Razgovarala: Mirna DUHAČEK
Mladi reditelj rođen u Prilepu u Makedoniji, koji je režiju završio u Beogradu, a porijeklom je iz Bosanske Dubice, zaslužan je za praizvedbu domaćeg komada 'Na rubu svemira' u Narodnom pozorištu u Sarajevu. Marko Misirača je 28-godišnjak koji iza sebe već ima impresivan CV, zahvaljujući samostalnom radu, ali i radu sa nekim od najvećih rediteljskih imena na području bivše Jugoslavije.
O radu na predstavi 'Na rubu svemira', za koju je tekst napisalo pet mladih bh. pisaca, iskustvu rada u teatrima u oba entiteta, ali i činjenici da pozorišta u Federaciji i Republici Srpskoj, ni 18 godina nakon rata, nisu razvila značajniju saradnju, za DEPO Portal govori Marko Misirača, koji smatra da ga njegov životni put zapravo 'oslobađa' obaveze da se negdje etnički i socijalno odredi i opredijeli. Zato kaže: Meni pripadaju sve ex-yu kulture...
Vaša predstava 'Na rubu svemira' pravo je osvježenje na bh. teatarskoj sceni, između ostaloga, i zbog činjenice da se radi o domaćem komadu. Postavljanje tekstova bh. autora na teatarske daske u BiH je prije incident nego pravilo: zašto je to tako? Zašto ne postoji veće interesovanje za tekstove domaćih autora i šta vam vaše iskustvo govori - je li to do publike ili pozorišnih kuća?
Publika je željna domaćih tekstova, jer ih se oni tiču i u njima se lakše prepoznaju. Ali postoji vjerovatno još jedan problem o kome još uvijek ne govorimo glasno, ali pojedine pozorišne kuće i dalje „važu“ šta je zapravo „domaći“ pisac i nisu uvijek spremni da na repertoar stave pisca iz BiH, a koji opet ne pripada određenom nacionalnom korpusu |
Prije bih rekao da je to do pozorišnih kuća, unutar kojih postoji prilična programska dezorijentiranost. Rijetka su pozorišta u BiH koja podstiču stvaralaštvo tih mladih dramaturga, već radije, linijom manjeg otpora prisežu za nekim već „sigurnim“ klasikom južnoslovenske ili svjetske književnosti. Dakle, potrebna je i jedna vrsta hrabrosti, ali i volje koju su srećom pokazala neka pozorišta posljednjih godina - Bosansko narodno pozorište iz Zenice sa projektom „Stranci“ 2011. i evo sada Narodno pozorište u Sarajevu. Publika je svakako željna domaćih tekstova, jer ih se oni tiču i u njima se lakše prepoznaju. Postoji vjerovatno još jedan problem o kome još uvijek ne govorimo glasno, ali pojedine pozorišne kuće i dalje „važu“ šta je zapravo „domaći“ pisac i nisu uvijek spremni da na repertoar stave pisca iz BiH, a koji opet ne pripada određenom nacionalnom korpusu.
Na tekstu predstave koju ste režirali u Narodnom pozorištu Sarajevo 'Na rubu svemira' radilo je čak pet mladih dramskih pisaca, koji su uspjeli svoje tekstove spojiti u cjelinu uz pomoć dramaturga Almira Imširevića. O čemu je predstava 'Na rubu svemira' i zašto je važna za vrijeme i prostor u kojem živimo?
Ideja za naslov kao i inicijativa za nastanak čitavog ovog projekta potekla je od dramaturga Almira Imširevića koji je imao posebnu motivaciju da, ispred Katedre za dramaturgiju Akademije scenske umjetnosti u Sarajevu, ova predstava doživi svjetlost pozorišnih reflektora. Svi ovi likovi, stanari jednog fiktivnog sarajevskog solitera danas i ovdje su na nekom rubu, na ivici da prelome i kažu jedno drugom neke važne stvari koje kriju „ispod tepiha“. Postavlja se pitanje u kojoj smo mjeri danas okoštali i emotivno osakaćeni usljed svega što nam se godinama unazad dešavalo da nismo u stanju da jedno drugom (brat sestri, brat bratu, majka sinu, muž ženi) kažemo šta zaista mislimo i osjećamo? Ovo je zapravo „mala“, kamerna predstava o ljudima koji teže za ljubavlju i komunikacijom ali istovremeno osjećaju strah od istog. Mislim da je dobro da se posle nekih velikih i epohalnih priča vratimo sebi i „malom čovjeku“.
