BLIN KOMENTAR/ DVORE GRADI NEMANJA OD SARAJEVA

Dok bude para, budala i Srba, biće i kamenih gradova

Arhiva 09.02.13, 17:19h

'Kosovo' je najskuplja srpska riječ - 'srbovanje' je najskuplji srpski glagol! Možda još samo riječ 'Republika Srpska' može ući u ovu konkurenciju. Zna to Emir Kusturica i obilato koristi, ovaj put preko naših leđa
Audrey Tautou i Emir Kusturica

U Drvenom gradu je osnovao festival i dovodio holivudske glumce, a cijelo vrijeme se gadio slave, para i liberalnog kapitalizma.

Piše: Ernest BUČINSKI

Mnogo je ovdašnjih kulturnjaka, akademika i pisaca, kojima ovaj uniženi narod baš dobro prijanja na pero kada treba napisati kakvu životnu tužbalicu ili roman. Uvaženi –'main stream’ umjetnici, bez uboge raje (iz koje su ponikli) ne bi mogli izgledati nadzvišeno, niti bi imali o ičemu pisati ako o patnjama naroda ne bi rečenice vezli. Što je narod sirotiji - to im je riječ mataforom bogatija, što je raja više u pojam ubijena - to im je pero življe.

Djela takvih pisaca zapravo liče na crnu hroniku nekakvih dnevnih novina koje pišu nedojebani polupismeni žurnalisti opisujući ljudsko zlo britko i do tančina. Lijepo li je kada čovjeka opisuješ kako se u blatu batrga, dok smradan i ubog traži glavi mjesta. Divno li je pisati o tuđoj bijedi, znati kako je bijedan biti, a u luksuzu živjeti.

Isti slučaj je i sa Emirom Kusturicom, koji dapače nije akademik, niti pisac (mada piše romane), ali je svakako kulturni radnik. Sa njim je priča, kada je riječ o inspiraciji, ista samo zericu drugačija, jer ne može Kusta biti svako. Uostalom, on je krem kreme kada je riječ o filmskom poslu i njegovo prezime je na našim prostorima sinonim za pojam zvani 'pokretna slika'.
 
Osim što je umjetnik i filmadžija, Kusta je u zadnjih par godina postao i veliki filozof, a pored toga i neimar, da ne kažem graditelj. Ne zna u šta je više uglibio - neimarstvo ili filozofiranje, ali da je postao veći filozof i neimar no što je nekad reditelj bio - u to nema nikakve sumnje. Čak možemo zaključiti da je prije u nekakav vid teologije otišao.
 
Kako je došlo do toga da je Kusta u filozofe i neimare otišao? Kada je neimaru Kusturici ponestalo inspiracije za pravljenje filmova, on ti se dočepao balvana te je stvorio svoje prvo arhitektonsko čudo – DRVENGRAD, na Mokroj gori. Plac je dobio, naravno, od vrha vlasti. Ali, pošto je teško biti i umjetnik i kapitalista, kada se dočepaš para, vazda prevagne na ovo drugo, pa je i Emir izgubio volju za pravljenjem dobrih filmova. Jeste da se trudio ali ipak od stvaranja onih starih dobrih filmova nije bilo ništa.

Nakon 'Podzemlja' koje je napisao Dušan Kovačević, nije se mogao čak ni dobroga scenarija dočepati pa su uradci za koje je sam škrabao imali sve osim kvalitetne tekstualne podloge. Nagrada, naravno, nije ponestajalo, jer kad se jednom napravi mit o super umjeniku, on i kad urinira mora da dobije pohvalu. Nagrade za svoja 'Čuda', 'Zavjete' i 'Mačke' je i dalje dobijao, ponajviše u zapadnom kapitalističkom svijetu, kojeg je počeo sve više da se gadi i gnuša.

Ipak, domaća publika, koja ga je stvorila, nije bila baš oduševljena njegovim filmski radom. Da je izlapio kao filmadžija pokazali su i njegovi sve češći izleti u muziku. Da je dobar muzičar i kompozitor - nije, ali i tu je u inostranstvu dobio super kritike - to je znak da je sranje ponekad na cijeni! Dao se on i u dokumentarce sa slavnim fudbalerima, sve je radio kako mu svjetski rejting ne pi pao. S druge strane, u Drvenom gradu je osnovao festival i dovodio holivudske glumce, a cijelo vrijeme  se gadio slave, para i liberalnog kapitalizma.

A onda je Emiru na pamet palo da od sebe načini čovjeka, te da u stilu Kasijusa Kleja, vjeru i ime promjeni. U glavi mu je sinula sjajna ideja, pa se Emir očas posla prekrstio i dao u Srbe – posrbio se, očovječio i Nemanjom prozvao. Kada se posrbio, Nemanja je dobio misiju, ne da stvara filmove već da propovjeda srpstvo i da glumi patrijarha većeg od Pavla.

