Ljubav koja za Seana Vatchera nije prestala od 1993. godine trajala je samo pet mjeseci, piše magazin Oluja.

U svom domu u američkoj državi Michigan, 27-godišnja Collette Webster vidjela je potresne slike ratom razorene Bosne i Hercegovine, piše magazin Oluja.  Protjerani, ozlijeđeni, ranjeni ljudi trebali su njezinu pomoć, osjećala je to. Odmah je znala što joj je činiti: u trenutku je spakirala svoje stvari, iza sebe ostavila svoj siguran svijet i svoj mir pa krenula u susret nekom tuđem nemiru.

S druge strane oceana, u svom domu u Velikoj Britaniji, i 26-godišnji fotograf Sean Vatcher vidio je slike ratom razorene, ranjene Bosne i Hercegovine.

I on je znao što mu je činiti. Putevi su im se sreli u Međugorju u siječnju 1993. godine. Svugdje unaokolo vladala je smrt, a oni su pronašli ljubav. Njihova ovozemaljska priča, međutim, trajala je samo pet mjeseci, ali dovoljno je snažna da živi i danas, točno 20 godina nakon tragične pogibije mlade humanitarke Collette Webster, prve strane žrtve rata u Bosni i Hercegovini. Upravo na obljetnicu njezine smrti, 27. rujna onamo se vratio njezin zaručnik Sean Vatcher i otkrio spomen-ploču u parku ispred zgrade u Mostaru gdje je Collette poginula. Trebalo je, priznaje, puno hrabrosti vratiti se na mjesto gdje je izgubio ljubav svog života. – Ne mogu to objasniti. To je jedna od ljubavi koju rijetki dožive, ona ne jenjava. To nikada neće nestati – kazao je Sean, pa se prisjetio trenutka u kojem je prvi put vidio Collette. Bilo je to u siječnju 1993. godine.

– Stigao sam u konvoju kamiona s humanitarnom pomoći i vidio je pokraj skladišta. Osjetila je moj pogled i okrenula se, pogledala me ravno oči. Naš konvoj je nastavio put, ali nisam je zaboravio. Sljedeći put, sreli smo se tek četiri mjeseca poslije – priča Sean.

U to vrijeme mladi fotograf već je prišao snagama HVO-a, zbližio se sa stranim dragovoljcima poput svog sunarodnjaka Davea ili pak Thierryja i Dommieja iz Francuske, Paula iz Irske, Dana iz Nizozemske. S ratišta na ratište otpraćala ih je i dopraćala upravo djevojka koju je tek na tren vidio u Međugorju, imenom Collette. Jedne večeri koncem svibnja, svi su se oni okupili oko vatre. Smogao je hrabrosti i prišao joj. Pričali su do svitanja, postali nerazdvojni. Idućih dana oboje su boravili u izbjegličkom kampu gdje je Collette pomagala potrebitima, a on je s fotoaparatom u ruci pratio svaki njezin korak. Naročitu pažnju posvećivala je djeci. “Jednostavno ih moraš voljeti, nije važno što ne govoriš njihovim jezikom, jednostavno ih voli i oni će znati da ti je stvarno stalo”, rekla je Collette. Tada je shvatio zašto su je nazivali “Anđeo Mostara”.

Snovi o obitelji

Amerikanka i Britanac prošli su cijelu Hercegovinu: Posušje, Čitluk i Međugorje, sve dok se nisu stacionirali u Mostaru jer je Collette odlučila pomagati i u zbrinjavanju ranjenika u tamošnjoj Kliničkoj bolnici na Bijelom brijegu.

– Naših pet mjeseci provedenih zajedno bili su jači od svega što smo ikada osjetili i doživjeli, postali smo nerazdvojni. Bilo je tako snažno to što smo dijelili, da smo odmah počeli planirati zajednički život. Možda će netko reći da je bilo prerano, ali mi smo već razgovarali o obitelji, koliko djece želimo, ali i o tome da ćemo najprije otputovati u sve ratne zone i donijeti olakšanje i utjehu nevinim žrtvama oružanih sukoba diljem svijeta – prisjeća se Sean.

Bio je 7. rujan 1993. kad je ostavio usnulu Collette u hotelu u Čitluku i, skupa s prijateljima stranim dragovoljcima, otišao u akciju. Prije odlaska, na komadu papira napisao joj je poruku i ostavio na jastuku. “Volim te više od sebe – ako budemo zajedno i za pet godina, učini nešto za mene”, pisalo je u poruci, na koju je bio zalijepljen komadić papira sa uputom: “Podigni tek kad budeš sjedila”. Ispod tog komadića papira napisao je: “Udaj se za mene”.