Ova predstava sastavljena je od pet priča različitih autora, a koje savršeno funkcionišu kao cjelina. Izjavili ste da se priče ne bave trećim entitetom ili novim političkim malverzacijama, nego 'malim, ali važnim stvarima'. Koliko te male, ali važne stvari imaju utjecaja na svijet koji nas okružuje?
Dijalog unutar profesionalnih teatara nedostaje - mnogo veću povezanost na ovom planu, rekao bih, ostvaruju amaterska pozorišta iz Bugojna, Visokog, Trebinja jer su vjerovatno manje opterećeni nacionalnim, vjerskim i drugim predrasudama. Kada bi se malo ugledali na kolege iz amaterizma u tom pogledu, dobili bi teatar koji nam suštinski treba i korespondira sa stvarnošću |
Ono što mi je u startu bilo važno i što smo ustanovili kada smo stavili pred sebe sve ove priče je da postoji društveni angažman u svim komadima, ali je svjesno stavljen u drugi plan. Dakle, tu se autori Dragan Komadina, Adnan Lugonić, Dario Bevanda, Naida Lindov i Aida Pilav posredno ili direktno dotiču i mobinga, i pitanja migracije iz manjih mjesta u veliki grad, ljudi koji su izgubili posao pa preživljavaju kao top shop prodavci, zatim seksualne diskriminacije, problema šverca, odnosa dijaspore prema domicilnom stanovništvu, itd. Naravno, gorka pilula se lakše proguta sa malo vode, tako se i u ovoj predstavi depresivni i mračni momenti „razbijaju“ na trenutke duhovitostima koje zapravo daju i životnu uvjerljivost pričama.
Veoma ste mladi, relativno friško diplomirali, međutim iza sebe već imate impresivnu biografiju. S obzirom da ste i ranije radili, kao asistent reditelja, na mnogim predstavama i filmovima, šta ste imali priliku naučiti (i primijeniti u svom radu) od ljudi kao što su Goran Marković, Dejan Zečević, Dejan Mijač... Da li je ono što ste od njih naučili imalo utjecaja na vaš samostalni rad? Ako da - na koji način?
Ukoliko imate sreću da se kroz profesionalni rad sretnete sa više tako generacijski različitih, a sjajnih reditelja, morate od njih nešto i „pokupiti“. Naravno, od svakog se nauči po nešto, ali važno je, kako bi rekao profesor Mijač, u ovim godinama „puniti gepek“ i apsorbovati mnoga iskustva i saznanja za ubuduće. Samu metodologiju rada zapravo ne možete „naučiti“ – donekle je to zanat koji se stiče na studijama, zatim kroz dragocjena iskustva gledanja kako to drugi rade, ali tek kad dođete na svoj teren počinje, rekao bih, prava škola, jer suštinski nema nekog recepta za režiranje – u pitanju je posao gdje se puno radi sa različitim ljudima i zapravo treba biti dobar psiholog i „naučiti“ kako najlakše od nekog da dobiješ nešto što želiš.
Jedan ste od rijetkih reditelja sa ex-yu prostora, a da ste imali priliku raditi u pozorištima i u Federaciji BiH i Republici Srpskoj. Nažalost, u podijeljenoj zemlji, kakva je BiH, to je veliki uspjeh. Budući da znate obje strane 'priče' - ima li razlike u radu u Banjaluci i Prijedoru u odnosu na Sarajevo ili Zenicu? Kako vam se čine teatarske scene ovih gradova?
