Sve su češća međusobna maltretiranja učenika u školama širom Bosnei Hercegovine. Danas je, naime, negdje oko deset časova, u Srednjoškolskom centru u Čelincu učenik B. S. (17) fizički napao svoju školsku kolegicu Dž. T. (17).

Dž. T. je hitnim kolima prevezena u Klinički centar Banja Luka gdje joj je konstatovan lakši potres mozga.

U CJB Čelinac su užasnuti ponašanjem pojedinih učenika i učenica ove čelinačke škole, te su kazali da će istraga biti sprovedena i da će biti poduzete sve zakonom propisane mjere kako bi se kaznili počinioci.

Nasilje u školama u BiH

Nebriga o mentalnom zdravlju mladih, nekompetentni profesori i država koja ne pruža osjećaj sigurnosti, uzrok su nasilja. Bh. građani mogu biti sretni što scene nasilja, poput onog u Tuzli - gdje su tri učenice brutalno pretukle svoju školsku kolegicu i ovog u Čelincu nisu češći, kažu stručnjaci za Deutsche Welle.

Oko 24 odsto mladića u BiH učestvovalo je u tuči s noževima, pokazuju rezultati istraživanja nevladine organizacije “Perpetum mobile - Centar za razvoj mladih i zajednice”. Psiholog Srđan Dušanić, koji je radio na istraživanjima kaže da je u posljednjih deset godina porastao broj nasilnika u srednjim školama i da ga ovaj incident koji se dogodio u Srednjoškoslkom centru u Čelincu nije mnogo iznenadio.

„Nasilje među vršnjacima nije nikakva novost, ono što mene uvijek šokira jeste brutalnost tinejdžera koju vidimo na snimcima školskih tuča svaki put kada oni izađu u javnost“, kaže Dušanić.

Nije iznenenađena ni Nemanja Vujičić, čelinački srednjoškolac, koji je scene nasilja u školama više puta uživo gledao. “Ružno je reći, ali bio sam svjedok i gledao kako učenici tuku i maltretiraju druge đake”.

“Nastavnici su nekompetentni”

Zdravstveni sistem u BiH bavi se samo gašenjem požara i bolestima fizičke prirode. Mentalno zdravlje stanovništva je potpuno zapostavljeno, smatra profesorka na odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Banjaluci, Ivana Zečević.

“Pored toga, nastavnici i profesori koji treba da prepoznaju neadekvatno ponašanje nisu kompetentni, nemaju vještine. Bave se samo obrazovanjem ali ne i vaspitanjem, niko ih tome nije naučio. Nije dovoljno imati dobre namjere i intuiciju kada radite s mladima tog uzrasta. Možemo biti zahvalni što se naši ušenici češće ne pojavljuju u medijima s ovakvim ispadima”, kaže Zečevićeva.

Iz čelinačkog srednjoškoslog centra vjeruju da nastavno osoblje jeste obučeno i da može adekvatno odgovoriti svim izazovima. Školski psiholog Vanja Grubiša kao primjer ličnog usavršavanja profesora navodi samo projekte nevladinih organizacija: “Sarađujemo s nevladinim organizacijama, nastavnici pohađaju brojne radionice, seminare, kako bi bili bolje edukovani o ovim pojavama”.

Projekti nevladinih organizacija su, čini se, jedini pokušaj prevencije nasilja u školama. Jedna od njih, “Perpetum mobile - Centar za razvoj mladih i zajednice” iz Banjaluke šest godina radi s učenicima i nastavnim osobljem na sprječavanju nasilja. Riječ je o modelima vršnjačke edukacije koji u svijetu pokazuju odlične rezultate, kaže koordinator projekta Saša Ostojić. “Cilj je da naš program uđe u formalno obrazovanje, da se profesori i psiholozi obuče interaktivnim tehnikama, gdje su učenici sami nosioci promjena”.

Milivoje Pavlović, direktor Srednjoškoslkog centra u Čelincu danas je imao slobododno zbog proslave porodične slave. Na pozive naše redakcije da da izjavu se nije odazvao.

“Ovo je vapaj mladih jer niko o njima ne brine”

Ivana Zečević smatra da prosvjetni radnici ne mogu biti oslobođeni odgovornosti. Zakazali su, ističe, svi u lancu. “Postavljam pitanje koliko učenici imaju povjerenja u profesore. Ovo je vapaj srednjoškolaca. Čak i ovog mladića koji je u ulozi nasilnika. Možda maltretira nekog jer je i sam maltretiran na nekoj drugoj strani”.

Najbolj lijek protiv nasilja jeste prevencija i kontinuiran rad stručnjaka s mladima. Međutim, za programe prevenciju nikada nema novca. “U svim našim istraživanjima smo došli do podataka da oni koji vrše nasilje imaju nisko samopoštovanje, frustrirani su i uglavnom su proživjeli neprijatne stvari. Kada bi se s tim tinejdžerima više radilo, oni ne bi postajali nasilnici”, smatra Srđan Dušanić.

Ćuti i trpi…

Iznenađuje to koliko žrtve kao i posmatrači nasilja ćute i nikom ne prijavljuju zlostavljanje. Irena Spasojević smatra da Bh. građani čvrsto vjeruju u onu staru “ćuti i trpi”. “Kulturološki smo usmjereni na mazohizam, ako ćutimo i trpimo mislimo da smo kvalitetniji ljudi”.
Učenik Nemanja Vujičić kaže da su samo rijetki učenici na strani žrtve, koji su spremni da pomognu i da se pobune. “Nažalost, većina ne osuđuje nasilje, ne žele da se miješaju i kažu da to nije njihova stvar”.

Nasilje je sastavni dio života u BiH

Ivana Zečević tvdri da veliku odgovornost snosi država, odnosno sistem koji ne postoji i ne štiti svoje građane. Adolescentima je to jasna poruka da se mogu ponašati nasilno i provući se bez kazne, smatra ona. Neizostavan faktor su i roditelji, ambijent u kojem se odrasta, gdje su nasilje i traume sastavni dio života, prošlosti i sadašnjosti.

“Najčešći vid roditeljske kazne jeste nasilno ponašanje prema djetetu, batine, uvrede, ignorisanje, psihološko nasilje. Dijete u BiH neminovno odrasta u miljeu nasilja. Da ne pričam o tome kako s koljena na koljeno prenosimo traume mnogo većih nasilnih oblika ponašanja kao što su ratovi”.

Prema njenim riječima, problem bi trebalo početi rješavati s vrha. Iako je doktor psiholoških nauka, vjeruje da briga za mentalno zdravlje pojedinca sama po sebi ne obećava dobre rezultate, bez stabilnog državnog sistema koji diktira sistem vrijednosti.