Piše: Mile LASIĆ

“Došli ste u pravom trenutku”, kazao nam je tadašnji vršitelj dužnosti dekana, a potom dekan Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu i našim čitateljima dobro poznati Anto Kajinić, pozdravljajući vašeg zapisivača i dipl. ing. Željka Pezera, informatičkog stručnjaka i čovjeka gospodstvenih manira, koji je u ovoj priči sjajno odigrao ulogu fotoreportera.

“Kod nas je upravo sada žetva”, pričao nam je Kajinić dok nas je vodio iz jedne prostorije u drugu, u kojima su na zidovima ponajbolji radovi pojedinih godina i pojedinih smjerova, dok se u  potkrovlju ALU upravo pripremala postavka radova prve generacije poslijediplomaca na širokobriješkoj ALU. Potom nam objašnjava, dok razgledamo pune zidove slika i crteža, kako ALU pokušava u prve tri godine studente naučiti “zanatu”, a da tek potom dolazi sloboda u izrazu, jer svaki je student-čovjek “svijet za sebe”.

Anto Kajinić

Anto Kajinić je  “sarajevski đak”, diiplomirao je 1977. g. u klasi prof. Ismara Mujezinovića, o njegovoj likovnoj senzibilnosti i uspjesima mogla bi se napraviti sjajna priča, ali ovdje smo drugom nakanom. No, kažimo, makar, da je Kajinić do tada (i do danas) ostao vjeran svojoj prvotnoj prepoznatljivosti, tj. bavljenju svijetom djetinje vizije, maksimalno reduciranoj formi i slućenoj punoći poruka. Iza njega je tipična drama “bosanskog čovjeka” iliti “bosanskog Hrvata” Andrićeve provenijencije, čijim se “znakovljima” služi podjednako dobro kao i onim Antuna Branka Šimića. “Ostavljam iza sebe vizuelna znakovlja”, uobičava kazati Kajinić, “jednostavno se trudim ostaviti traga u vremenu i u prostoru u kojima jesam i u kulturi kojoj pripadam”. Šimićeva “Opomena” mi je pri tomu uvijek na umu, kaže Kajinić, jer na ljudsku “malenost” se tako često zaboravlja, pa se većina ljudi ponaša kako se ponaša. Srećom ima i onih koji su svjesni beskrajnosti Neba i mnoštva zvijezda, pa umiju pronaći ljudsku mjeru sukladno vjeri i Bogu ili jednostavno etičkim principima. “Nismo li to mi sitni i blijedi u svojoj vunastoj satkanosti, među zbivanjima zvjezdanih nedogleda?”, upitat će se tipično “šimićevski” naš sugovornik na otvaranju izložbe grafičarke Marine Finci, par godina ranije. Slutim da je u ovoj rečenici tajna Kajinićeva unutarnjeg svijeta zapitanosti o “tajnama Boga” i “tajnama umjetnosti”.

No, vratimo se konačno “svjetiljci u pustinji”, tj. ALU na Širokom Brijegu. Ovu metaforu je nekoć davno primjenio sjani bh. i hrvatski pjesnik, između ostalog i nekadašnji urednik KUN-a Mile Stojić, baš na našeg sugovornika Antu Kajinića, te Edina Numinkadića i Marka Marića, na (tada) trojicu “bosanskih slikara mladje generacije” –  koje je makar na trenutak spojila jednostavna činjenica “da su dobri ljudi i slikari”. Uzgred rečeno, Stojić je tada, u svezi slučajne tro-nacionalnosti spomenutih slikara zapisao: “To je bila stvarnost Bosne, ona unutarnja njezina snaga što je rađala zrnca bisera…” Za takvom BiH, vjerujem, žale mnogi čestiti ljudi, pa i Anto Kajinić. No, to je neka druga priča…

“ALU je otvorena, stvaralačka, vizuelna visoko-školska institucija pri Mostarskom sveučilištu, hrvatske provenijencije”, kazao nam je odmah na početku razgovora Anto Kajinić. “Posljednje ne znači ništa drugo do da mi njegujemo hrvatsku kulturu, ali smo posve otvoreni i za sve one koji žele da nas upoznaju”, kazao je Kajinić, “neka samo dođu, neka nas upoznaju, pa – ukoliko žele – i  prihvate nešto dobroga”. I mi smo okrenuti drugima, vršimo usporedbe s drugima, uključivo studijske razmjene, primjerice s ALU iz francuskog Lorionta, u krajnjem, i mi bismo željeli ući u “bolonjske procese”, tj. našu ALU i definitivno integrirati u europske visokoškolske procese gdje joj je i mjesto, precizirao je Kajinić. “Svatko je dobro došao na ALU u Širokom  Brijegu”, pojasnio je  tada Kajinić, “isključiva staza približavanja je stručna staza”, što, u suštini, znači da onaj “tko je darovit, tko se želi oplemenjivati strukom i ljudskošću, tko prihvata hrvatsku kulturu kako bi je komparirao sa svojom - ne odričući se vlastitog identitea – dobro nam došao”!