Nisam rođen u BiH ali sam se tu školovao i porijeklom sam iz Bosanske Dubice, pa time pripadam ovom prostoru i nekako je prirodno bilo da nakon završenih studija na beogradskom Fakultetu dramskih umjetnosti počnem raditi po bh. pozorišnim kućama. Ukratko, mislim da smo, pogotovo u sferi kulture, jedni drugima mnogo bliži nego što se čini na prvi pogled. Dovoljno poznajem sva pozorišta u BiH, imam kontakte sa ljudima iz svih gradova u kojim djeluju profesionalna pozorišta i to mogu pouzdano da tvrdim.
Sve ovo gdje sam do sada živio me zapravo „oslobađa“ obaveze da se negdje etnički i socijalno odredim i opredijelim: pripadaju mi sve ove kulture i volio bih da i dalje radim i budem dio svih ovih kulturnih podneblja koja su, zapravo, jedinstvena u mnogo čemu. Jugoslavija je na papiru nestala ali mislim da zapravo, s godinama koje dolaze, taj jedinstveni kulturni prostor još više ojačava i povezuje
|
Nažalost, isto tako, svjedoci smo pozorišta koja su geografski bliska, a zapravo međusobno veoma udaljena. Pošto dijele, kako bi rekao profesor Nedžad Ibrahimović „isti/sličan verbalni jezik, istu/sličnu nacionalnu kulturu, iste/slične opće socijalne miljee, istu/sličnu kulturno-političku legislativu“, mogli bi dijeliti unutarteatarske interese koji su programske, dramaturške, rediteljske prirode. Dijalog unutar profesionalnih teatara nedostaje - mnogo veću povezanost na ovom planu, rekao bih, ostvaruju amaterska pozorišta iz Bugojna, Visokog, Trebinja jer su vjerovatno manje opterećeni nacionalnim, vjerskim i drugim predrasudama. Kada bi se malo ugledali na kolege iz amaterizma u tom pogledu, dobili bi teatar koji nam suštinski treba i korespondira sa stvarnošću. Naravno, mnogo toga na ovom planu doprinose i mediji: npr. o premijeri predstave „Na rubu svemira“ nije pisao nijedan medij iz RS-a kao što su izignorisali i učešća i nagrade predstavi „Djelidba“ Pozorišta Prijedor na festivalima u Sarajevu, Zenici, Jajcu...
Interesantno je i da ste se okušali kao amaterski glumac. Da li vam ta činjenica pomaže pri radu na nekoj predstavi, odnosno u radu s glumcima? Šta biste, zapravo, rekli da je najvažnije u odnosu reditelja i glumca?
Svaki reditelj je vjerovatno u manjoj ili većoj mjeri bio ili želio da bude glumac. To je ono prvo što vidimo ili doživimo sa teatarske scene, umjeće glume. Tek kasnije otkrivamo šta još postoji iza, u tom magičnom svijetu teatra. Mene je na vrijeme na ovaj drugi „kolosijek“ režije prebacio savjetom glumac i producent Tihomir Stanić i hvala mu na tome. Svakako je važno da u bilo kom aspektu svog bića imate „glumca“ u sebi da bi lakše opet s glumcem komunicirali i znali kako mu prenijeti nešto što vam on mora donijeti na sceni. Važno je uzajamno povjerenje i mislim da se uloge i režije počinju „praviti“ već u prvim susretima i razgovorima glumca i reditelja, u kafani, kroz neobavezni razgovor gdje zapravo jedni druge „skeniramo“ i vidimo šta možemo učiniti u tom amalgamu energija.
Vaš životni put je, takođe, veoma zanimljiv: rođeni u Prilepu u Makedoniji, režiju završili u Beogradu, a sad režirate po regionu. Kako je došlo do toga?
Sve ovo gdje sam do sada živio me zapravo „oslobađa“ obaveze da se negdje etnički i socijalno odredim i opredijelim: pripadaju mi sve ove kulture i volio bih da i dalje radim i budem dio svih ovih kulturnih podneblja koja su, zapravo, jedinstvena u mnogo čemu. Jugoslavija je na papiru nestala ali mislim da zapravo, s godinama koje dolaze, taj jedinstveni kulturni prostor još više ojačava i povezuje i da ćemo se, bude li dovoljno pameti, još češće u budućnosti „susretati“ u umjetnosti i kroz nju revalorizirati kulturnu saradnju.
(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)