Piše: Prof.dr. Slavo KUKIĆ

Iza zemalja bivše Jugoslavije je rat u kojem se međusobno ubijaše. Za priču koja slijedi, njegov karakter, ruku na srce, i nije najvažnija stvar na svijetu. Nevažno je, hoću reći, radi li se o agresiji jednih i obrani drugih ili, pak, kao što tvrde neki, o ratu kao posljedici secesionističkih politika dijelova bivše zajedničke države – pa i građanskim ratovima unutar nekih od njih. Nevažne su, potom, i neke manifestacije revitalizacije antievropskoga duha. A on je, kako stvari stoje, sve agresivniji. Eskalacija nacionalizma u BiH je, recimo, trend koji je evidentan godinama, od dolaska na vlast Dodika – i danas nacionalizam gotovo da postaje stil života ove zemlje.

Radi se o državama koje dijele zajedničku povijest, ali i kulturu i jezik – naglašavam, zajednički, a ne isti jezik – da su njihovi građani rodbinski izmreženi i – zbog zajedničke povijesti i migratornog pomjeranja stanovništva – teritorijalno izmiješani, da se radi o prostorima čija su i gospodarstva razvijana na način da su kompatibilna i čine zaokruženu cjelinu i sve u tom duhu.

No trend slična predznaka, koji za posljedicu ima podjelu tamošnjega društva, počinje preplavljivati i Hrvatsku. Pogledajte, uostalom, cirkus koji se stvara u vezi s Vukovarom. Pogledajte, potom, delirij oduševljenja u vezi s fašisoidnim ispadom jednog od hrvatskih reprezentativaca – delirij koji se prelijeva i s ovu stranu državne granice. U obranu „za dom spremni“, naime, ovdje ustaju čak i državni službenici.

Ta vrsta civilizacijskog strmoglava, međutim, nije predmet ove analize. Ali, važna jeste činjenica da čak ni ti civilizacijski strmoglavi pod znak pitanja ne mogu dovesti jedan drugi, proces stalnog međusobnog približavanja zemalja bivše zajedničke države. Da će se, prije ili kasnije, to morati dogoditi jasno je bilo i u vrijeme najoštrijih ratnih sukobljavanja. O tome sam, uostalom, kao neminovnosti prije petnaestak godina i sam pisao.

Sada već poprilično davne 1998. godine sam, u knjizi koju potpisah s pokojnim Franjom Kožulom, iznio tezu o nordijskom modelu kao jedino prirodnom rješenju u daytonskom trokutu – danas četverokutu. A takve teze sam, u to vrijeme dakako, temeljio na argumentima koji su samorazumljivi. Tvrdio sam da se radi o državama koje dijele zajedničku povijest, ali i kulturu i jezik – naglašavam, zajednički, a ne isti jezik – da su njihovi građani rodbinski izmreženi i – zbog zajedničke povijesti i migratornog pomjeranja stanovništva – teritorijalno izmiješani, da se radi o prostorima čija su i gospodarstva razvijana na način da su kompatibilna i čine zaokruženu cjelinu i sve u tom duhu.

S druge strane, taj je model gotovo pa conditio sine qua non bosansko-hercegovačkog opstanka. Ne govorim ovo bez razloga. Jer, BiH s njezinim okruženjem, pored ostalog, umrežuju i neke demografske činjenice – prije svega, činjenica da u njoj žive dijelovi naroda koji su većinski u državama njezina okruženja. Ne čini mi se, dakako, da je puno drugačije i u drugim slučajevima – kod nekih zemalja daytonskoga četverokuta posebice.

Vrijeme nakon toga mi je, zapravo, stalno davalo za pravo. Jer, iole normalne zajednice, pa i države, funkcioniraju na istoj logici – da svu svoju energiju usmjeravaju u pravcu budućnosti. Nema nikakvog razloga tu logiku ne slijede i države daytonskog četverokuta. Koncem XX. stoljeća su, istina, proživjele međusobna ružna iskustva. Ali, u odnosu na to vrijeme već danas je napravljen iskorak – i nekorektno bi ga bilo podcjenjivati. Ne treba, istina, imati iluzija da bi se neka od iskustava iz tog vremena preko noći moglo i izbrisati iz pamćenja.  Ali, ništa se dobiti neće ni ako ih se konzervira za sva vremena – i na njima do besvijesti istrajava – a time, onda, onemogući normalan život i svih dolazećih generacija. Ne treba, još konkretnije, zaboravljati – pa ni ono što nam se dogodi u najnovijoj povijesti – ali se, isto tako, mora imati obvezu i prema budućnosti. A interes budućnosti traži da se sjedne za stol i zajednički razdvoji ono što pripada prošlosti – i što treba prepustiti na rješavanje za to nadležnim institucijama, i sudu povijesti dakako – i ono što je obveza prema zajedničkoj, ali i budućnosti svake od država ponaosob.

Postoji li, pak, spremnost za to? Izbor je, dakako, na građanima država kojih se sve to tiče. No, čini se kako okrenutost budućnosti uz sebe veže sve više njih – a i vlade četiri države. Zasluge za to pripadaju različitim adresama. Ali, dio ih, nema dvojbi, pripada i Igmanskoj inicijativi – mreži nevladinih udruga s prostora zemalja daytonskoga četverokuta – koja na svoje djelovanje javnost upozori i tijekom vikenda iza nas. Jer, sa svoje sesije u Crnoj Gori još jednom upozori na potrebu suradnje država i vlada ovog prostora.

