Piše: Jasmin DURAKOVIĆ
„Sivi dom“ na Alipašinom polju, gdje je smješten najveći dio ovdašnje medijske industrije, je mikro kosmos za sebe. Ta ružna ali ponosna zgrada zbog svega toga simbol je BiH i Sarajeva. Nastala je u zlatnim bosansko-hercegovačkim osmadesetim godinama prošlog stoljeća, preživjela rat i četverogodišnju opsadu, a danas emitira tv i radijski program više javnih emitera pod raznim imenima - TV Sarajevo, RTVFBIH i BHRT.
Za dobar dio javnosti sva ta imena više nisu ni važna; važni su programi i ljudi koji rade te programe. Za našu javnost jedan od tih važnih ljudi u posljednjih dvadesetak godina bilo je - Vladimir Bilić, dugogodišnji novinar, urednik i, kako se to danas moderno zove, medijski menadžer. Otišao je ovih dana iz „sivog doma“ na način koji nikoga nije ostavio ravnodušnim. Netipično za njega, jer je upravo on pripadao onoj vrsti novinara koja nije pravila preveliku javnu mistifikakaciju oko posla kojim se bavio. A mogao je. Jer, rijetko je koji ovdašnji tv uposlenik imao tako burnu karijeru kao što je to posljednjih dvadesetak godina imao Vladimir Bilić. Rat ga je, za razliku od mnogih koji su brže-bolje zbrisali sve strane svijeta, zatekao na prvoj medijskoj liniji odbrane Sarajeva i BiH; vodio je i uređivao dnevnike TV SA u aprilu i maju 92; onda kada je zaista bilo najteže. Svi se mi sjećamo onog burnog 2. maja '92, kada je, zajedno sa Senadom Hadžifejzovićem, sjedio uživo u studiju dok je trajala grčevita bitka za Sarajevo, ali i rtv dom iz kojeg je emitiran ovaj historijski tv program.
Uređivao je tv program na ratnoj bh. televiziji svih tih ratnih godina, sve dok ga - kao pravog novinara - nisu smijenili. Otišao je na privatni radio „VrhBosna“, odakle se 2000. vratio u „sivi dom“, ovaj put kao generalni direktor RTVFBiH, koju je tek trebalo napraviti. Ubrzo se usprotivio samovolji stranih medijskih namjesnika koji su tih godina praktično upravljali javnim servisom; zbog toga bio smijenjen i ponovno otjeran iz „sivog doma“. Nekoliko godina radio je na OBN televiziji, kao i radiju RSG, sve dok nije opet pozvan u „sivi dom“, ovaj put u ulozi direktora programa FTV. Taj posao je radio od 2005. do 2009. pa ga je onda novo rukovodstvo RTVFBiH smjenilo sa tog mjesta; ovaj put nije otišao iz „sivog doma“, nego je prešao na BHT, opet kao direktor programa ove televizije.
I tu je negdje bio, a praktično prije-dan dva, kraj jedne uzbudljive novinarske priče; za Vladu Bilića je to bio sastavni dio teškog posla i profesije kojom se bavio. U tom smislu pripadao je onoj, reklo bi se, već gotovo izumrloj vrsti novinara koja zna da se nosi sa svim nedaćama koje prate ovaj posao. Utoliko nam njegov iznenadni odlazak teže i pada.
Vladu Bilića sam poznavao godinama. Viđali smo se prije rata, u ratu i poslije rata, i imali dobar i profesionalan odnos. Bio mi je 2000-2001 direktor; izlazio je u susretu tamo gdje je mogao, a nije okolišao da jasno i glasno kaže šta ne može. Vlado Bilić je bio životni realist sa kojim si uvijek mogao znati na čemu si. Upravo ove osobine, kao i njegovo profesionalno iskustvo, opredijeli su me, kao tadašnjeg generalnog direktora RTVFBIH, da ga 2005. pozovem da radi posao direktora programa FTV-a. On je to prihvatio i četri godine mi je bio prvi suradnik na toj najtežoj poziciji unutar radio-televizije. Tih godina i rada sa Bilićem rado se sjećam; bio je čovjek tima i lojalan kući za koju je radio. Umio je da izbalansira interese kuće za koju je radio i potrebe sa slobodom koju su urednici i novinara po prirodi svog posla željeli da imaju. U ljudskom pogledu i profesionalnom pogledu bile su to za mene dragocjene godine, sada žalim što nisu trajale i duže.
Ali život je režiser za sebe. Ja sam početkom 2009. godine otišao iz „sivog doma“; Bilić iz te zgrade, mada su se sa svih strana oko njega bili nadvili još „sivlji oblaci“, više nije želio da ide. Novinarski ali i životno gledano, pripadao je „sivom domu“ i nigdje više. Sada on više nije tamo; teško je to pojmiti i prihvatiti.
Neka mu je vječit mir i pokoj duši.
Vezani tekst: Komemoracija Vladimiru Biliću sutra u 14 sati