Piše: Vuk Bačanović
Pravo nacije na samoopredjeljenje jedna je od osnovnih slobodarskih tekovina. Ako se prethodno oslobodimo svakog fetiša države, ili lažnog poimanja o vječnosti neke političke organizacije, bilo da je to RBiH, RS, HZHB, Republika Hrvatska, SRJ ili bilo koja druga država, uključujući moderne imperije SAD, Kinu ili Rusku Federaciju, ako ih, umjesto kao vječne kategorije, shvatimo kao proizvode vladajućih elita, kao tvorevine koje se u novim okolnostima mogu promijeniti ili posve nestati, da bi iz njih iznikli sasvim novi politički projekti, imat ćemo daleko jasniji uvid u proces raspada bivše Jugoslavije, a pogotovo rata u Bosni i Hercegovini, koji se u ovoj zemlji i dalje vodi političkim sredstvima, dovodeći je do potpune paralize.
Zlokobna riječ, koja je u Bosni i Hercegovini bila i ostala aktuelna, kako ranih devdesetih, tako i danas jeste “majorizacija”. Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, novoizabrane su srpske političke elite, proizašle uglavnom iz degenerisane socijalističke birokratije željne očuvanja društvenih privilegija, ustvrdile da referendum o nezavisnosti SR BiH, koji su u skupštini podržale partije muslimanskog i hrvatskog naroda, znači svođenje srpskog naroda na nacionalnu manjinu, odnosno negiranje njegovog neotuđivog prava da ostane živjeti u Jugoslaviji.
Plebiscit za Srbe i ne-Srbe
Nastojeći spriječiti nezavisnost BiH, odnosno osigurati ostanak srpskog naroda u granicama Jugoslavije, poslanici SDS-a i SPO-a iz Skupštine SR BiH su 24. oktobra 1991 donijeli odluku o sazivnju Skupštine srpskog naroda u BiH, da bi to tijelo 10. novembra 1991. organizovalo plebiscit na kojem se srpski narod izjasnio da želi ostati u granicama Jugoslavije “koja bi obuhvatala Srbiju, Crnu Goru, Srpsku autonomnu oblast Krajinu, Srpsku autonomnu oblast Slavoniju, Baranju i zapadni Srem, te sve ostale koji zele ostati u takvoj drzavi”. Na plebiscitu je postojala i mogućnost izjašnjavanja i za ne-Srbe, kojima je ostavljena mogućnost da odgovore na pitanje “"Da li ste za to da Bosna i Hercegovina ostane republika sa ravnopravnim statusom u zajednickoj drzavi Jugoslaviji sa svim ostalim republikama koje se takodje izjasne tome u prilog?”
Ako prihvatimo da se legitimitet crpi iz masa, onda bismo, načelno, rezultate ovog plebiscita morali prihvatiti jednako kao i referendume kojima su se od Jugoslavije odcijepila Slovenija, Hrvatska, ili onaj na osnovu kojeg su se od Hrvatske odcijepile razne srpske autonomne oblasti ujedinjene u Republiku Srpsku Krajinu. Jednako tome, načelno bismo rezultate ovog plebiscita morali tumačiti kao volju konstitutivnog naroda, jednaku volji bošnjačkog i hrvatskog naroda da napusti Jugoslaviju i živi u nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Pa ipak, stvari se ne mogu tumačiti van svoga istorijskoga i političkog konteksta.
Srpski politički prvaci su svoje pravo na nacionalno samoopredjeljenje temeljili na strahu od moguće majorizacije od strane druga dva naroda u budućoj nezavisnoj Bosni i Hercegovini, bivajući u isto vrijeme instrumenti majorizacijskog projekta Slobodana Miloševića u onome što je trebalo ostati od Jugoslavije. Drugi problem je, dakako, razgraničenje. Kako se zalagati za samoopredjeljenje i nezavisnost srpskog naroda, a pri tome prisvajati teritoriju na kojoj u većini živi narod koji se, demokratski, izjasnio za odvajanje od Jugoslavije i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu? Usvajajući sve progresivne, slobodarske i demokratske tekovine, možemo se također upitati, koliko je, legitimitet osnivanja zasebne srpske države u BiH odbranjiv u kontekstu stvaranja atmosfere straha i nasilja i prijetnji nestankom jednom od konstitutivnih naroda: Muslimanima.
ZAVNOBiH i SDS-ova degeneracija
Imajući, dakako, u vidu velike žrtve, koje je srpski narod, kao većinski narod u NOB-u do 1943., dao kako bi uopšte bilo moguće zasjedanje ZAVNOBiH-a i utemeljenje BiH kao ravnopravne republike u okvirima Jugoslavije, kao temelja referenduma o nezavisnosti 1992., sasvim je jasno na koju je emotivnu kartu mogao zaigrati sds-ovski nacionalizam, kao jedan od predvodnika restaruacije kapitalizma. Pa ipak, proglasivši SR Bosnu i Hercegovinu “komunističkom tvorevinom”, Radovan Karadžić i drugi mistifikatori politike poput Nikole Koljevića ili Biljane Plavšić, nisu se mogli povesti za slobodarskim principima na kojima je ona utemeljena. Zapravo, njihov plolitički angažman je bio negacija bilo kakvih slobodarskih principa, uključujući i slobodu za srpski narod. Dok se socijalistička demokratija obavezuje da je jednoj naciji nemoguće dati bilo šta na račun druge nacije, dotle su se tranzicijsko-kapitalistički nacionalizmi smjesta vratili praksi prema kojoj nacionalne elite profitiraju bez obzira na položaj svoje i moguće minuse drugih nacija. Taj “minus” u odnosu na nesrpske nacije, kada je u pitanju bio zactani nacionalni Lebensraum u BiH, bilo je sistematsko i isplanirano etničko čišćenje, zločini protiv čovječnosti i, u konačnici: genocid.
