Đorđe Krajišnik - jedno autorefleksivno pisanije

"A u zemlji kao što je sadašnja Bosna, onaj koji ne umije ili, što je još više i teže, onaj koji svjesno neće da mrzi, uvijek je pomalo tuđin i izrod, a često mučenik."

U književnosti ovih prostora, kao i u onoj van njih, ne postoji rečenica u kojoj je preciznije  opisano stanje u kojem se trenutno nalazim. Niko ovako, mikrohirurški, precizno nije osvijetlio poziciju čovjeka nespremnog da prihvati mržnju, i njome se rukovodi u ophođenju sa ljudima i društvenim okruženjem, nego li je to učinio Ivo Andrić u navedenoj rečenici iz svog rukopisa „Pismo iz 1920.“. Da je Andrić, nedvojbeno, bio veliki, pa čak i neprikosnoveni, poznavalac i tumač psihologije bosanskohercegovačkog prostog puka jasno je svim dobronamjernim čitaocima, kritičarima i istraživačima njegovog djela.

Naravno, mnogo je danas onih koji žele pobjeći od takvog viđenja nas i naše prošlosti, te kroz nju spoznaje naše sadašnjosti i sagledavanja mogućnosti budućih vremena. Ali, uprkos tome, jedno je jasno: u djelima ovog velikog pisca dat je sveobuhvatan presjek strukture života i razmišljanja ljudi u ovoj zemlji, bez obzira o kojoj se etničkoj ili konfesionalnoj skupini radilo, te se iz njegovog pisanja, ma koliko se opirali i bježali od toga, mogu iščitati sve naše vijekovne more i dileme. Nama zapravo skoro da i ne trebaju nikakvi savremeni tumači i tumačenja stanja u kojem se nalazi postapokaliptično bh društvo; čini mi se, veoma često, da je dovoljno samo otvoriti nekoliko Andrićevih romana, ili nekoliko njegovih pripovijedaka, pa da se pred nama poput lepeze izlistaju cijelokupna naša prošlost, sadašnjost i budućnost.

Nije mi, međutim, namjera ovdje govoriti o Andriću. Doima mi se čak pomalo svetogrdno u ovo svoje nemušto pisanije uključivati čovjeka tih dometa i visina. No, kao što sam na samom početku naglasio, u navedenoj Andrićevoj rečenici se potpuno pronalazim, ona zapravo najpreciznije ilustruje moju poziciju u današnjoj Bosni i Hercegovini, te stoga imam potrebu uzeti je kao vodilju u svom promišljanju.

***

Naime, već nekoliko mjeseci, kao što je to u svakoj despotiji, premreženoj melanžom totalitarizma, nacionalizima i fašizma, slučaj, dobijam prijetnje i optužbe za ono što pišem i radim. A šta pišem i radim? Pišem i radim protiv svih bosanskohercegovačkih društveno-političkih anomalija, bez obzira s koje strane one dolazile, bez obzira koji bosanskohercegovački narod ih proizvodio. Pišem i radim protiv nacionalističke ostrašćenosti, mržnje, fašističkih pošasti, veličanja zločina i zločinaca kao uzornih događaja i ličnosti, bez obzira koji bosanskohercegovački narod ih isticao. Pišem i radim protiv zasljepljivanja i zabluđivanja građana Bosne i Hercegovine od strane vladajuće političke oligarhije, bez obzira da li ona dolazila iz Republike Srpske ili Federacije Bosne i Hercegovine.

Pišem i radim protiv pljačke građana ove zemlje i njihovog zavađanja zbog tobožnjih nacionalnih interesa, a sve u cilju bogaćenja nekolicine političkih moćnika. Pišem i radim, protiv svega navedenog, jer mi je lakše tako, jer imam osjećaj da time barem nešto mijenjam, da time bar na nekom mikroplanu doprinosim poboljšanju cijelokupne situacije u ovoj zemlji. Jer, ako bilo kojim svojim tekstom bar deset ljudi, u opštem nerazmišljanju i letargiji, potaknem na kakvo takvo razmišljanje i racionalno sagledavanje trenutnog stanja ja se smatram uspješnim i pobjednikom. Pišem i radim jer u ovoj zemlji namjeravam i dalje živjeti, jer u ovoj zemlji planiram jednog dana osnovati porodicu i tada kao i sada boriti se protiv svega onoga što me sprječava da normalno živim i intelektualno i društveno napredujem.

