O PROBLEMU INDIVIDUALIZMA: Kultura i individualizam

Četvrtak | 15.03.2012.

Danas se mnogi u BiH bave dekonstrukcijom ideologije, konkretno etnonacionalizma, ali ideologije – bez obzira na čemu bile zasnovane – uvijek su tek sredstvo za akumulaciju moći, dok su one danas samo jedno od kapitalističkih sredstava. Istina, protiv kapitalističkog apsolutizma se veoma teško boriti, jer je na njemu zasnovana današnja civilizacija. Sve to ne znači da se o problemu individualizma i dalje ne treba raspravljati

Kultura i individualizam

Piše: Marko Raguž

Snažna indiviudua, ne samo da nije poželjna, jer u današnjem vremenu ne samo da ne može biti i funkcionalna i dosljedna sebi, već je potpuno suvišna u poretku izgrađenom na kolektivnim vrijednostima – ili kako piše Max Horkheimer u knjizi “Pomračenje uma”: „Budućnost individuuma ovisi sve manje  i manje o njegovoj vlastitoj razboritosti, a sve više i više o nacionalnim i internacionalnim borbama među kolosima sile. Individualnost gubi svoju ekonomsku osnovu.“

Danas se mnogi u BiH bave dekonstrukcijom ideologije, konkretno etnonacionalizma, ali ideologije – bez obzira na čemu bile zasnovane – uvijek su tek sredstvo za akumulaciju moći, dok su one danas samo jedno od kapitalističkih sredstava. Istina, protiv kapitalističkog apsolutizma se veoma teško boriti, jer je na njemu zasnovana današnja civilizacija. Sve to ne znači da se o problemu individualizma i dalje ne treba raspravljati.

Individualizam u kulturi je obično plodonosan. Najznačajnije stvari u kulturi nastaju upravo kao plod individulanog napora.  Ali baš zbog osobina koje su navedene, takva individua ne može da zauzme svoj prostor, jer se institucionalizirani kapitalistički sistem tome opire, kao što se opire svemu što nije funkcionalno. Kapitalističkom sistemu vrijednosti sve više bivaju podređeni obrazovni i kulturni centri moći – istina, još uvijek paravanom nacionalnih interesa. Čak su i obrazovni programi današnjeg Univeziteta podjednako podređeni su funkcionalnosti i kolektivnom. Univerzitet je zainteresovan isključivo za bezličnu masu mladih ljudi – koji su tu podvrgnuti dresuri.

Današnji studenti moraju biti isključivo funkcionalni. Ako su vrijednosti na kojima počiva neka zajednica zasnovane na etnonacionalizmu – kao što je slučaj u Bosni i Herecegovini – onda se mladi ljudi u društvenim sferama znanja obrazuju indoktrinacijom. Oni moraju biti funkcionalni, osposobljeni za egzistiranje u poremećenoj hijerarhiji vrijednosti, čime postaju čuvari takvog stanja. Osviješteni mladi ljudi nikom nisu potrebni, jer, s jedne strane, nisu upotrebljivi, a s druge strane, nepoželjni su jer ugrožavaju uspostavljeni poredak. Sve ono što se ne uklapa sa nacionalnim programom takvih cetara moći, biva isključivano – na način da je onemogućena čak i gola egzistencija. Danas niko neće zbog svoje nepodobnosti biti isljeđivan, proganjan ili zatvaran, već jednostavno neće imati pristupa centrima moći – što za sobom vuče mnoge teške posljedice. Protiv svega navedenog – u okolnostima kakve jesu – moguće je boriti se isključivo istim metodama, to jest načinom na koji se i manifestuje moć organizacija na kojima je zasnovano društvo. To znači da se efikasna borba ne može graditi na individui, već na kolektivu. Čak su i neki repovi ljevičarskog mišljenja – zaostaci iz prošlih vremena – potpuno degenerisani društvenim odnosima koji se uspostavljaju etno-kapitalizmom. Takvi oblici mišljenja se u doslovnom smislu bore za preživljavanje, a zbog takvog položaja često bivaju artikulisani na pogrešan način.

Da bi se danas neko smatrao uspješnim buntovnikom (a to čak nekima može biti i profesija), on mora usvojiti određeni korpus znanja – odnosno propagirati jedan precizno defininirani skup ideja. A zašto je to tako? Da bi težnja ka promjenama bila efikasna ona mora biti usmjerena ka osvajanju prostora u institucijama u kojima je koncentrisana društvena moć. Ako se uzme u obzir sve o čemu je prethodno bilo govora, opozicioni, progresivni oblici mišljenja također moraju biti ustrojeni na kolektivnom principu. Čak i ako to na razini ideje nisu, takvi oblici mišljenja nakon što se instaliraju u centre moći moraju se funkcionalizirati radu institucija, a institucije su zasnovane na kolektivnom. Stoga, može se dogoditi da se na Univerzitetu drže predavanja o Drugosti, ili o Totalitarizmu, ili o Dekonstrukciji ideologije pred stotinu studenata, i na idejnoj razini se sadržaju tih predavanja nema šta zamjeriti, ali zbog načina na koji je ustrojen Univerzitet, ta predavanja se moraju usvojiti (to da su kvalitativno prilagođena činjenici da ih mora usvojiti stotinu umova, ne treba ni spominjati); a isto tako, baš takvi mladi umovi – koji su usvojili jednostrano i nekvalitetno, funkcionalno fakultetsko znanje – su podesni za ono što se zove modernizacija društva. Sve je to podesno za građenje novih oblika totaliteta. Tada u idejnom smislu sve biva “poravnato”.

