O ovome što danas živimo u Bosni i Hercegovini , bilo da je riječ o životu, poraću, tranziciji, prividu života, jednog dana ostaće samo svjedočenje, a mi mali i nesretni samo crtica u istoriji na stranicama posvećenim preživljavanju, borbi, teškoj egzistenciji, besprespektivnosti...
Važan doprinos memoriji imaće bez sumnje fotografije i radovi fotografa kojih nekim čudom iz dana u dan ima sve više. Mladi ljudi željni učenja udružuju se u različitim oblicima foto kurseva, pozivaju velike majstore iz zemlje i regije kako bi im prenijeli znanje. Važno je da djeca nisu na ulici, rekli bi stariji.
A kad ta 'djeca' sa foto aparatima izađu na ulicu, najčešće bilježe mračne slike postdejtonske Bosne i Hercegovine. Na njihovim fotografijama smjenjuju se izgladnjeli penzioneri nadvijeni nad kontejnerima, neumivena lica mališana koji prose, stare gospođe u predratnoj odjeći i pokušaju očuvanja minimuma dostojanstva dok vikendom idu u skromnu nabavku na neku od sarajevskih pijaca. Na izložbama, u naše galerije, sele se prizori ulice od kojih već nesvjesno pokušavamo pobjeći, pretvarajući se da ono što ne vidimo i ne postoji. Okružen sivom stvarnosti i foto zapisima koji o njoj svjedoče, čovjek prosto poželi neki zalazak sunca ili palme, prizor sa omota bonbonjere, stari dobri kič koji stvara privid da je sve u redu ili da će barem biti bolje. I nema tu mjesta zamjerki mladim talentovanim autorima, ova zemlja ih nije ni na šta obavezala, ponajmanje na to da joj putem fotografija uljepšavaju svakodnevnicu i stvarnost.
Ipak, postoje i drugačiji pogled, pristup, želja za drugačijom prezentacijom koja možda nije svjesni izbor i odluka vezana za retuširanje stvarnosti, već autorova potreba i slijed onoga što oko, kroz objektiv vidi.
Takav je Almin Zrno.
Zahvaljujući njegovim fotografijama, onda kada budemo samo crtica u istoriji, možda će neko pomisliti kako smo mi, danas, u Bosni i Hercegovini, baštinili neke od civilizacijskih tekovina i navika, svjesni da postoji drugačije i bolje od onoga što imamo, intimno se nadajući da i mi možemo biti dio tog boljeg.
Kada gledamo modele na fotografijama Almina Zrne mi ne razmišlajmo o skromnim honorarima koje u našoj zemlji djevojke angažovane u svijetu modelinga dobijaju, noseći revije kreatora koje se predstavljaju kao visoka moda, dok nas ne završeni porub na haljini podsjeća koliko smo daleko od onoga što je visoko. Zrnine fotografije i modeli na njima izgledaju kao da su otrgnute iz Vogue-a i njemu sličnih ilustrovanih modnih časopisa, te nekako slučajno stigle u BiH.
Pratio je Zrno i prati one koji su dolazili i dolaze iz dalekog i boljeg svijeta, povremeno nas podsjećajući da smo i mi njihov dio, poput Jannisa Kounellisa tokom umjetničke intervencije na sarajevskoj Vijećnici ili filmskih svita koje nas pohode tokom Sarajevo Film Festivala.
I kad fotografiše romske porodice u kampanji skretanja pažnje na važnost obrazovanja Roma ili prizore svakodnevnice zaboravljenog Lukomira, Zrno pronalazi ljepotu ili barem osmjeh starice sa naramkom drva na zgarištu porodičnog doma.
Ono sa čim ga najčešće identifikujemo jesu ženski aktovi, posveta i posvećenost ženskoj ljepoti i lijepom općenito, kao slika suprotstavljena stvarnosti u kojoj dominiraju motivi s početka priče.
On nikada ne prelazi granicu, njegove fotografije na kojima su obnažena ženska tijela oslobođene su banalizacije, vulgarnosti pogotovo.
Na radovima koji će biti predstavljeni u Zvonu, uobičajenoj umjetničkoj igri svjetla i tijela, Almir Zrno dodao je i novi motiv, ponjavu, uz koju u jednom od leksikona stoji kako nije najugodnija na dodir jer je dosta gruba ali nudi dobar osjećaj sigurnosti.
