovako - kaže Zdravko.

Ranka takođe ne vidi svrhu da nešto pokušavaju u Srbiji jer, kako kaže, zna da neće naći ništa, pošto ni žene koje su slično doživjele i udruženja u zemlji nisu mogli ništa da urade.

- S obzirom na sva tumbanja u mom životu ne želim da se zamaram papirologijom i da sebe i supruga dovodim u situaciju da se plašim da odem negdje zbog tako opasnih stvari. Jednostavno tražim svog sina i ne krivim nikoga. Bila sam u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, ne samo ja nego tri, četiri hiljade majki, državljanki Srbije, koje traže svoju djecu - poručila je Ranka Studić.