Milorad Dodik rođen je 12. marta 1959. godine u Laktašima. Ima brata Gorana i sestru Bogdanu. Otac Bogoljub i majka Mira bili su zemljoradnici. Na imanju od 70 dunuma proizvodili su, uglavnom, krompir, od čije prodaje su živjeli i školovali djecu.

Porodična kuća, traktor i tanjirača je sve što su Dodikovi imali, a živjeli su skromno i bez velikih prohtjeva. Nikada nisu bili bogataši, kako to danas javnosti predstavlja sin Milorad. U Laktašima je završio osnovnu školu, u Banjoj Luci je 1978. godine završio srednju Poljoprivrednu školu gdje se školovao za mesara. U to vrijeme pobijedio je na lokalnom takmičenju u oranju traktorom. Košarku je igrao u klubu „Potkozarje“.

U SJENI

Fakultet političkih nauka u Beogradu završio je 1983. godine. Za predsjednika Izvršnog odbora SO Laktaši izabran je 1986. godine i na toj funkciji je ostao do 1990.

Na prvim višestranačkim izborima, održanim 1990. godine, kao član Saveza reformskih snaga Ante Markovića izabran je u Parlament BiH. Stranku nezavisnih socijaldemokrata, zajedno sa (pokojnim) Nenadom Baštincem osniva 1996. godine, i postao je njen predsjednik, što je i sada. Stranka mijenja ime u Savez nezavisnih socijaldemokrata nakon što se 2002. godine ujedinila sa Demokratskom socijalističkom partijom, nastalom cijepanjem Socijalističke partije RS.

Na vanrednim izborima, nakon podjele SDS-a na pristalice Radovana Karadžića i Biljane Plavšić, održanim 1997. godine, izabran je za poslanika u Narodnoj skupštini RS. Nakon toga postaje premijer. Za mandatara ga je predložila Biljana Plavšić, a izabran je januara 1998. godine na skupštini u Bijeljini. Ostaće zapamćeno da su poslanici SDS i SRS RS napustili parlament, ali je u sali ostao 41 poslanik, među kojima značaj broj Bošnjaka i Hrvata. Nije bilo kvoruma, pa je SFOR helikopterom vratio u skupštinu 42 poslanika.

Godinu dana prije nego što je prvi put izabran za premijera, Dodik je imenovan za ministra razvoja u Alternativnom vijeću ministara BiH, formiranom u Sarajevu marta 1997., kao građanski odgovor tadašnjoj vladajućoj koaliciji nacionalnih stranaka. Prvi šef Vlade u sjeni bio je Sejfudin Tokić, a njegovi zamjenici Miodrag Živanović i Željko Ivanković. Osim ministra za razvoj, Alternativno vijeće ministara BiH imalo je i ministarstvo vanjske politike (Srđan Dizdarević), privrede (Nikola Kragulj), ljudskih prava (Senka Nožica), nauke, kulture i sporta (Juraj Martinović).

ŠAMPION MEĐUNARODNE ZAJEDNICE

Vladu RS je vodio od 1998. do 2001. godine, iako je izgubio na redovnim izborima održanim 1998. godine. Madeleine Albright je u proljeće 1998. godine Dodikov politički uspon opisala kao "dah svježeg vjetra", a marta 2000. u Banjaluci izjavila da je Dodik „šampion međunarodne zajednice. Izabrani predsjednik RS Nikola Poplašen nije htio da ga predloži za mandatara, pa ga je smijenio visoki predstavnik Carlos Westendorp. Nakon te odluke, Dodik je naložio MUP-u RS da izbaci Poplašena iz Banskih dvora, što je policija i učinila.

Gubi na izborima 2000. u trci za predsjednika RS od kandidata SDS Mirka Šarovića i odlazi u opoziciju.

"Prvo ću se odmarati uz intenzivno učenje engleskog jezika, a potom ću izvršiti reformu SNSD-a i stranku pripremati za naredne predsjedničke i parlamentarne izbore", rekao je Dodik, nakon što je izgubio izbore i postao opozicionar. Engleski nikada nije naučio.

Gubi i 2002. godine, ali na čelo Vlade RS dolazi u februaru 2006. godine. Mandat mu je dao tadašnji predsjednik RS i SDS Dragan Čavić. Čavić je izgubio iste godine u predsjedničkoj trci od Milana Jelića, kandidata SNSD. Čavić je krajem te godine srušen i sa čela SDS, a najteža optužba od stranačkih prvaka mu je bila što je mandat dao Dodiku. Nakon ubjedljive pobjede na oktobarskim izborima 2006. godine, Dodik je ostao na čelu Vlade RS do izbora 2010., kada njegov SNSD osvaja uvjerljivu pobjedu na parlamentarnim izvorima, a Dodik u trci za predsjednika RS.

