ZORAN JANKOVIĆ ODGOVARA NA REPRESIJU I DISKRIMINACIJU: 'Zbog toga što govorim istinu, što Milorada Dodika smatram diktatorom koji uništava svoj narod; ja sam u ovoj državi progonjen i šikaniran na svaki mogući način'

Ponedjeljak | 11.06.2012.

Ovih dana iz redova SNSD-a napadnut sam: zato što sam živ, zbog toga što pišem; posebno zato što pišem to što pišem, a istinu pišem; posebno zato što ne pišem hvalospjeve vlastima, kao što oni pišu; rečeno je da sam, zato, psihički bolesnik i budala, da širim smrad Rogaticom; vlasti kažu da lažem da sam novinar i da uopšte i ne znam da pišem; kažu da lažem da sam učestvovao u ratu, da lažem da sam ranjavan… da lažem sve što kažem. Ovim tekstom želim, jedino, da dokažem da sam (još uvijek) živ! I, naravno, da još uvijek pišem

ZORAN JANKOVIĆ ODGOVARA NA REPRESIJU I DISKRIMINACIJU

Piše: Zoran Janković

Nije problem, navikao sam ja već u Rogatici na tu užasnu političku diskriminaciju; na pogrom, progon i stradanije. Posebno u vrijeme ovog totalitarnog režima Milorada Dodika. Čiji je krah, ako Bog da a narod do pameti dođe, na pomolu.

Tako, naprimer, posljednjih godina morao sam da policiji dokazujem da sam radio na RTRS-u i „Radio Rogatici“. Tužilo me je da sam dostavio opštini falsifikovanu dokumentaciju o radnom iskustvu. Krivična prijava pala, ej nije to šala! Prekršajna se pokreće protiv lopovske „buranije“, za nju se plaća kazn(ic)a, a krivična je za one prave kriminalce. Prevejane. Za to se u zatvor ide. Mene je svrstalo u ovaj drugi rang. Nabilježilo me je za „prdekanu“!

Otišao, po  pozivu. Da dam izjavu. U policiju. Izjavio, otprilike, ovo (kažem – otprilike – jer ko se još može sjetiti, doslovce, šta je rekao prije godinu-dvije):

„Zbog toga što govorim istinu, što ne volim stranku na vlasti, što Milorada Dodika smatram diktatorom koji uništava svoj narod… ja sam u ovoj državi progonjen, i šikaniran na svaki mogući način…“

Prekinulo me i reklo mi da to ne može tako, da me niko za to nije pitao. Ja odgovorio da ako misle da potpišem izjavu u njoj mora doslovce da stoji to što govorim.

Dozvolilo mi. Napričao ja sve što mi bilo na srcu. Začinio. Dopalo me da pričam a da mene vlast sluša; dodijalo mi obrnuto. Potpisao. Šta je bilo sa tim dalje, ne znam. Ko čitao, ko ne čitao, ko se obrisao, ko ne obrisao… Time.

Uglavnom, mene nije zatvorilo. A i kako će kad sam na oba ova medija radio oko šest godina. Nisam radio u nekoj privatnoj firmi, nego u javnim medijima. Na jednom bio urednik, na drugom glavni i odgovorni urednik. Pratio sjednice NS RS, sjednice Vlade RS, uređivao informativnu emisiju na javnom servisu RTRS, izvještavao za centralni tv dnevnik…

Zamislite samo maloumnost ljudi koji su me optužili da sam sve to – slagao!?

OPET MI PRIJETILO „PRDEKANOM“   

Ponovo me zvalo. U policiju. Drugi put. Opet – krivična prijava. Opet prijetnja zatvorom! Ko da je zatvor časa vode.

Otišao ja po pozivu (a  šta sam drugo mogao). Pitalo me za neku potvrdu koju sam dao S.B. da radi na „radiju 303“, a ona (kao) ne radi. Da, bio sam direktor i glavni i odgovorni urednik tog privatnog radija; podigao ga iz pepela na noge, napravio model samoodrživog finansiranja, koncepciju programa, dobio dozvolu za emitovanje od RAK-a… ali ne pišem ovaj tekst da bih se hvalio.

Iako su svi zlonamjernici iz presite vlasti to već pomisli. Kod mene ti je: pišem dakle postojim. Kad ne budem više pisao znajte da mi je situacija ko na Ljubinom grobu.

Elem, gdje sam ono stao? Da, ispričao ja policiji da sam dao tu potvrdu; da lice radi na „radiju 303“. I danas da radi. I ne samo da radi nego vodi taj medij. Dodao bih: uspješno vodi u ovim teškim vremenima za medije.