Kao što na početku rekosmo, narod, to jest raja, jesu autorova najveća inspiracija. A kako je Nemanja u svojim filmovima, dok je režiser i Emir bio, većinu likova iz reda muslimanskog življa imao i obrađivao tematike iz svoje avlije, koje se danas stidi ali kojima je tada pripadao, on je postao žrtveni jarac neinspiracije svoga alter ega - Nemanje.

O onima o kojima je najviše znao lako mu je bilo filmove praviti, al' de sada pravi filmove o narodu sa kojim tek treba da se srodiš. Naravno da se čovjek izgubio! Tako je od profesora Emira nastao učenik Nemanja, koji uči o pravoslavlju i srpstvu, slavama i običajima, jedenju koljiva i umakanju hljeba u so, pijenju rakije i slično. Teško se Emiru sa svojim alter egom spojiti i koliko god se pravio da mu je u koži Nemanjinoj lijepo - ona mu je ipak postala tijesna.

Kao što mu je koža otiješnjala i Mokra gora mu je postala tijesna sa sve Drvenim gradom. Došlo je vrijeme za malterisanje, te je Nemanja odlučio da se spusti do rijeke Drine i višegradskog mosta i sagradi svoj izmaštani grad od kamena. U planini je odrvenio te mu nije bilo teško i da okameni. Od one fine duše bosanske Emir se u kameni oklop pretvorio i fasadom srboljupca oblijepio. Uz blagoslov šefa Mile novopečeni Nemanja se dao u ljubljenje države koje nema i stvaranja grada kojeg nikad bilo nije. Preko Ive Andrića je stvorio svoju kvaziideologiju, a preko Miletovog entitetskog budžeta i srpskoga življa u Republici Srpskoj, novca od kojeg može svoje snove da materijalizuje.

Naravno da su se mnogi pobunili kada je neimar Nemanja počeo od starih kuća i tvrđava kamen da otima i kada je narod počeo da se pita ko to smije njegov novac u izgradnju privatnih gradova da troši. U početku se govorilo kako je projekat od kulturnoga značaja i za entitet i za državu, ali kada su se počeli hoteli od kamena graditi, počelo je da bazdi da tu osim zgrtanja para od kulture neće biti ništa.

Građenje Kamengrada se vremenom pretvorilo u top temu. Čak su i političke partije digle glas protiv trošenja para u privatne projekte. Naravno, od onih od koji je i dobio zeleno svjetlo za dizanje kula na Drini, SNSD-a, nastavio je da dobija podršku. Ko može velikanu da zabrani da sagradi svoj privatni grad na rijeci Drini. Pogotovo ako im veliki režiser obeća da će snimiti film sa Monikom Beluči, koji će da parira onom Anđelininom sa kojim je ova, po njihovim riječima, bjelosvjetska kučka oblatila srpsku vojsku.

emir kusturica i monica bellucci

KUSTURICA UZVRAĆA UDARAC SARAJEVU: Monika Vs Anđelina

Nije zidanje Kamenoga grada samo ekonomsko i kulturološko pitanje, već je zaglibilo i u domen politike. Ali kako i ne bi kada cijeli projekat služi za promociju dva čovjeka i jedne političke partije.
 
Došlo je do toga da se najjača opoziciona partija dala u viku protiv ove rabote, što je najžalosnije za živalj RS koji je opet doživio da ga nesrećni SDS od zla brani.

Uglavnom, ono što je Kusta započeo, on će i da završi. A čak je, uvrijeđen i ponižen, podigao i optužnicu protiv onih koji mu brane da na Drini sagradi svoj privatni vilajet. Jer on najbolje zna u šta treba uložiti pare iz budžeta entiteta RS, kojeg on državom naziva, praveći se tobože da ne zna da tu nema ni d od države.

On čak daje sebi za pravo da jednom od naroda bih, Bošnajcima, prilijepi etiketu mrzitelja lika i djela Ive Andrića, što ne da nije istina,već je izlet budaleštine koju jedan intelektualac i umjetnik sebi ne bi smio da dozvoli.

Uostalom, Bošnjaci i svi oni koji žive u federaciji BiH, mogu da odahnu što im Emir u Sarajevu ostao nije, jer u tom bi slučaju, bez sumnje, od nekog visokog političara iz Federacije, parajlije, zatražio da mu ovaj dozvoli da na pogodnom brdu ili planini, naprimjer Vlašiću, sagradi grad od drveta. Znao bi se on itekako odužiti svojim Bošnjacima, da je Bošnjak ostao. Snimio bi on i film o Srebrenici samo kad bi od 'Alijinih' pare dobio. Najvjerovatnije da bi mu tada Travnik (koji zapravo suštinski i jeste Andrićev grad) bio meta izgradnje kakve kamene kule od par miliona maraka.

Za kraj poslužiću se jednom frazom pjesnika Matija Bećkovića, kojeg Nemanja razložno obožava, a to je da je Kosovo najskuplja srpska riječ. Dodajmo da je srbovanje, u Nemanjinom slučaju, najskuplji srpski glagol. Pogubno za stanovnike RS-a jeste činjenica da ćemo to srbovanje upravo mi preko svojih savijenih leđa morati da prebacimo.