POLITIKA I NOVAC

Uspon Milorada Dodika počeo je njegovim izborom za predsjednika Izvršnog odbora Skupštine opštine Laktaši. Već tada je znao da politika na ovim prostorima jest jednako novac i nikada nije odstupio od te devize. Na toj funkciji ostao je od 1986. do 1990. godine. Ključni ljudi u tom periodu njegovog profesionalnog života bili su Uroš Gostić, tadašnji pomoćnik dikretora za investicije Privredne banke udružene banke Sarajevo (PBUBS), Mirko Karać, tadašnji predsjednik opštine Laktaši, Ranko Karapetrović, u to vrijeme sekretar opštine Laktaši. Gostić je danas poslanik Dodikovog SNSD u Narodnoj skupštini RS, Karapetrović, član SNSD, obavlja funkciju generalnog sekretara NSRS, a Karać je biznismen sa razvijenim poslovima u Novom Sadu (predstavnik firme „Mercedes“, poslovi za željezom...), u susjednoj Srbiji.

Karać, Dodik i Karapetrović, uspjeli su u Laktaše prije rata privući veliki broj privrednika, jer su pojednostavili birokratske procedure, a onima koji su pokretali biznis u tom gradiću, omogućeno je da za male pare dolaze do građevinskih placeva. Takođe, oni su se pojavljivali pred raznim tadašnjim bankama, a posebno Privrednom bankom Sarajevo sa brojnim projektima, kojima su omogućavali laktaškim poljoprivrednicima i privrednicima finansijske subvencije. Prvi veliki novac Dodiku je omogućio Gostić, dajući mu, pred sam rat, milionski kredit, kojim je on i pokrenuo sopstveni biznis – proizvodnju namještaja, dušeka i jorgana. Ovaj kredit Dodik nikada nije vratio... Interesantno je napomenuti da je Gostić tada dodijelio kredit i Slavku Roguljiću, tri miliona maraka, koji nikada nije vraćen.

Po Dodika bitan čovjek iz tog perioda je i Radoje Mijatović, koji je do rata bio direktor sektora za investicije PBUBS i, zajedno sa Gostićem, učestvovao u plasiranju kredita u Laktaše. Po izbijanju rata, Mijatović odlazi u Beograd na čelo Kredibel banke, koja kreditira Dodikov privatni projekat. Ovoj banci nije vratio 180 hiljada maraka.

POD GENERALSKOM ZAŠTITOM

Dodik je na prvim višestranačkim izborima, održanim 1990. godine, kao član Saveza reformskih snaga Ante Markovića izabran u Parlament BiH. Po izbijanju rata, zajedno sa ostalim srpskim parlamentarcima napušta državnu skupštinu i djeluje kao nezavisni poslanik u Narodnoj skupštini RS.

Dodik se danas hvališe da je bio pripadnik Vojske RS, ali to nije tačno. Njegovi ratni zaštitnici, generali Momir Talić i Boško Kelečević su ga samo formalno rasporedili u jedinicu Vojne policije, koja je bila stacionirana na Aerodromu „Mahovljani“ kod Banjaluke, ali se Dodik nikada nije pojavio na „ratnom zadatku“.

Osim pomenutih generala koji su ga štitili, najvažniji čovjek iz tog perioda za Dodika bio je Borislav Mikelić, šef takozvane Republike Srpske Krajine i desna ruka Slobodana Miloševića u ratu na teritoriji Hrvatske. Preko Mikelića išle su robe iz Srbije u RS, RSK, kao i teritoriju pod kontrolom Fikreta Abdića, a Dodik je bio jedan od povlaštenih „distributera“.

Dodik je bio fasciniran Miloševićevom snagom i godinama je tražio od Mikelića da ga odvede kod njega, što je ovaj i učinio tokom 1994. godine. Od tada, pa do sukoba Miloševića sa cijelim svijetom, koje je završilo NATO bombardovanjem Srbije, Dodik je bio jedan od njegovih najodanijih ljudi u BiH. Zbog toga je i izabran za premijera 1998. godine. Dodik je, napuštajući Miloševića i stajući na stranu međunarodne zajednice u tom sukobu, pokazao da zna procijeniti gdje je snaga, ali i gdje su pare. U to vrijeme u Beogradu sastajao se i sa Mirkom Marjanovićem, tadašnjim premijerom Srbije, a „veza“ mu je, osim Mikelića, bio tamošnji biznismen Živko Šarić.