Ni tad me nije zatvorilo. Pustilo me kući. Razočaralo se zbog toga.

Tu moju izjavu, opet, ko čitao ko ne čitao… i sve ostalo, kao i ranije.

I ovo vam moram ispripovijedati. Pa ću doći i do onoga zbog čega sam započeo.

Prilikom jednog od tih saslušanja u policiji (da li moram spominjati da nikad ranije nisam sa policijom imao posla u životu? Osim onda kad sam nosio policijsku uniformu ratovavši u njoj!) tu se zadesi i moj kolega; kolega po fakultetu. A i poznajemo se. Nismo u lošim odnosima. Može se reći čak i da smo u dobrim odnosima. Da on nije u SNSD-u, a ja da nisam u p.m., možda bi bili i u odličnim odnosima.

On je u ratu bio – dezerter. Imali smo naređenje da ga uhapsimo čim ga vidimo. Sad je on šef krim-službe a ja sam optuženi za krupni kriminal; najkrupniji za – falsifikovanje. Da li mi je on uzimao izjavu ili neko drugi, ne sjećam se. Samo sam, u jednom ranijem tekstu, valjda, napisao da je to bio on, pa mi on grdno zamjerio. Naljutio se na mene. A on je u SNSD-u! I vlast je! I policija je! I šef je!  pa je zato zajebano zamjeriti mu se.

Kad smo sjeli pa popričali ja ga pitao: „Čekaj, bolan, ko tu treba da se stidi: ti koji jesi bio dezerter ili ja koji sam to napisao“. Nije mi decidirano odgovorio.

Uglavnom, nismo više dobri kao što smo bili. Vidim da se sad „kiselo“ sa mnom pozdravlja. Preko „one stvari“, rekli bi nekulturni.

Mogu misliti kako će mi zamjeriti poslije ovog teksta? Možda će me opet zvati, opet podizati krivičnu prijavu, opet uzimati izjave… Možda, konačno, i nađu načina da me smjeste u tu njihovu „prdekanu“.  Makar da me pod ključem zadrže do tog famoznog oktobra, dok ne prođu izbori.

Neka, polako, proći će i njihova vlast! Pa ćemo se onda u oči pogledati. Kom’ opanci kom’ obojci. Samo se bojim da će me i ta naredna vlast progoniti. Zašto? Otkud znam, ne znam ni zašto me ova progoni! Ma šalim se, znam:

„Gotov je, otpor, zatvoreno zbog krađe“ kličem ja. Pa neka ’apse!

ZORAN JANKOVIĆ ODGOVARA NA REPRESIJU I DISKRIMINACIJU

SREĆOM U GLAVU

Eto, dođosmo i do ranjavanja. U policijskoj uniformi. Za koje kažu da sam (i to) izmislio.

Bio je sami početak rata. Devedeset posto ovih na vlasti što su još su ispijali kafe sa pripadnicima protivničke strane. Po noći su stražarili oko kuća a po danu se srdačno pozdravljali pitajući ih: „Komšo, kako bašta? Biće dobar luk ove godine, nakislo, jelde?“ A kad bi ovi prošli te „dobre komšije“ napadale su na nas, pripadnike rezervnog sastava policije, riječima: „Puuu, glupi rezervi policajci, a što ne preroviste ustašu, sigurno je u gaćana imao  skriven pištolj!“

Ja izbjegao iz Sarajeva. Jedva živu glavu izvukao. Pridružio se policiji. Kao legalista došao u jedinicu u koju sam i mobilisan bio; još u septembru 1991. godine.

Dobili smo naređenje da iz kruga „Sjemeća“ izvučemo neke debele limove, kojima su oblagana vozila, da bi se improvizovali oklopnjaci. Brzo smo upali u krug, kroz otvorenu kapiju, ko Hogari. Ničija zona. Navalili na one limove. Oni teški ko… ko vlast Milorada Dodika što mi je teška danas. Prpa, tek rat počeo; radi stražnjica ko ona morska životinja što se rimuje za pežorativnim nazivom zadnjice. Ne puca niko, ni oni ni mi. Ja malo nosio pa se umorio. Onda ih „pokrivao“ a oni nosili. Limovi duži od kamiona, ne može da se zatvori zadnja stranica. Kad kamion krenu potrčah za njim. Htio sam ih propratiti kroz kapiju pa naskočiti na zadnji dio. Valjda vidio u nekom filmu da tako rade. Sustigoh kamion i  naskočih.

