Piše: Nihad Hebibovic

Svi su ljudi intelektualci, moglo bi se reći; ali nemaju svi ljudi u društvu funkciju intelektualca. Svakome se može desiti da ponekad isprži dva jajeta ili da ušije pocijepano odijelo, ali se zbog toga neće kazati da su svi ljudi kuhari ili krojači. Tako je govorio Antonio Gramsci. Nadovezujući se na tu misao, za balkansku spisateljsku scenu oličenu u prosječnim intelektualcima, čiji je osnovni zadatak biti „ dežurnim popravljačima svijeta“ moglo bi se reći: „svi su spisatelji dnevno - politički komentatori ali se zbog toga neće kazati da je svaki njihov komentar nešto čemu vrijedi osobito pridavati važnost“. No uistinu je jedno ono što bi se moglo kazati a posve drugo ono što dakako jeste. To što jeste i što nebrojeno puta okupira medijsku pažnju svakako su između ostalog „kolumnistički pervertiti i skandal kolumnizam“.

Ova dva pojma stoje u svome determinističkom odnosu te fukncioniraju na pricipu medijske hajke i antihajke između spisateljskih „jaranskih“ latifundija, predstavljene kao krajnje suprotnosti, dok u živoj stvarnosti simboliziraju vladajuću misao jedne epohe, vladajuću misao spisateljskog kretenizma, sa kojim bi se neuka javnost trebala zabavljati sve do sljedeće sapunicne epizode. Ono što je sigurno, bez kolumnističkih pervertita nema ni skandal kolumnizma te još bitnije od toga, bez skandal kolumnizma nema ni kolumnističkih pervertita. Moglo bi se reći odnos funkcionira na sljedećem; kolumnistički pervertiti su baza, materija koja proizvodi skandal, skandal kolumnizam je nadgradnja, drugim riječima viša faza koja regulira odnose.

Pošto je baza temelj svega osvrnimo se kratko na nju i njen zadatak.  Kolumnistički pervertiti nemaju zadatak da analiziraju kako se pogrešno misli kada se govori o kolumnizmu. Njihov zadatak jeste sinteza dnevno – političkih pikanterija, na osnovu kojeg već postojeć skandal uobličavaju u svoju formu zavisno od političkih ubjeđenja, te ga plasiraju na tržište spektakla. Ako već skandal ne postoji onda je “intelektualni“ pervertit dužan da ga proizvede, jer to stoji u opisu njegovog radnog zadatka. Skoro svaki njegov proizvod počiva na lažnoj svijesti društveno odgovornog „intelektualca“. Kolika je zapravo ta odgovornost najbolje pokazuju nuspojave kritike kolumnističkog pervertita. Tačnije rečeno, koliko je gluposti proizvela ta odgovornost utoliko je glup onaj ko ih je proizveo.

I kada smo već došli do proizvodnje skandala na scenu stupa nadgradnja ili proizvedeni odnos kao viši ali i kranji stadij oličen u skandal kolumnizmu. Skandal kolumnizam jeste „modus vivendi“ kolumnističkih pervertita, način bivstvovanja ili modalitet njima korisnog društvenog djelovanja. On je nešto bez čega uopće njihovo pervertitstvo nebi bilo relevantno, iako je vec samo po sebi u svome korijenu iracionalno. On je slika i prilika djelatnosti i mediokritetstva kolumnističkih pervertita. Sve u svemu najorginalnija personifikacija društva i društvenih događanja.

Posljednja manifestacija skandal kolumnizma, posljednja orgija kolumnističkih pervretita je ona koju se svojom kolumnističkom blesavštinom proizveo književnik Andrej Nikolaidis, napisavši u svojoj kolumni kako bi „civilizacijski iskorak“ bilo dizanje u zrak okupljene „srpske političke i vjerske elite“ u banjoluckoj dvorani Borik. Netom poslije objavljene Nikolaidisove „ ultraljevičarske“ paranoje oglasili su se brojni „srpski dušebrižnici“ spočitavajući Nikolaidisu poziv na ubijanje Srba. Sa druge strane nije trebalo čekati nimalo vremena da se usplahire neki od Nikolaidisovih kolumnističkih pobratima (pervertita). Čak su neki od njih iskazivali javno žaljenje zbog toga što ih je Andrej Nikolaidis pretekao sa plasiranjem jedne takve „ genijalne ideje“. Rat izmedu kolumnističkih pervertita je počeo i sada proletarijat koji je preplaćen na pervertitske orgije može da šuti i uživa u skandal kolumnizmu. Zaraćene strane, također, preko svojih megafona Federalne televizije i Radio televizije Republike Srpske imaju mjesta i da se oglase u centralnim „informativnim“ emisijama.  Od „pionira“ do penzionera, svi će biti blagovremeno i uredno obaviješteni o stanju na frontu.