Kajinić je ustvrdio da “većina, gotovo svi profesori i franjevci ovako razmišljaju”. Mi smo jednostavno stvorili “duhovnu oazu” u kojoj se može tako djelovati. “Nije naša akademija ni po studentima ni po profesorima jednonacionalna”, pričao nam je Kajinić, “pa svi koji su nas posjetili nisu krili zadovoljstvo takvim stanjem i našom otvorenošću”. No, izričit je Kajinić, “ljubomorno ćemo čuvati hrvatsku kulturu, nje se ni po koju cijenu nećemo odreći”! Moram kazati, pojašnjavao nam je dalje Kajinić, da ljudi sa strane dolaze s predrasudama prema nama. Tomu je u mnogomu kriva dugogodišnja stigma koja je lebdjela nad ovim krajem. Ja nisam odavde, ali sam se, živeći posljednjih osam godina ovdje, uvjerio u neutemeljenost te stigme. Kada ljudi sa strane porazgovaraju s nama, kada ostvare uvid u bogatstvo duha i sadržaja, tj. programe i nastavne procese ALU, pomažu nam, u pravilu, onoliko koliko su u stanju. To se podjednako odnosi na ljude iz Hrvatske i BiH. Ovdje su boravili i hrvatski ministri kulture (Biškupić i Vulić) i  bh. ministri (Demirović i Rizvanbegović), svi su pomogli koliko su mogli. Uostalom, to čine i predstavnici SFOR-a i aktualni nadležni bh. ministar Gavrilo Grahovac.

Upitao sam tada Kajinića kako objašnjava opisanu otvorenost ALU u šugavim vremenima etičkih i religijskih ostrašćenosti, pohlepe za ovozemaljskim dobrima i svedominirajućeg primitivizma, a on je izrijekom kazao: “Što se tiče mog osobnog ponašanja, ono se temelji na vjeri u Boga i činjenici da se cijeli život družim s franjevcima, a posljednjih osam godina najintenzivnije s fra Vendelinom Karačićem i fra Jozom Pejićem koji su sljedbenici sv. Franje Asiškog, a koji je i s pticama razgovarao. Kako da ja ne razgovaram onda s drugim i drugačijim ljudima, kako da se međusobno ne ispomažemo?” Potom je dometnuo: “Jako smo zadovoljni što smo mogli ugraditi Evanđelje u našu instituciju, ali, niti u našim programima, niti u našem djelovanju nema ništa što nije općeljudsko”.
Trenutno je na slikarskom, grafičkom i vajarskom smjeru ALU 45 studenata, što zajedno s poslijediplomcima i 25 profesora čini obitelj od 80 ljudi, u kojoj se čuje i ijekavica i ikavica, ali koja diše kao jedna duša, kazao nam je Kajinić. “No, ova i ovakva institucija”, izrijekom je kazao Anto Kajinić, “ne bi mogla opstati i djelovati da nije pupčanom vrpcom vezana za franjevački red, za bit njegova djelovanja”. Kajinić, inače, u razgovoru često koristi izraz “probrani franjevci”, pri čemu ne misli samo na fra Vendelina i fra Jozu, nego na sve one koji “imaju unutarnju potrebu za ovakvom vrstom djelovanja”! Iz već rečenog  je jasno da su svi “probrani”, uključivo i samog Kajinića, posebice ponosni na poslijediplomski studij “Ars sacra” na ALU, jednostavno što takav studij ne postoji nigdje drugdje u Europi, izuzev u Rimu. U Centralnoj i Jugoistočnoj Europi ne postoji sigurno, tvrdi Kajinić. “Osposobljavamo ljude da mogu umjetnički oplemenjivati vizualno-sakralne prostore, tj. prilagođavati ih ovom vremenu”, naglašava Kajinić. “Želimo da crkveni objekti budu tako vizualno opremljeni da se ljudi u njima ugodno osjećaju dok mole Boga”, kaže on, “a za takvo što je neophodno prvo  odnjegovati stručnjake”.

Široki Brijeg se do prije par godina spominjao u umjetničkom svijetu uglavnom po Antunu Branku Šimiću, kazao nam je na kraju razgovora Anto Kajinić, a jednog dana bit će znan po Akademiji i Franjevačkoj galeriji. “Široki Brijeg je već sada prepoznatljivi toponim u europskom umjetničkom svijetu po ALU i FG,  ali  ubuduće Brijeg će biti asociran prvo po likovnim Šimićima”, ustvrdio je tada akademski slikar iz Sarajeva, rođeni Modričanin, po ranijem životu Zeničanin, pa potom Zagrepčanin i, eto, gle sudbine, Širokobriježanin. Ja sam prije par godina u “Globusu” ustvrdio da ćemo upravo ovdje stvoriti verziju “hrvatskog Bauhausa”, tj. modificiranu varijantu istražiteljske, osviješćene, stvaralačke institucije, precizirao je Anto Kajinić, i ostajem pri tomu. “Ljudi koji završavaju ovu akademiju, posebice poslijediplomski studij, su ni više ni manje nego vizualni misionari, koji mogu približiti i Boga  bolje čak i od svećenika”, uvjeren je Kajinić… “S ALU se jednoga dana neće ponositi samo Široki Brijeg, niti samo hrvatski narod,”, kazao nam je na kraju razgovora “posvećeni” akademski slikar i v.d dekana ALU Anto Kajinic, “nego i cijela Bosna i Hercegovina  i Hrvatska”! 

U to ime, dakle, i svi ovi redovi …