Vezu između neudobnosti i sigurnosti na primjeru ponjave možemo prenijeti i na Zrnine fotografije i način rada. Bez sumnje, nije najjednostavniji i najugodniji zadatak obnažiti se pred objektivom i čovjekom koji stoji iza njega, ali sve djevojke koje su se našle sa druge strane zbog posvećenosti, pažnje, profesionalnog pristupa i distance fotografa mogle su se osjećati sigurno.
Ponjava je u bosanskohercegovačkoj patrijarhalnoj tradiciji bila neodvojivi dio ženske spreme, ruha, miraza...
Ručno tkana, brižljivo pripremana za trenutak kad će buduća mlada napustiti roditeljsku i krenuti u drugu kuću, sa posebnim dodacima koji su se u toj prilici očekivali.
U međuvremenu smo evoluirali barem do tog nivoa da je žena vrijednost sama po sebi. Baš kao što nam pokazuju fotografije Almina Zrne, uz stidljivu sugestiju da se oslobodimo retrogradnih navika , u ovom slučaju predstavljenih kroz artificijelni prikaz tradicije i njenih suptilnih okova.
Almin ZRNO, život i umjetnički rad
Almin Zrno fotografijom se počeo baviti 1980. godine u foto kino klubu CEDUS. U tom periodu bio je učesnik više zajedničkih izložbi na nivou Foto saveza tadašnje Jugoslavije i dobitnik III nagradu na Republičkom takmičenju BiH 1983. godine. Tada je stekao zvanje foto-amater I klase.
Nakon pauze fotografiji se ponovo vraća 1996. godine kao šef foto službe u izdanjima NIP Avaz, nakon čega je angažovan u magazinu Dani.
Nakon šestogodišnjeg angažmana u printanim medijima odlazi u slobodnjake i i postaje član Udruženja likovnih umjetnika primjenjene umjetnosti BiH 2000. godine, a od 2007. godine u statusu je istaknutog slobodnog umjetnika.
Završio je foto tečajeve World Press Foto, Reuters, British Councile i saradnik je svih foto agencija koje egzistiraju kod nas te više magazina, u BiH i inostranstvu.
Surađuje i sa svim značajnijim reklamnim agencijama u našoj zemlji . Radio je kao stil fotograf na filmovima Nafaka, Snijeg i Sevdah za Karima. Stalni je član projekta Ars Aevi i fotograf više izdanja njegovih kataloga i monografija.
Iza Almina Zrne je šest samostalnih i brojne zajedničke izložbe. Dobitnik je šest nagrada ULUPUBiH-a iz oblasti foto-dizajna i dvije nagrade Udruženja novinara BiH za najbolju objavljenu fotografiju. Izlagao je i na ovogodišnjem bijenalu savremene umjetnosti Ark Underground te uradio fotografije za katalog bijenala.
Almin Zrno fotografijom se počeo baviti 1980. godine u foto kino klubu CEDUS. U tom periodu bio je učesnik više zajedničkih izložbi na nivou Foto saveza tadašnje Jugoslavije i dobitnik III nagradu na Republičkom takmičenju BiH 1983. godine. Tada je stekao zvanje foto-amater I klase.
Nakon pauze fotografiji se ponovo vraća 1996. godine kao šef foto službe u izdanjima NIP Avaz, nakon čega je angažovan u magazinu Dani.
Nakon šestogodišnjeg angažmana u printanim medijima odlazi u slobodnjake i i postaje član Udruženja likovnih umjetnika primjenjene umjetnosti BiH 2000. godine, a od 2007. godine u statusu je istaknutog slobodnog umjetnika.
Završio je foto tečajeve World Press Foto, Reuters, British Councile i saradnik je svih foto agencija koje egzistiraju kod nas te više magazina, u BiH i inostranstvu.
Surađuje i sa svim značajnijim reklamnim agencijama u našoj zemlji . Radio je kao stil fotograf na filmovima Nafaka, Snijeg i Sevdah za Karima. Stalni je član projekta Ars Aevi i fotograf više izdanja njegovih kataloga i monografija.
Iza Almina Zrne je šest samostalnih i brojne zajedničke izložbe. Dobitnik je šest nagrada ULUPUBiH-a iz oblasti foto-dizajna i dvije nagrade Udruženja novinara BiH za najbolju objavljenu fotografiju. Izlagao je i na ovogodišnjem bijenalu savremene umjetnosti Ark Underground te uradio fotografije za katalog bijenala.
Almir Zrno je jedan dio svojih radova radio u suradnji sa DEPO PORTALOM. (DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)