A u čemu je dakle suština stvari, kada se već govori o onome što je kod Nikolaidisa bilo sporno? Shodno vremenu u kojem živimo Andrej Nikolaidis nije mogao  poslije onog što je napisao postati ništa drugo do običan terorist. Nikada kao danas vladajućoj eliti nisu bili potrebniji teroristi. Nikada kao danas sprskoj buržoazji nije bila potrebnija onakva kritika kakvu je Nikolaidis plasirao. Žargonski rečeno „ nabacivanje na volej“ od strane proklamiranih terorista uveliko spašava vladajuću teroristicku klasu, kao što kolumnističke pervertite samo hajka i antihajka spašava i dovodi na polje skandal kolumnizma u kojem se najbolje snalaze. Vladajućoj klasi, bila ona srpska, bošnjačka ili američka individualni teroristi su prijeko potrebni. Jer da nije tako, ne bi bošnjacka buržoazija „ad hoc“ Mevlida Jašarevica proglasila teroristom iako je zvaničan stav američke ambasade bio taj da se radilo tek o incidentu. Bošnjačka buržoazija položila je svoj ispit zrelosti, pa sada u miru može mjenjati zakone o policiji koji navodno trebaju povećati stepen sigurnosti na ulicama naših gradova. Ne bi ni američka buržoazija, niti svi gradonačelnici pobunjenih američkih gradova nazivali prosvjednike na Wall Street-u teroristima da poslije toga predsjednik SAD-a nije donio jedan od najgnusnijih staljinističkih zakona po kojem se svaki individulani terorist može uhapsiti, batinati i utamničiti samo ako postoje bilo kakve indicije o tome da je okrivljeni član neke organizacije koja bi mogla oskrnaviti svetost kapitala. Ne bi ni Boris Tadić dobijao anonimne prijetnje mobitelom da srbijanska buržoazija nije po uzoru na američku usvojila novi set zakona po kojima se  također policiji daju neuporedivo veća ovlaštenja od trenutnih. U borbi protiv čega?  Dabome u borbi protiv terorizma.

Sada već proslavljeni oružar Božo, (sa kojim se Nikolaidis uz teroristički pedigre sada može bratimiti) , nebi imao ni dječije praćke na tavanu, da republičko – srpskoj buržoaziji nisu jednako potrebni Božo ali i Andrej.

Nikolaidisova sumanuta tautologija skoro daje ravna  onoj „kusturičinoj“ iz prostog razloga što ni pripadnost jednoj klasi ne može biti izgovor da se na individualnom planu nešto čini u ime te klase. Nikolaidisov civilizacijski iskorak „ Božina revolucija“ jeste davanje podrške buržoaskoj kontrarevoluciji čime se automatski ruši Nikolaidisova nevješto i pogrešno izgradena socijalna osnova navodnog „ civilizacijskog iskoraka“.

Međutim bit će da od navedenog uopće ništa nije važno. Nije važno što se Nikolaidis propisno obrukao. Kolumnistički pervertiti iz petnih žila će se upinjati da ospore kretenizam i naivnost spisateljskog jarana, jer to im nalaže jaranska čast ali i opijum skandal kolumnizma. Sluđivati će čitalačku javnost svojim milion i prvim tekstom o Emiru Kusturici. Ponovo i iznova poetski će čeprkati po srebreničkim kostima, naslovaljavati svoje kolumnističke perverzije sa „Nož žica“ i u datom momentu odgovrajuaći dodatak. Neće im ostati dužni ni sa druge strane, jer bez njih bi skandal kolumnizam gubio na svome značenju.

BL!N MAGAZIN