Prijetnje i optužbe koje sam iznad pomenuo sežu od pokušaja premlaćivanja, do verbalnih prijetnji smrću, proljevanjem krvi i sličnog, samo ako nastavim dalje govoriti protiv srpskog naroda, Svetog Save i Isusa Hrista! One pristižu od onih koji nemaju ime i prezime, tačnije onih koji su samo broj u odbrani srpskog naroda (barem tako kažu). Brojevi u odbrani srpskog naroda spočitavaju mi da sam srpski izdajnik i strani plaćenik, da sam jednostran i da samo kritikujem jedne a branim druge (čitaj da samo kritikujem Srbe i srpsku politiku, a branim Bošnjake i bošnjačku politiku). Stoga imam potrebu da o tome koliki sam izdajnik i čiji sam plaćenik progovorim.

***

Ako je izdaja kritikovanje: Dodikove nacionalističke i kriminalne politike, njegovog bezumnog vođenja srpskog naroda u Bosni i Hercegovini u nestajanje, njegovo odbacivanje i poništavanje vijekovnog identiteta i kulture Srba u svim krajevima koji danas nisu na teritoriji Republike Srpske, njegovo negiranje zločina počinjenih u proteklom ratu u srpsko ime, njegove secesionističke težnje koje bi odvele građane RS-a u propast, njegov totalitarizam i medijsko jednoumlje, njegovu jednostranačku diktaturu i teror - onda ja jesam izdajnik i protivnik srpskog naroda kao takvog.

Ako je izdaja kritikovanje: neonacističkih organizacija i njihove pogubne antiljudske i fašističke idologije, veličanja Hitlera, podražavanje i sprovođenje njegove ideje, veličanja Radovana Karadžića i Ratka Mladića kao srpskih heroja,  potrebe da se drugi ubije i da se predstavi kao rasno niži, mržnje usmjerena prema drugim narodima jer su prljavi, jer smo mi čišći i civilizovaniji od njih – onda ja jesam izdajnik i protivnik srpskog naroda kao takvog.

Šta je, pak, sa plaćeništvom? Ne postoji veće zadovoljstvo no kada vam pripadnici naroda kome bi trebalo da pripadate kažu da ste strani ili često američki plaćenik. Fascinantna je ta srpska potreba da u svemu što misli suprotno, u svemu što nije usko omeđeno jednostarnim, od nacionalnog 'značaja' presudnim mišljenjem, vidi stranu zavjeru ili plaćeništvo. Optužbom da ste strani plaćenik pokušavaju vas diskreditovati kao nekoga ko radi za pare, a sve u cilju nanošenja štete srpskom narodu, te se odbraniti od vas tako što će vas predstaviti kao otpadnika koji ni u kom slučaju nije uzoran pripadnik srpskog naroda.

Tačnije, time pokušavaju javnosti dati do znanja da Srbin ne može biti drukčiji nego je to inače slučaj, da Srbin mora da prezire Bošnjake, Hrvate i Albance kao svoje vijekovne neprijatelje, da Srbin mora da uzvikuje Kosovo je Srbija, da Srbin mora svoj narod smatrati izabranim i nadmoćnim nad svim ostalim narodima, da Srbin mora ići u crkvu, da Srbin želi samostalnu Republiku Srpsku i ujedinjenje sa maticom Srbijom; jer svako ko nije takav Srbin on zapravo i nije Srbin. Stoga, kada vam se kaže da ste strani plaćenik vi zapravo trebate biti ponosni na sebe, jer tada možete biti posve sigurni, bez obzira na prijetnje i opasnosti koje vas čekaju, da ste u pravu i da morate nastaviti dalje.

Na kraju, čiji sam plaćenik zaista?

Plaćenik sam zdravog razuma, potrebe da se govori istina i samo istina, želje da moja zemlja jednoga dana bude normalna, nemogućnosti da mrzim drugog i drugačijeg bez obzira pripadnik kojeg naroda on bio, humanističkog i otvorenog pogleda na okruženje i svijet, antinacionalizma i antifašizma, ljudskih vrijednosti i poštovanja različitosti, mira i tolerancije među ljudima, religijama i nacijama. Plaćenik sam navedenog i plaćenik ću i ostati do kraja života. Jer, ne postoji plaćeništvo od kojeg se više mogu obogatiti i osjećati bogatijim.

Pročitajte još: Srpski heroji i izdajice i Balkanski zloslutni aplauz

(BLIN MAGAZIN/ls)