Svoje veze sa Mikelićem i Miloševićem, Dodik je mistifikovao tokom rata, kako bi sebi dao na značaju i tako se nametnuo kao alternativa neprikosnovenom SDS. U tome je imao bezrezervnu podršku tajkuna Slobodana Puhalca, (bio ministar u Dodikovoj trećoj Vladi), Nikole Vukelića, takođe tajkuna, Nenada Baštinca, a djelimično i Slavka Roguljića, koji ga nikada nije volio i uvijek je tvrdio da je Dodik čovjek „kojem ne možeš dati male pare i biti miran“. Kasnije se pokazalo da je bio potpuno u pravu.

Svi oni su, na sastancima koji su tokom rata održavani u Laktašima i na koje su pozivani tadašnji ugledni krajiški ljudi, teško kritikovali SDS-ovu vlast, pa čak tvrdili da prave i alternativnu vladu. Tom krugu pripadali su i Milenko Čičić, (vlasnik „Kaldera kompani“), a jedno vrijeme i Goran Popović, ratni direktor „Vitaminke“. Popović je kasnije napustio Dodika i približio se SDS. Dodik se 1994. godine sastao sa Sejfudinom Tokićem u Peruđi, a režimski mediji su ga proglasili izdajnikom i osobom bez morala.

Dodikovi prijatelji Puhalac, Vukelić i Roguljić svi odreda bili su tajkuni Radovana Karadžića i povlašteni biznismeni koji su mogli uvoziti u ratu deficitarne robe, prije svega naftu. Poznata je velika „naftna operacija“, koju je odobrio Karadžić, a izveo pomenuti trojac, odigrana 1994. godine. Tada su oni za svega nekoliko mjeseci zaradili po osam miliona maraka, jer je gorivo u Krajini koštalo po litru 4,20 maraka, a nabavna cijena, sa prevozom, iznosila je 1,20 maraka. Kao protivuslugu za ovaj posao, Puhalac, Vukelić i Roguljić su Karadžiću kupili najnoviji tip mercedesa, u kojem je bio ugrađen satelitski telefon.

Kolike sume su se tada vrtile, svjedoči i sljedeća priča, koju nam otkriva izvor koji je u to vrijeme bio blizak s Dodikom: u Roguljićev restoran „Bomi“, gdje su se tajkuni okupljali, Vukelić je donio torbu u kojoj se nalazilo tri miliona maraka i bacio je Roguljiću: „Evo ti ta sića“! Ovaj torbu nije uzeo, nego je šutnuo nogom, a onda ju je šutnuo i Vukelić. „Fudbal“ je trajao pola sata uz smijeh i šalu.

ŠVERC I JORGANI

Dodik se, uz pomoć Mikelića i ostalih, bacio na „trgovinu“ cigaretama, alkoholom, naftom. Istovremeno je na Pančevačkom putu, kod Beograda, imao firmu za proizvodnju namještaja, dušeka i jorgana, a takvu je imao i u Laktašima-Igokea. Izlagao je na dva Beogradska sajma, a firma je nakon dvije godine neslavno završila i propala. Dodik je švercovao cigarete a srbijanska veza mu je bio izvjesni Dule Ciganin. Samo u jednom danu, Dule mu je u prostorije u beogradskom „Interkontinentalu“, (gdje je Dodik imao kancelarije), donio oko 700 hiljada maraka od prodaje cigareta. Naš izvor tvrdi da se pare nisu brojale, radilo se na riječ, a oni su se šalili da „pare vagaju, pa šta vaga kaže“. Od ovog novca Dodik je kupio stanove u Beogradu i živio na visokoj nozi.

Međutim, na poslovima je i padao, jer nije imao nikakvog smisla za organizaciju firmi koje je vodio, niti je na tome išta radio. Uvijek je težio „velikim parama“ i ulazio nekritički u poslove, što je jedan od ključnih razloga zbog čega je iz rata, uprkos milionima koje je propustio kroz ruke, izišao bez prebijene pare. Dodik je mnogima ostao dužan iz tog perioda, ali su i njemu brojni ostali dužni. On svoje dugove nije vraćao, ali je istina da ni od svojih dužnika nije tražio povrat duga. Bio je i ostao veliki hazarder čiju je cijelu političku i poslovnu karijeru obilježio veliki rizik.

(Žurnal, Blin/sb)