Planu pucanj. Ko grom iz vedra neba. Nešto vrelo oprži me iznad desnog oka. Topla tekućina zali mi oči. Obnevidjeh u trenu. Još ne znadoh šta me snađe. Kamion nagasa a ja se prihvatih rukom za onaj jedan lim. Neko nekoga psuje zbog nečeg. „Slijep sam, pogodilo me u oči“ prostruja mi užasna misao kroz glavu. Obrisah krv… providjeh. Dobro je!

Brzo smo bili na našoj teritoriji. Po meni se baci jedan saborac i poče kukati „Kuku mene, brate, ubih li te“! „Nisi ako me sad ne udaviš“ našalih se. Kamion stade. Pipaju me oni; pipam se ja. Od nogu do glave. Nema nigdje ništa osim što krv šiklja iznad  desnog oka. I rupica. Iznad tog oka.

Odvedoše me u stacionar. Dežurni doktor, (ne sjećam se ko je bio) pročeprka po rani, nađe komad puščanog zrna i izvadi ga. Zaustavi krvarenje i zalijepi ranu. Vratiše me pravo u jedinicu jer je rana bila površinska. Glava je dobro prokrvljena pa svaka povreda izgleda strašno!

Objasniše mi da me je ranio saborac. Nehotično. Onaj što je skakao po meni i kukao. Moj drug C. I danas mi je drug. Čovjek sa otkočenom puškom naskakao na kamion u hodu; jednom rukom hvatao se za stranicu, a druga se po automatizmu zgrčila na obarači. Opalilo. Mene ranilo. Srećom u glavu. Svakome se to moglo desiti.

Zamislite samo koliko ljudi moraju biti bezobrazni pa da i pomisle da sam sve ovo izmislio!? Samo ne bi li me napravili lažovom, pa da mi čitaoci ne vjeruju kad pišem o lopovlucima vlasti!

A svi borci iz grupe (hvala Milosnome Bogu) i danas su živi. I živi i zdravi. Uključujući i C. Eno ga unucima, pred kućom, napravio pravi, mali, privatni park. I meni daje pelcere ruža.

PONOVO (SREĆOM) U GLAVU

Prva godina rata. Sredina ljeta. Držali smo samo jednu četvrtinu Rogatice. Položaj nam je bio u stambenoj zgradi. U stanu. Na stanu francuski prozor. Navukli smo roletne da nas neprijateljski vojnici ne vide. Ipak smo ostavili nekih tridesetak centimetara kroz koje je osmatrao stražar.

Tih dana očekivao sam da mi radio-amateri jave da sam postao otac. Po prvi put. Zbog tog iščekivanja bio sam strašno nervozan.

Ne znam oko čega smo petljali D. i ja. Ne sjećam se više. Znam samo da smo nešto zajednički prčkali. Valjda oko nekog oružja. Sjećam se da smo se sagnuli skupa i da su nam glave bile tik jedna pored druge. Samo što smo odmakli glave kojih par centimetara lice mi zasu nešto toplo. Već sam poznavao taj osjećaj. Ranjen sam. Opet iznad desnog oka. Opet oči pune krvi. Samo ovaj put odmah osjetih i bol. Prilično oštru. Obrisah krv. D. se previjao od bola i držao za ruku. Saborci nam pritekoše u pomoć. Staviše nam prve zavoje i prevezoše nas u stacionar.

Put je zaobilazio dio grada pod kontrolom neprijateljske vojske, vodio livadama i seoskim sokacima,  pa putovanje prilično potraja.

Dežurni doktor u improvizovanom stacionari bio je dr Šaco. Procijeni doktor da je bespredmetno da se satima vozimo makadamom do bolnice u Podromaniji; da su nam rane površinske i da ih on može zbrinuti.

Poleže me. Jedna medicinska sestra glavu mi uze u krilo. Doktor je, bez anestezije, čeprkao po rani. Vadio je gelere. Nekoliko ih izvadi. Pregleda mi i ostatak desne strane tijela. I tu nađe par gelerčića. Zaključi da se radi o rasprsnutom zrnu ali i komadićima običnog željeza, pa mu ne bi jasno čime smo to ranjeni.

Kad završi sa mnom doktor preuze D.  On je primio više gelera od mene, pa i vađenje duže potraja. Ruka, rame i dio plećke bili su „išarani“. Doktor zaključi da je saborac primio gelere koji bi meni unakazili lice.

Dok nas je previjao odjekivala je pucnjava iz dijela grada gdje je naša jedinica držala liniju. Riješismo samo da se javimo kući, pa da se odmah vratimo na položaj. Ko zna kakvo je stanje. Dezinformacije tih danas kružile su istom brzinom kao i meci. Bolje da nas vide ukućani nego da im neko prepriča. Za moj flaster na čelu riješismo da kažemo kako me je udarila naša čaura od brovinga.