– Od tog dana smo se smatrali zaručenima. Dvadeset dana poslije, Collette više nije bilo – priča Sean Vatcher.

Bljesak s Bulevara

Svanuo je 27. rujna, sablasno miran ratni dan. Oko devet ujutro, njih dvoje popeli su se na vrh zgrade u Franjevačkoj ulici, pokraj spaljene Crkve sv. Petra i Pavla. Sean je fotografirao, Collete je kroz prozor gledala uništeni grad. To je bilo zadnje što je ikada vidjela u životu.

– U jednom trenutku vidjeli smo bljesak iz pravca mostarskog Bulevara, a nakon toga, u tisućitom dijelu sekunde propelerom pokretana raketa proletjela je između nas dvoje, udarila u zid iznad nas i eksplodirala – prisjeća se Sean trenutka kada su geleri teško ozlijedili Collette u predjelu trbuha i podlaktice. Nekoliko sati poslije preminula je od posljedica teškog ranjavanja u mostarskoj bolnici na Bijelom brijegu, gdje je spašavala mnoge živote. Od boli izbezumljeni Sean tada to nije znao.

– Oko 21 sat su mi kazali da je preživjela i da pokupim njezine stvari u Čitluku te kako će sutradan biti prevezena u Zagreb. Kad sam se vratio u bolnicu, mogli su mi samo izraziti sućut. Nisam si mogao oprostiti što sam bio u Čitluku, dok je ona umirala u bolnici. Kad sam je idući put vidio bila je već mrtva. Do te noći nikad nisam razgovarao s njezinim roditeljima, a morao sam biti taj koji će im donijeti najstrašniju vijest – prisjeća se Sean.

– Teret njezina odlaska nosim svaki dan. Zašto ona, zašto ne ja, pitam se iznova i iznova. Jesam li je na bilo koji način mogao upozoriti na ono što slijedi? Bili smo udaljeni jedva 30 centimetara jedno od drugog, a ja sam ostao neokrznut...

Tek osamnaest godina nakon njezine pogibije, osjetio se dovoljno snažnim da podijeli svoje misli, pa je pokrenuo internetsku stranicu koja nosi njezino ime. Uz svoju ispovijest, ondje objavljuje njezine fotografije, njezina pisma i tako čuva uspomenu. A onda je za svoju Collette poželio i puno više od toga.

Odlučio se nakon 20 godina vratiti u Mostar i obnoviti dječje igralište pokraj zgrade u kojoj je poginula. Premda je svečanost u parku zakazana na obljetnicu njezine pogibije, radovi su kasnili pa će se ipak održati u svibnju iduće godine. No, nošen potrebom da ipak na neki način obilježi 20 godina njezine pogibije, Sean i njegovi prijatelji upriličili su podizanje spomen-ploče s njezinim imenom i riječima jedne od stotina pjesama koje je napisala tijekom rata u Bosni i Hercegovini.

– Mogla je biti sa mnom danas i prisjećati se rata. Trebalo mi je mnogo vremena da skupim snage da ponovo dođem ovdje, i ne znam kada će se to ponovo dogoditi – kazao je Sean Vatcher.

Ljubav dvaju svjetova

Tijekom ceremonije Sean je bio vidno potresen, shrvan emocijama, pa se u njegovo ime prisutnima obratio njegov prijatelj Slaven Raguž, zahvalivši svima na dolasku te na čuvanju uspomene na Collette. Spomen-ploču je blagoslovio fra Josip Vlašić.

– Ovo je ujedno i najsretniji i najtužniji dan u mom životu. Emocije su me preplavile i nisam smogao snage govoriti za vrijeme ceremonije. Želim zahvaliti svima koji su mi pomogli oko ovog projekta i svima koji su i dalje uz mene i u mom naumu da potpuno obnovim park i darujem ga svim građankama i građanima Mostara. Collette bi to sigurno učinila jer je beskrajno voljela djecu – kazao je kasnije Sean Vatcher, uoči povratka kući u Veliku Britaniju. Ondje živi sam, sa svojim uspomenama.

– Osjećam da je vrijeme da iza sebe ostavim osjećaj krivnje. Nadam se da će mi u tome pomoći ovaj memorijalni park, da nastavim sa svojim životom. Bilo bi lijepo voljeti ponovno, kada bih mogao naći nekoga koga ću voljeti kao što sam volio Collete. Ali to se još uvijek nije dogodilo – kazao je Sean Vatcher, danas na pragu pedesete.

– Moja ljubav sada doseže i do drugog svijeta. Udaljenost između dvaju svjetova, njezinog i mojeg, neće učiniti da uspomene ikada izblijede...

(večernji.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)