Mišljenja ljudi koji se tiču društva su na jednak način usmjereni u tematiziranju određenih  problema. Čak i neka književna forma može biti do kraja funkcionalizirana određenom cilju, u smislu da je literarna strana gotovo potpuno poništena. Prema tome, glavni je kriterij vrijednosti tekstova – funkcionalnost. Bosna i Hercegovina je zemlja uništena ratnim razaranjima i postratnom društvenom dekadencijom. Obično zemlje koje izađu iz rata, kolektivnu traumu koriste kao glavni motor za društveni razvoj – dok je u Bosni i Hercegovini nastupio obrnuti proces, koji je, dugoročno, ljudima nanio daleko više štete nego sam rat. Uspostavljeni su novi centri moći – zasnovani na vrlo sumnjivih vrijednostima. Tako dolazi do toga da su centri moći smješteni u malim gradovima, te da se iz uske perspektive i interesa nekoliko provincijalnih gradova oblikuje politika, koja se nameće kao objektivna, državna politika. Postojeći centri moći – poput mrvog leša – su polegli preko svega toga, nastojeći zagušiti nezadovoljstvo naroda. Narod na pravi način i ne može da artikuliše svoje nezadovoljstvo, zato što robuje teškim psihološkim blokadama, koje potiču iz ratne traume. U takvim užasnim okolnostima, svako je potpuno smetnuo s uma problem individualizma u kulturi, umjetnosti – kao nečega čime se svako zdravo društvo treba zasnivati. U postojećim odnosima, takav individualizam je naprosto nemoguć – onaj ko krene tim putem, osuđen je na propast. A društvo bez jakih individualaca – prije ili kasnije će biti potpuno kolonizirano.

Medijsko stanje u BiH ponajbolje govori o društvenom rasulu – tu se savršeno vidi u kolikoj su se mjeri mediji podredili društvenoj dekadenciji, nakon što su učestvovali u njenom proizvođenju. Ko god se odvaži javno kritikovati politike medijskih centara moći, koji su se pretvorili u parazitske organizacije, biva podvrgnut sistematskim napadima, jer je u takvim društvenim odnosima poželjan jedino javni govor, koji ne ugrožava interese medijskih klanova. Vječito su prisutni odnosi zasnovani na optuživanju i prebacivanju odgvornosti, a u pozadini se svaki centar moći bori isključivo za svoje interese, dok se ti sukobi pretvaraju samo u paravan. Mnogo nepravde u društvenom životu ljudi, također, dolazi upravo otuda što se mnogi bave time kako neko drugi treba da živi, bez da se vodi računa o samome sebi. Isto tako smatram da se ništa nabolje ne može mijenjati tako što se govori drugima da postupe tako i tako (ili da ih se na to prisili), već jedino vlastitim primjerom.

U svakodnevnom javnom životu društava izgrađenim na etnonacionalističkim vrijednostima se stalno zapaža upravo to – svako govori kako neko drugi radi loše. Čak neki ljudi na takvom poslu grade karijere. Kritika zatvorenosti javnog prostora ne može biti efikasna ako je također zasnovana na zatvorenosti. Prije upuštanja u kritikovanje bilo čega, potrebno je veliku pažnju posvetiti uređivanju odnosa u vlastitom prostoru – tj. u prostoru u kojem se to jedino realno može činiti. Dževad Karahasan je u jednom intervjuu govorio o jaranskoj estetici kao temeljnoj kategoriji u bosanskohercegovačkom književno-umjetničkom kritičkom prostoru. Vjerovatno je razlog tome to što su svi gradovi u BiH provincijalni, pa se to prenosi i u prostor u kojemu bi profesionalizam trebao imati najvažniju ulogu. Ta se kategorija može prenijeti i na veći broj drugih društvenih sfera. Sve ovo o o čemu se ovdje govori treba isključivo da podrži svaki kvalitetan pokušaj uranjanja u bosanskohercegovačku ideološku “prljavštinu”, a rijetki su oni koji se odvaže to činiti. Veliki je broj ljudi kojima su jasne različite ideološke manipulacije, ali okreću glavu od svega toga, to jest, ne žele se time baviti radi toga da njihovi lični interesi ne bi bili ugroženi. To je ono što se naziva atomiziranom individuom, o čemu je pisao Max Horkheimer.

O problemu individualizma se više gotovo i ne govori, jer mu se sistematski onemogućava društvena egzistencija. Sve je manje ljudi koji imaju snage da prevazilaze granice, da uvezuju svjetove, što će kazati da se društveni život sve više sužava i getoizira. Ono protiv čega se treba najviše boriti jeste to da javni prostor ne funkcionira na principu “tunela”, paralelnih svjetova, između kojih ne postoje prave, unutrašnje veze. To se događa onda kada se svako učahuri u vlastitu perspektivu, bez težnje da iznutra pokuša razumjeti perspektivu Drugog. Kod Franza Kafke – u “Seoskom ljekaru” – ljekar i pacijent, ležeći u bolesničkom krevetu, prostoru krajnje intime, razgovaraju, iznose vlastite perspektive. Slična situacija postoji i u Kafkinom romanu “Zamak”. Poigravanjem sa javnim i privatnim, Kafka je proizveo šok, očuđenje, ali je, čini mi se, ponudio i nešto što bi bio ideal. Kada bi otac i sin, poslodavac i radnik, učitelj i učenik, predsjednik države i građanin ponekad – ogoljeni, lišeni svih društvenih slojeva – razgovarali na takav način, obrazlagali svoju perspektivu i upoznavali perspektivu onoga sa kojim su prinuđeni nešto da grade, bilo bi izbjegnuto mnogo nesporazuma. A smatram da se većina onog što je loše događa upravo radi nesporazuma – koje ljudi često i svjesno ne žele prevazilaziti.

 

BL!N MAGAZIN

comments powered by Disqus

Transparency International BiH


Promo


DEUTSCHE WELLE