Moji su bili u vikendici u Pješevici. Čuše auto pa izađoše. Majka mi se obradova. Vidje zalijepljeno čelo pa joj sjena pređe licem. Ja odmah počeh da objašnjavam kako me je udarila naša čaura. Mati mi priđe, poljubi me, jednom rukom zagrli, a drugu mi stavi na grudi. Tom rukom na grudima, na mjestu gdje je trebalo biti dugme na košulji, nađe zaboden poveliki komad košuljice zrna. Kao da ga je ona tu ostavila. I prije nego što stigoh da reagujem razdrlji mi košulju… ukaza se tufer na ramenu, tufer na grudima, na ruci… ona poče kukati. Ocu grunuše suze, baci se po meni i poče me ljubiti. A nije me poljubio još od kako mi je ženidbu čestitao.

Čim se završiše dirljive scene sa porodicama vratismo se na položaj. Linija poluaktivna; pripucava se ali se snage ne pomjeraju. Obiđosmo mjesto gdje smo pogođeni. Metak prošao kroz staklo i pogodio tačno ondje gdje su se naše glave nalazile sekundu ranije. Pogodio je cijev od radijatora, baš između naših glava. Cijev prsla ko ledenica. Nas zasuli dijelovi pokidane cijevi i zrna. Jedan pucanj. Snajper. Upratio nam kretanje kroz dio francuskog prozora nepokriven roletnom. Da je roletna bila samo kojih desetak centimetara više podignuta zbog blizine linija vidio bi nam čak i izraze lica. Teže bi bilo promašiti nego pogoditi.

I danas nosim taj geler u glavi. Učaurio se i doktori kažu da nema potrebe da se dira. Dvije rupice iznad desnog oka, udaljene ne više od jednog centimetra, nije moguće nevidjeti na mome čelu.

Rogatica 1

KONAC DJELO KRASI

Eto, tako sam neranjen, dok sam neratovao, onda kad mi dr Šaco nije vadio geler iz glave u improvizovanom nestacionaru na neotpadu na neLužnici.

Ova priča ne bi bila potpuna, a ja ne bih bio ja, kad bih propustio da kažem i da je onaj policajac sa početka priče,  onaj  SNSD-ovac što bi me volio vidjeti u „prdekani“, bio dezerter dok sam ja ranjavan u policijskoj uniformi. A da je on danas šef u toj istoj policiji za čije stvaranje sam ja krv prolio. Dok za mene, uprkos skraćenicama i ispred i iza imena, u Republici Srpskoj nema nikakvog posla; da preživljavam baveći se poljoprivredom.

Da je aktuelni SNSD-ov načelnik opštine Rogatica Radomir Jovičić, u vrijeme kad su se dešavali ispripovijedani događaji, bio zadužen da besprijekorno funkcionišu peći jedne sarajevske firme kojom je rukovodio, a čiji je glavni zadatak bio da peče hljeb Armiji BiH. I da je to radio punih šesnaest mjeseci rata.

Da je kandidat SNSD-a za novog načelnika Rogatice, Milorada Jagodića, apstinirao od rata zbog  “herojske“ bolesti – hemoroida. Ali da ga „strašna bolest“ nije spriječila da, u toku rata, zasjede u fotelju direktora „Agrokombinata“; da firmu proda sebi i svojim najbližim, a onda da pređe u šumsko gazdinstvo „Sjemeć“. I da postane jedan od najbogatijih Rogatičana. I to mu malo nego hoće da upravlja cijelom Rogaticom. Gladne oči niko nahraniti ne može.

Da je dr. Šaco, Slobodan Planinčić, danas predsjednik OO SNSD-a u Rogatici, i da ove optužbe da sam psihički bolesnik, budala, lažov i smrdljivac, nikako nisu mogle proći a da on ne zna za njih. I da mora da zna da ću uzvratiti. Makar tako što ću napisati kako su se i čime on i kolega mu sagoreli one ratne godine. Kad je zvanična informacija bila da se pekli kafu na špirit pa je špirit planuo. A moga bih pisati i o tome ko mu je pomogao u izgradnji kuće.

Da li je u Republici Srpskoj, i u Rogatici u njoj 2012. godine, nemoguće pisati istinu a da ti se ta istina ne obije o glavu? Razbivši je. Žešče nego oni geleri u ratu!

P.S. Za one koji vjeruju ali vole i da provjere evo linka do mjesta na kome kažu da sam psihijatrijski slučaj, budala i lažov samo zato što pišem istinu.

 

BL!N MAGAZIN

comments powered by Disqus

Transparency International BiH


Promo


DEUTSCHE WELLE