PISANJE UZ VJETAR: Milorade, ne priznajem dugove tvoje, dugove djece tvoje, kabineta tvojega, vlade tvoje, ministarstava tvojih, opština tvojih...

Petak | 11.05.2012.

Ne priznajem dugove tvoje, dugove djece tvoje, kabineta tvojega, vlade tvoje, ministarstava tvojih, opština tvojih, institucija tvojih, partije tvoje, direktora tvojih, tajkuna tvojih… ništa od onog što si ti zadužio ne priznajem kao dugove svoje; djeca moja i ja nemamo namjeru vraćati te pare. Ovim putem obavještavam sve svjetske memefove i rajhfajzene, domaće ierbeove i starebanke koji ti novac na vjeru daju, da im ih ne išteš u naše ime, nego u svoje, i da ih isključivo od tebe nazad imaju tražiti. Nas da zaobiđu. Evo, i javnost o tome obavještavam.

dodik helikopter

Piše: Zoran Janković

Milorade,

Izvini što te ovako oslovljavam. Imenom. Mislio sam napisati „dragi druže Mile“, ali… ne bih da se lažemo. Niti si mi drag, niti si mi drug, niti si mi mio!

Žao mi je što te ne mogu osloviti ni sa „predsjedniče“. Opet nije do mene. Tako te oslovljavaju ovi tvoji, znaš ti dobro koji. Iz sekte Pare Krišna (pare, pare, krišna pare, pare, pare…).

Ne vjerujem ni u to vladajuće sveto trojstvo: krupna politika, krupni biznis i krupni kriminal. Sa takvim ljudima u istu ravan nikako ne mogu. I neću. Tom se bogu ne molim. Za života. A ni poslije. Oni, ti iz sekte koji tebe zovu predsjednikom, poltronišu, lažu, varaju, kradu, ostavljaju ljude bez hljeba a zbog toga napreduju u karijeri, otimaju se oko stolica, pucaju se između sebe i okolo sebe, ubiju čovjeka pa dobiju zabranu nošenja oružja šest mjeseci… a sve što čine rade zbog para. Ja nisam od tog posla, pa zato neću sa njima u isti koš. Ne možeš biti predsjednik i njima i meni. Pošto njima jesi – meni nisi!

Znam i da te mnogi zovu „Šefe“. Meni ni to nisi.

Kad malo bolje razmislim ne volim ja nikako ni da te zovem. A kamo li da te prezivam! Zato ću te oslovljavati sa „ti“. Nećeš se ljuti ti?

Izvini što ti ni ovo „T“ u ličnoj zamjenici više ne pišem velikim slovom. To se radi iz poštovanja, a ja ga prema tebi nimalo ne osjećam. Čak mislim da bi „t“ trebalo pisati manjim fontom nego sva ostala slova. I sve to nije do mene. Do tebe je. Svakome prema zaslugama. Patrijarhalno sam odgojen i autoritet poštujem. Kad ga neko ima. Ali nisam budala da prihvatim da mi glava bude neko ko mi radi o glavi! I mojoj porodici i meni.
Čitaš li ti, uopšte, ovo što ti ja pišem? Mogu li te tvoje oči umorne i natečene od brojanja pročitati ikako ovo što pišu moje ruke umorne i natečene od rada? I hoće li ikada moći!?  Pročitati i razumjeti ove retke?
Nego, pošto ni ja ne volim na erende kora, da mi pređemo na stvar. A stvari stoje ovako:

Ne priznajem dugove tvoje, dugove djece tvoje, kabineta tvojega, vlade tvoje, ministarstava tvojih, opština tvojih, institucija tvojih, partije tvoje, direktora tvojih, tajkuna tvojih… ništa od onog što si ti zadužio ne priznajem kao dugove svoje; djeca moja i ja nemamo namjeru vraćati te pare. Ovim putem obavještavam sve svjetske memefove i rajhfajzene, domaće ierbeove i starebanke koji ti novac na vjeru daju, da im ih ne išteš u naše ime, nego u svoje, i da ih isključivo od tebe nazad imaju tražiti. Nas da zaobiđu. Evo, i javnost o tome obavještavam.

Sa time što se zadužuje Tvoja Kuća, Moja Kuća – ništa nema. Niko od nas ne radi na budžetu; niko nije dobio ni kredit, ni podsticaj, ni otpisaj, ni natjecaj, ni doticaj, ni opticaj… niti sa tim parama imao bilo kakav drugi ticaj; ni vidjeli ih nismo očima svojim. Niti ćemo ih ikad vidjeti. Ni pare ni kakvugod  drugu korist od njih.
U „Staklenki“ tvojoj naš niko ne radi; ne pušimo i ne otresamo u tvoje pepeljare od 3.000 ke-ma; RTRS tvoj ne gledamo; ne lijećeno tvojim jelikopterima tvoga servisa, tvoje limuzine sa znakom olimpijade ne vozamo, niti se u njima vozimo; tvojim autoputevima ne idemo i nikakve druge koristi od tih tvojih kredita nemamo.
Ti živiš predobro dok mi živimo preloše, a mi radimo previše dok ti radiš prenimalo; nešto tu ne štima. Nikad nijedna nije mogla biti (da prostiš) i je*ena i poštena. A pokušavale su.

