Performans Jelene Topić u Prijedoru danima je privlačio pažnju javnosti u Bosni i Hercegovini, ali i regionu. Ona je skoro mjesec dana, svaki dan u određeno vrijeme, dolazila na glavni trg u Prijedoru i stajala, ne izgovarajući ni riječ. Ipak, skoro svaki dan je nosila pisane poruke, uključujući i onu sa pitanjem “Kako da odem iz ove zemlje?". Jelena je svojom šutnjom uspjevala “izreći” ono što mnoge građane tišti, ali i ukazati na problem nedostatka slobode govora.

Skoro dvije godine prije Jelene, na gotovo istom mjestu, sa bijelom trakom na ruci, sličan performans je napravio Emir Hodžić. On je želio skrenuti pažnju na činjenicu da se u ovom gradu šuti o zločinima počinjenim početkom devedesetih.

Angažovana umjetnost nije nova forma ni u svijetu, a ni u Bosni i Hercegovini, ali je primjetno da sve češće ovdašnji umjetnici biraju ovu formu kako bi se uključili, ili otvorili debatu o nekim bitnim pitanjima u društvu. Danas se može reći da su njihove poruke došle do velikog broja građana jer je sve više, naročito mladih ljudi, koji govore i učestvuju u javnim debatama, bilo kao umjetnici, bilo kao aktivisti u nevladinom sektoru. No, ove poruke, često kritične prema onima na vlasti, teško dolaze do onih koji imaju moć, ali i odgovornost, da utiču na promjene.

 Idealan prostor za angažovanu umjetnost

Šejla Kamerić je odavno postigla međunarodni uspjeh svojim radovima. Pažnju široke javnosti privukla je radom “Bosnian Girl” koji govori o Srebrenici i odnosu UN-a prema tamošnjim civilima. No, tu nije prestala njena angažovanost.

“Mi smo idealan prostor za angažovanu umjetnost, ne samo što imamo toliko tema kojima se možemo baviti, nego i zato što politička sredstva ne postoje da se nekim temama bavi, i umjetnost je zapravo jedina koja može da se suoči sa nekim stvarima”, kaže Šejla dodajući kako misli da se ne radi samo o slobodi umjetnika da se bavi određenom temom, “nego i o tome da je percepcija umjetničkog rada mnogo snažnija nego neko nasilno pomirenje ili nasilni pokušaj bavljenja nekom stvari kroz neke socijalne teme koji nekada uopće ne upale”.

Damir Nikšić je radom “If I wasn’t Muslim” na sakrastičan način progovorio o islamofobiji. Nikšić je prije nekoliko godina, na odluku o zatvaranju Umjetničke galerije BiH u Sarajevu odlučio da okupira taj prostor, pokušavajući skreniti pažnju na problem. U zadnje vrijeme pažnju privlači serijalom video radova pod naslovom “To niđe na svijetu nema” kojim ironizira svakodnevnicu.

Svaki od video uradaka u ovom serijalu ima na desetine hiljada pregleda na youtube. Nikšić kaže da time što radi ne mijenja svijest kod ljudi, nego da je riječ o obrnutom procesu.

“Mnogo ljudi mi kaže 'ti si rekao ono što ja mislim'. Dakle, oni misle ali niko ih ne pita da iskažu to o čemu misle. Pogrešna je premise da nekoga treba natjerati da misli. Možda, jeste ako ljude  treba natjerati da misle drugačije nego što oni zaista misle, da im se nametne mišljenje.  Ali istinska demokratija je da političari rade ono što ljudi žele i o čemu misle. Dakle, ljudi misle, ali treba natjerati sebe, tj mene u ovom slučaju, da prestanem mudrovati o visokoj umjetnosti i počenm govoriti ono što mislim”, kaže Nikšić.

Profesor sociologije kulture i teorije umjetnosti, te pjesnik i esejista, Senadin Musabegović, kaže da svaki umjetnik kada stvara nada se da će “stvoriti neku iskru, da će pokrenuti talas koji će onda pokrenuti veći talas.”

“Ali mislim da su umjetnici nemoćni da promjene stvari, ali to ne znači da ne treba otvarati mogućnosti.” On također naglašava kako je koncept umjetnosti radi umjetnosti odavno prevaziđen. “Prije ste imali tu ideju da se građanska umjetnost bavi sama sobom, stvara svoj vlastiti svijet, zakone, i nastoji da nekako ode sa ovog svijeta kako bi se savršenstvo umjetnosti istaklo. S druge strane, angažovana umjetnost treba da uđe u svijet, da ga promjeni, da ukaže na neke nedostatke i da mobiliše svijest građana. Mislim da umjetnost može potaknuti promjene, ali da imamo veliku moć to ne vjerujem. Umjetnost samu sebe može postaviti u problem i to je već nešto.”

 Neznanje kao najveća cenzura

Šejla Kamerić kaže da inspiraciju za svoja djela dobija iz svega što je okružuje. “Volim govoriti da svaki umjetnik mora gledati vijesti, mora pratiti ono što se dešava oko njega jer potpuna izolacija dovodi do nekog pre-samofokusa koji često nije zdrav za umjentika”, kaže Kamerić i dodaje kako ne samo umjetnik, nego svaka osoba, mora biti aktivna u društvu u kojem živi.

“Obaveza umjetnika je time veća jer radi javnu stvar. Tako da čak i ako se koriste neke metode i neke forme koje su vrlo klasične i za koje bi se reklo da ne mogu biti apriori angažovane, odabir teme i način plasiranja je opet angažovan."

Umjetnici u BiH su vrlo rijetko nailazili na cenzuru. Ipak, bilo je i takvih pokušaja. Jedan od primjera je rad iz 1999. godine “Zastave” Nebojše Šerića Šobe. On je duž obale rijeke Miljacke u Sarajevu, na bandere, postavio prozirne zastave od najlona želeći ukazati na prazninu u svim apsektima života. Zastave su vlasti skinule dan kasnije. To je bila prva postratna otvorena cenzura umjetnosti u Sarajevu.

Cenzure i dalje ima, ali ne tako otvorene, a koja se prije svega očituje u skoro pa ignorisanju rada angažovanih umjetnika u javnim medijima.

Damir Nikšić se pak manje plaši vlasti koja može svojim odlukama nametniti cenzuru, od neznanja.

“Najveća  cenzura ovdje je neznanje. Ti sebe ni ne moraš cenzurisati, jer niko nema pojma o čemu ti pričaš. I ti onda ni ne pričaš jer niko ne zna šta ti to hoćeš da kažeš, i time je cenzura te osobe uspjela na tebi”, kaže Nikšić koji se svaki dan, kao i brojni drugi umjetnici bore protiv sveprisutnog neznanja i apatije.

(Anadolija/av)