Piše: Branislav Makljenović

Avgust se davao potpuno. Uzimao sam čak i mrvice njegove ljepote. Tog petka sam, već, krstario regionalnim drumom, od Rudog do Setihova. Vratih se, neplanirano, u rano popodne sa osjećajem da svojim nogama i očima dugujem još. Popih, ritualnu, kafu u hladu, skvrčene i iskrivljene, jabuke. Bacam pogled na stalnu postavku  slikarske izložbe. Majka priroda prosula malo žute, preko beskrajnog zelenog. Oči  klize grebenom Tmora, grle Kraljevo brdo i kače se za Vardu.  Mravi u nogama traže kretanje. Odah priznanje slikaru, stavih ranac sa nepojedenim ručkom, na leđa i skočih na bicikl zvani „Kobra“. Destinacija-kanjon riječice Sutjeske. Nekoliko sati do mraka. Stuštim se ubrzano  do mosta na Limu. Nekoliko kilometara vijugam putem do sela Sjeverin. Sutjeska prosjeca njegov centar i kamenitim koritom skakuće u zagrljaj Limu. Malo dalje se odvaja asfaltni putić, pored poznate ćevabdžinice i prati rijeku uzvodno. Kraj pred nosom, a nikad pređen! Ispravljam propušteno. Pratim blagu uzbrdicu, pored kuća nanizanih uz korito. Sa zanosom  crpim okoliš. Pozdravljam  ljude u dvorištima. Fini osjećaj, pozdraviti nepoznatog. Još ljepši, vidjeti okupljene komšije ,oko kazana za pečenje rakije. Pozdravim:

„Dobar dan i sretan rad! Jel protekla?

„I tebi, zemljače! Protekla, ja šta!?

„Ranjača, a? Uzmirisala se ko mlada“.

„Siđi da probaš. Čista ko suza“.

„Rado, ali u povratku. Idem malo obići ovu ljepojku Sutjesku“. Dokle ide ovaj put“?

„Kod šumarstva prestaje asfalt. Dalje je makadam. Stari put za Crnu goru“.

„ Neću tako daleko. Dok me ne  stigne sumrak“.

Ubrzo dođoh do mjesta gdje prestaje asfalt, na kojem je šumarstvo naslagalo gomile trupaca. Uvijek, pomalo, tužan prizor. Mahnem radnicima koji su upravo istovarali jedan kamion. Makadam me uvodi u kanjon. Brda nagnuta jedno drugom, skoro se dodiruju stijenama. Kraj pitomog sela - početak  usnule divljine. Čuje se samo šljapkanje vode preko oblog kamenja. Na zaravni, sa desne strane puta, česma. Izvor zarobljen betonom, sa posvetom. Zahvalan na poklonu, pijem ledeni mlaz. Prepuštam se trenutku, duboko svjestan da takvi trebaju biti češći. Ubrzani Beograd zaranja u sjenovite virove tišine...

Veći dio puta, do prvih kuća u raštrkanom selu, vodi desnom stranom rijeke. Prelazim mostić. Rijeka nastavlja  desno a put pravo, uz brdo. Nikoga nema. Možda nešto rade u bašti. Ne provjeravam. Ćutim. Jedem ručak iz ranca. Posmatram obje strane iznad Sutjeske, sada dosta razmaknute. Na uzvišenju lijevo, zarastao obris, jednog od legendarnih Jerininih zdanja. Malo vremena imam, da bih provjerio ostatke drevne arhitekture. Tragovi istorije ovijeni plaštom šikare. Neki, drugi put...

Svega nekoliko kilometara vozio sam od glavnog puta, a kao da sam prodro u središte iskona. Zavaljen  pozadinom na travu, uspostavljam magični proces davanja i upijanja dobrih vibracija. No, prvi znaci  sumraka škilje odozgo, sa nazubljenih stijena. Šume puštaju tamnilo. Sjene postaju jedno.

Krenuh natrag, zastajkujući  nekoliko puta u uskom dijelu klanca. Voda je plesala grčevit, skakutavi ples, čvrsto se držeći  obalama za ramena. Dok je sunce prosipalo još po koji, zalazeći, titraj, točkovima se otkinuh od te,uokvirene, magije.  Kotrljam, dižući prašinu i razbarušene misli u vazduh. Opet sam kod česme. Ugledah, uvjek rado viđeno, stado ovaca. Raštrkano po koritu, sa obje strane rijeke, pasle su žbunovite trave, ispuštajući  blejave zvuke zadovoljstva. Radosno, htjedoh i sam da problejim, ali me zaustavi nečiji glas:

„Milojka, Milojka! Đe ćeš tamo, a?! Đavo te odnio“!! Vidim ostarjelog čiču, kako sjedeći na kamenu, kroti svoje miljenice. Razgovor čovjeka i domaće životinje, nekima i jedini, danima. Prilazim mu blizu. Hoću da slikam.

„Dobar dan, čiča“!

„Ha“?

„Mogu li da te slikam“?

„Šta kažeš? Slabo ti ja čujem! Ko gluva kučka“! Držeći ruku na uvetu, smješka se deda.

„Reko: mogu li da slikam, tebe i ovce“? Prepadoh ovce, derući se ko magarac.

„A, to! Moram li ti ja šta plaćati za to“? Sumnjičavo me odmjeri starac, čačkajući brkove.

„Danas slikam džaba, imaš sreće“! 

Dobacih sa osmjehom. On odmahnu rukom, pokazujući na uši, ja uposlih aparat, pokušavajući da spasim trenutak od zaborava. Pozdravljam  mahanjem i drekom:

„Doviđenja i hvala, đede“!!

„Ja, ja“! 

Mahnu i on, pa se okrenu ovcama, već iznerviran ovom konverzacijom. Ubrzano produžih, za svaki slučaj... Dokotrljah do mjesta gdje se pekao dragocjeni nektar, ovih prostora-rakija. Nekoliko domaćina, pijuckajući  vatrenu vodu, mezetilo je krompir, pečen u žaru. Scena-melem za dušu i sva čula.

Prihvatam poziv za testiranje kvaliteta. Začas se zaturio srdačan razgovor. Pitanja: „Ko si, čiji si, odakle si“?... nisu mi smetala. Čašica rakije, a dvije razgovora. Noć me požuruje i prekida druženje. Makar da stignem do mosta, za vida. Pozdravljam dobre ljude, pa  puštam nogama na volju. Prelazeći most, čujem Lim kako hukom, zaliva kamene stubove.Odnekud, Žuna kliktajem najavljuje kišu. Kući sam...


VEZANI TEKSTOVI:

BL!N PRIČA/VARDA: Lavica od planine, koja svojim obroncima, kao kandžama, drži dio krajolika pod kontrolom

BL!N PRIČA/PUT ZA VIŠEGRAD: Stazama kojima je jezdio gvozdeni konj zvani 'Ćiro'

BL!N MAGAZIN