PUT U ROPSTVO: Život kao besmislena trka za novcem

Srijeda | 02.05.2012.

Znam samo da nam je neko živote pretvorio u besmislenu trku za novcem. Za maglom koju nikad uhvatiti nećemo. Nije tačna ona seksistička: „Izađemo iz rupe, živimo za rupu, završimo u rupi“. Izmislili smo je mi, mi muškarci pokvareni. Mislim da je tačno to da i mi, i žene naše, i djeca naša, živimo (ili ne živimo) zbog para.

Život kao besmislena trka za novcem

Piše: Zoran Janković

Nikad još nisam napisao tekst o nekome a da ga uopšte ni spomenuo nisam. Da mu nisam kazao ni ime, ni prezime, ni nadimak, ni funkciju, a da svi znaju o kome govorim. Nego da pišem o sasvim drugim ljudima, a da sve kažem o tom čovjeku. A da, pri tome, napisano i nije baš zagonetka. Više je odgonetka. Ne navodim mu ni ime ni prezime jer mi je dodijalo i da čitam i da pišem o njemu. Gadno mi i da ga napišem. Eh, pa nemojte već da pogodite o kome je riječ. Da li bi vama bio interesantan takav jedan tekst-eksperiment, da li biste ga pročitali? Hajde da probamo!

Pare ljude kvare

Đavolje pare. Ne mislim ja da su one stvarno produkt nečastivog ali… možda i jesu. Ko zna. Ovo „đavolje pare“ citirao sam moju pokojnu baku. Bog da joj dušu prosti. Po njenom „kontu“ živjela je preko devedeset ljeta. Po papirima osamdeset i sedam. Kad je ona rođena nisu se đjeca  nama’ u knjige upisivala, pa je malo ko znao koliko tačno ima godina. Rođendan nije datumski bilježen, nego je deskriptivno određivan; rođen/a: uz behar, uz šjetvu, uz koševinu, kad su se ovce šišale, kad se đubre izvlačilo…

Elem, nikad baka nije spomenula pare a da to nije bilo uz pridjev „đavolje“. Nikad. I nikad nije rekla, naprimjer „ljudske pare“. Ja ne znam da li je to stvarno tako. Ili nisam dovoljno pametan ili nisam dovoljno star. A mlad nisam.

Znam samo da nam je neko živote pretvorio u besmislenu trku za novcem. Za maglom koju nikad uhvatiti nećemo. Nije tačna ona seksistička: „Izađemo iz rupe, živimo za rupu, završimo u rupi“. Izmislili smo je mi, mi muškarci pokvareni. Mislim da je tačno to da i mi, i žene naše, i djeca naša, živimo (ili ne živimo) zbog para.

Dok smo djeca roditeljima se najčešće obraćamo sa „daj para“; kad bi trebalo da smo ljudi trčimo da najagmimo što više novca; kad ostarimo vrijeme provodimo žaleći što, dok smo bili mladi, nismo nagrabili više love.

Stvarno, kako se što više opariti u životu?

Flaš Gordone jebem li ti majku

Može li se ikako opariti radeći. Jok, more, nema šanse. Radeći se ne može zaraditi ni za skroman život. Najskromniji. Pokazuju to i najnovija istraživanja potrošačke najlon-kese. Korpom li je zovu? Ni preživjeti se ne može tako. Preživjeti se može samo radeći a dižući kredite u nadi da će doći bolje vrijeme kad će se radeći moći i živjeti i vraćati ranije podignuti kredit da bi se preživjelo. Malo komplikovano zvuči. A i nije izvodljivo. Uzaludan trud. Mnogo sluti na put u ropstvo.

Nekad sam učio da pare imaju tri funkcije: sredstvo razmjene, jedinica za računanje i  funkcija skladištenja vrijednosti, a da je gomilanje bogatstva devijacije funkcije novca. Da me koji tajkun ne tuži zbog ovog „devijacija funkcije“ za klevetu!?

Para za kamaranje na gomilu može imati samo onaj ko vara. Ne bilo kako, nego ko najbolje vara.  A varati nije lako. Najbolje je, mislim, gledati ljude u oči i lagati im najnevjerovatnije stvari. One u koje ni mala djeca povjerovala ne bi. I činiti to svaki dan, u vidu profesije. Sa najvišeg mjesta najbezočnije im lagati. Godinama im pričati o avionima, kamionima, aerodromima, autoputevima… ljudi vjeruju a znaju da im čovjek laže. Ko iz polja kući. I laže im i krade im, to je uvijek išlo jedno uz drugo.

Drugar mi preporuči da na „YouTube“ pogledam bravure Milana Tarota. Da bogd’o nisam. Čovjek na osnovu najobičnijeg telefonskog poziva jednoj gledateljki odmah uspostavi dijagnozu – problemi sa zglobovima. Magija je kriva. Bacio je jedan čovjek. Zbog toga je bole i zglobovi i kičma, a ona se osjeća dosta nestabilno. Čovjek se zove Flaš Gordon. Lijek je da žena kaže: „Flaš Gordone jebem li ti majku“ šest puta. Žena ponavlja: „Flaš Gordone, jebem li ti majku, Flaš Gordone, jebem li ti majku, Flaš Gordone, jebem li ti majku… Šest puta tako. Mislim da je rekla i koji put više. Da „lijek“ bolje djeluje.

Drugoj gledateljki, samo na osnovu datuma rođenja njenog muža, „dijagnostikova“ mu probleme sa probavom. Kao lijek savjetuje da gurne (valjda sam sebi) prst u dupe, srijedom i petkom, od devet do deset. Žena tamo pažljivo zapisuje „recept“. Milan još dodaje da, pri svemu tome, mora gledati u poster repera Snup Dogi Doga. Žena ovo za prst razumije i pažljivo zapisuje, ali to sa reperom joj nije baš najjasnije. Gospođa je, sudeći po glasu, u veoma „zrelim“ godinama pa, nikad nije ni čula da se neko tako zove. Makar umjetnički.

Jedan drugar mi prepriča da je gledao jednu drugu Tarotovu emisiju u kojoj ga je gledalac nazvao i rekao mu da je lud. Na ovo mu je Milan odgovorio: „Dođi pred studio taj-i-taj u kome sam sada, ispred ćeš vidjeti moj auto te-i-te marke najbolji je i najskuplji na parkingu. E, sad ti vidi, jarane, ko je od nas dvojice lud, ti ili ja“!

Eeeee, Flaš Gordone, jebem li ti majku! Šesdeset i šest puta.

Čiča miča i gotova priča. A nije o Flaš Gordonu. Ni o Milanu Tarotu nije.

 

BL!N MAGAZIN

comments powered by Disqus

Transparency International BiH


Promo


DEUTSCHE WELLE