Mi živimo na Istoku, a tamo ništa nije izgrađeno od kako je pokojni Tito umro. Sve je stalo. Samo se kazaljke na satu još miču. Jad, bijeda i čemer(no). Kad smo već kod Tite nama IStoč(nj)arima mogli bi barem, na onim putevima što ih je Tito sagradio i tunelima na njima koje je Tito izgradio, na sijaličnim mjestima koja je Tito postavio, pregorjele sijalice zamijeniti, pa da svijetle gonjene strujom iz elektrana koje nam je Tito napravio. Ako sam ga previše zakukuljio pojednostaviću: turite, pobogu brate, nove sijalice u tunele prema Višegradu, sramota je da je tunjel udaljen 200 metara od hidroelektrane „Višegrad“ a neosvijetljen je! Ne mene, vas ima biti sram.

Razumi se, ljetos kad službenim vozilima kabineta predsjednika RS budeš dolazio iz Banjaluke da promovišeš Milorada Jagodića za načelnika Rogatice, pa kad izađeš iz Sarajeva na Vijećnici, prođeš onu raskrsnicu Han Derventa pored Pala, i okreneš ovamo nama: Sokocu, Rogatici i Višegradu; iz onog blještavila i uždivene letrike kad uđeš u ove krajeve kao da je neko ugasi svijetlo a mrak upali; ko u prkno da se uđe. Tamo autoputevi, rasvjete, sve šljašti i blješti, sija i presijava se, tutnji i bruji, u svakoj sekundi prođe po nekoliko automobila, a ovamo… kao u grobu, Bože mi oprosti.

Umjesto autoputa nama izlokana magistrala, iako ovdje imamo i kamenolome i asfaltne baze. I firme koje se bave asfaltiranjem. A nisu iz Laktaša. Nigdje rasvjete oko puta iako se 90% struje proizvodi u ovim krajevima. Prije ćeš na putu vidjeti lisicu, kurjaka, međeda, ili kakvog drugog zvjerova, nego mimoići automobil. Umjesto privatnih firmi tvojih jarana sa neonskim reklamama oko puta većim i od samih preduzeća, ovdje su se natuštile omorike i borovi, u nebo takli. Oni isti od kojih su podignute te tamo vaše privatne firmetine. Vama oblovina a nama okresano omorovo granje i panjevi; izlokani putevi prolomljeni pretovarenim šleperima i invalidi rada. Nama sveto siromaštvo i višak nemanja. Vama milijarde nama minimaLDe. Vama po tri tržna centra nama po trećina potrošačke korpe. Koliko vas zna arapskim brojevima napisati, recimo: četiri milijarde trista pedeset šest miliona osamsto pedeset četiri hiljade trista dvadeset dva, a da ne pogriješi. A zadužili ste sve nas za cifre koje ni napisati ne umijete. I još nas ubjeđujete da je sve to u našem interesu. Plus da se zadužite još četiri milijarde. Za šta vam treba još para!? Da Džombić završi svoj privatni hotel na Jahorini, najnoviji, najveći i najbolji od svih na Olimpijskoj Ljepotici! 

Pare bi vi da trošite, a da ih mi vraćamo. „Dokle ćemo tako strina pi*da li ti materina“, rekao bi Vuk Karadžić! Ma ne Radovan, ne priziri, ne boj se; Vuk Karadžić bi tako rekao.

Šipak vam više! Plus od šake do lakta! Od nas za vas! I to je više nego što vi dajete nama.

Elem, zbog svega rečenog, javnosti dajem na znanje da Tvojoj Kući Moja Kuća nije ni žirant, ni garant, ni jemac, ni jamac… niti hoće da bude talac. Dajem na znanje da su nam novčanici odvojeni; da u moj novčanik iz Tvoje kuće ne dolazi ni prebijeni pfening i da na isto toliko para Tvoja Kuća može računati iz novčanika Moje Kuće. Kad se krediti budu vraćali. A dižete ih svaki dan ko brezobrazna snaša noge.

Samo mi, nemoj molim te, palamuditi onu tvoju šuplju o patriotizmu i opasnosti iz Sarajeva, jer sam ja u Kuću Tvoju ugradio krv svoju dok si ti ronhilao. Ako ja i ne znam šta ovo pišem, ti ćeš sigurno znati na šta sam mislio.

I, još uz to, Tvoja Kuća Moju Kuću dobrano je raskućila. Potrošiste sve ono što svi mi zaradimo za godinu dana; pa vam i to malo, nego hoćete unaprijed da potrošite i sve ono što ćemo svi mi zaraditi u narednih 20 godina. Dižete kredite da njima vraćate kredite, plaćate kamate na kamate; svaki domaćin zna da je bolje uzeti štrik i objesiti se o kućnu gredu nego dići kredit pa njime vraćati kredit. Ali vi niste domaćini. Da jeste znali bi da je sir džabe samo u mišolovki. I da nema hljeba bez motike.

Zato javnost obavještavam da Moja Kuća neće vraćati kredite koje je podigla Tvoja Kuća. Neka ostane zabilježeno da sam na vrijeme na to upozorio. I objavio to.

Nekad, kad su jako postale novine, ovako javno, roditelji su se odricali svoje rastrošne i raskalašne djece. Upoznavali su javnost i upozoravali je da im ne daju pare na vjeru, ali i saopštavali da oni njihove dugove vraćati neće. U novčanicima su nosili odrezak objave i dječjim povjeriocima pokazivali kao krunski dokaz. Svi sudovi ovaj vid odricanja tuđih dugova prihvatali su kao validan.

I ja ću ovaj tekst uokviriti i na osnovu njega tražiti, ako ništa drugo, a ono povrat pedeve(j)a. Makar onog dijela iz kojeg se vraćaju tvoji krediti. I krediti tvojih ministarki sa pubertetskim bubuljicama. I ministara sa krezavim vilicama.

 

BL!N MAGAZIN

comments powered by Disqus

Transparency International BiH


Promo


DEUTSCHE WELLE