Nesumnjivo pravo na samoopredjeljenje srpskog naroda, na koje su se pozivali Radovan Karadžić i druga aristokratija SDS-a, bila je, zapravo, u startu pevertirana ovakvom vizijom “prekompozicije BiH”, za koju nije krio da će se ostvariti za zelenim stolom. Tako je u februaru 1992. povodom referenduma o nezavisnosti BiH, Radovan Karadžić mogao izjaviti da „njihovo izjašnjavanje nećemo sprečavati, niti ometati”, te da je “nama također potrebno da znamo njihovu političku volju.” “U ponovnom razmatranju došli smo do zaključka da i ako se usvoji ustav on će biti veoma lako prilagođen dogovoru koji ćemo postići sa našim partnerima o preuređenju BiH u konfederaciju tri nacionalne jedinice.“, rekao je istom prilikom. Podsjetimo se, Alija Izetbegović je na to prokomentirao da “još uvijek” ne vidi BiH podijeljenu na “nacionalne kantone”, da to još uvijek “nije naše viđenje”, ali da je to “stvar daljih dogovora”.
Slobodarstvo i strategija istrjebljenja
Pa ipak, za razliku od Izetbegovića, koji ni tokom samog referendum, dakle krajem feburara 1992. nije imao viziju šta znači “stvar daljnjih dogovora”, SDS je još u novembru 1991 donio ustav “Republike srpskog naroda u BiH”, koji je formalno garantovao ravnopravnost svim građanima, da bi već 9. Januara 1992 proklamujući osnivanje te republike u sarajevskom Holiday Innu, ustima Vojislava Maksimovića, obznanio da će srpska država u BiH biti uspostavljenja na “području srpskih autonomnih regija i oblasti i drugih srpskih etničkih cjelina u BiH, uključujući i ona na kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida koji je nad njim izvršen u Drugom svjetskom ratu, a na osnovu plebiscita održanog 9. i 10. novembra 1991.”
Maksimović je, međutim, isto tako istakao da će se “teritorijalno razgraničenje sa političkim zajednicama drugih naroda BiH kao i razrješenje drugih međusobnih prava i obaveza” izvršiti “mirnim putem i dogovorno, uz uvažavanje etničkih, istorijskih, pravnih, kulturnih, ekonomskih, geografskih, komunikacijskih i drugih bitnih kriterija i uz poštovanje principa i pravila međunarodnog prava.”
Varvarizatori koncepta slobode
Ukoliko su srpski prvaci željeli deligitimirati referendum, čiji su zagovarači, istina, ignorisali rezultate njihovog plebiscita, onda su u državi koju osnivaju bili obavezni ispoštovati, kako njene građanske ustavne odrednice, koje uključuju nepovredivost ljudskih prava građana drugih narodnosti, kao i principe navedne u proklamaciji. Ako se već pozvala na pravo na osamostaljenje, onda je nova republika, u tom smislu, morala odbaciti svaku neravnopravnost i isključivost, što bi moralo omogućiti i nacionale, kulturne, vjerske pa i teritorijalne autonomije naroda koji su ostali u okvirima njenih granica na teritorijama gdje čine vaćinu, barem do više puta najavljivanog dogovora o preuređenju BiH.
Politika protiv majorizacije, ukoliko je istinski slobodarska, mora biti dosljedna i ne može, licemjerno, uključivati vlastiti majorizatorski koncept. Ukoliko je ukazivala na kršenje “i”, “i”, “i” konstitutivnost utvrđenu ZAVNOBiH-om, budući da se nezavisnošću BiH krši volja srpskog naroda, onda nije moglo doći do kršenja prava na biološki opstanak drugim narodima. SDS je, pod Miloševićevim patronatom i uskrsavanjem degenerisane ravnogorske ekstremno desničarske ideologije, otišao još dalje i odabrao, ne samo u majorizaciju, već i strategiju istrjebljenja, tako monstruozno pevertirajući pravo na samoodređenje srpskog naroda. Kada se još svemu pridoda tranzicijska pljačka, gledajući čak iz usko srpske perspektive, Karadžić i njegova klika u skorijoj objektivno pisanoj i mišljenoj srpskoj istoriji, osim kao masovne ubice, moraju biti obilježeni i kao najveći obesmislitelji i varvarizatori koncepta slobode i demoratije u istoriji srpskog naroda uopšte.
(magazin dani/blin/ls)
PREPORUČUJEMO:
ĐORĐE KRAJIŠNIK/KOLUMNA: Zašto sam izdajnik srpskog naroda i čiji sam plaćenik?