Zašto zasluge Igmanske inicijative? Zbog, prije svega, temeljne ideje na kojoj nastade, ali i zbog onog što učini u postratnom hlađenju prostora bivše Jugoslavije. Prisjetimo se, uostalom, istrajavanja da se, na njezinim zasjedanjima, za isti stol dovedu predsjednici četiriju država. Prisjetimo se, potom predsjedničkih poruka s tih skupova – sarajevskog i beogradskog posebice. Bilo bi, naime, nepristojno tvrditi kako tim porukama ne treba pripisivati značenje koje tobož' nemaju. Bilo bi, na koncu, nepristojno tvrditi kako one, zapravo, nisu dale nikakav obol promjenama koje već danas nitko ozbiljan ne dovodi u pitanje.

Ali, te činjenice obvezuju – Igmansku inicijativu prije svega. Iako su relacije u međudržavnim odnosima drugačije no u vrijeme kada je ona započinjala svoju misiju, prostora za njezino djelovanje ima i danas – na poticanju političkih elita da nastave s razrješavanjem i preostalih otvorenih pitanja,  na priči o nordijskom modelu, priči koju je prethodnih godina sama i „zavrtjela“, na mnogim drugim pitanjima drugačije budućnosti. 

Neki će, vjerujem, ovom kontrirati logikom – a što je to što je zajedničko? Ima li toga uopće – i na čemu bi se to zajednički moglo djelovati? Naravno da ima – i to koliko čovjek u prvi mah ne bi mogao ni pretpostaviti. U masi zajedničkog su, dakako, i pitanja od krucijalne važnosti, ali i ona koja, iz pozicije političkog uma, djeluju kao trivijalna. A nisu.

Osobno, primjerice, vjerujem kako bi se Igmanska inicijativa i sama trebala pridružiti  kolektivnom pritisku na snage bh. destrukcije. Jer, prijetnja koja od njih dolazi nije prijetnja opstojnosti samo BiH – iako nju samu čini najranjivijom. Snage destrukcije u BiH su, hoću reći, realna prijetnja i političkom talasanju u čitavoj regiji – na prostoru Daytonskoga četverokuta posebice. A neki elementi regionalne politike, umjesto da posluže kao kočnice, takve snage dodatno ohrabruju. Pogledajmo, uostalom, praksu specijalnih veza, koju vlasti istočnih susjeda razvijaju s jednim dijelom BiH – i koja se pretpostavlja izgradnji dobrosusjedskih odnosa s BiH kao cjelinom. Ili, pak, ugošćavanje bh. lidera u srbijanskoj metropoli – i frenetičnu potporu izrečenim tezama o mirnom razlazu. Naivno bi, budimo pošteni, bilo vjerovati kako ta vrsta ohrabrivanja može rezultirati potresima samo s jedne strane Drine. Sasvim suprotno, izazvani potres zaobišao ne bi nikoga – ni s istočne ni sa zapadne strane ove rijeke. Ako je već tako, zašto se na onemogućavanju neželjenih scenarija ne udružiti – jer to je, očito, jedno od pitanja zajedničke budućnosti.

Ali, omekšavanje ratom izazvanih strahova i nesnošljivosti je moguće i posredstvom tzv. sporadičnih tema – onih koje u političkoj percepciji takvima mogu biti smatrane. Pogledajmo, među inim, neke mogućnosti u sferi obrazovanja, visokoga prije svega. Sve četiri zemlje su, primjerice, uključene u bolonjski proces. A on, među inim, zagovara logiku prohodnosti studenata i nastavnika. Da bi, pak, ona bila i moguća, neophodne su određene pretpostavke. A, na ovom prostoru one, i bez naših zasluga, postoje. Imamo zajednički jezik – pri tome, ponavljam, ne mislim na isti, nego na jezik koji nije nikakva brana u razumijevanju – imamo dio iste udžbeničke literature, dio nastavnika koji cirkuliraju u različitim zemljama ovog prostora. Zašto sve to, ako smo se već opredijelili za duh Bolonje, i dalje ne poticati – i što se nastavnika i što se cirkulacije studenata tiče?

Iste mogućnosti postoje i u drugim oblastima – sportu, sustavu javnog emitiranja, sferama koje kod obična puka stvaraju dojam kako su za život čovjeka i društva marginalne. A, otvoreno susretanje s njima otvara neslućene šanse – i za rušenje izgrađenih barijera, i za izgradnju ratom razorenog povjerenja, i za pozitivniji pristup budućnosti. A, na korištenje blagodati tih i sličnih šansi obvezu imaju svi – i političke klase i građani – ako ne radi njih samih, onda barem radi prava na sretniji život onih koji tek dolaze.

Uostalom, ako sva slična povijesna iskustva upozoravaju kako je – radi li se o zemljama daytonskog četverokuta – nemoguće izbjeći upućenost jednih na druge, zašto onda od nje kao neumitnosti i bježati? I zašto je ne shvatiti također kao dio zajedničke povijesne sudbine? Jer, prije ili kasnije, na to ćemo ionako biti prisiljeni. A, izgubit ćemo vrijeme koje se može pokazati i dragocjenim.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)