Piše: Damjan Pavlica
„Situacija u Kosovu, koja se ne poboljšava željenom i obećanom brzinom, stvaraopasnu atmosferu gde svaka reč izgovorena protiv srpskog nacionalizma je
shvaćena kao nacionalizam. Strastvene reči mogu doneti samo vatru.“
- Dragiša Pavlović
U aprilu 1987. Srbi organizuju miting u Kosovu Polju protiv „anti-srpske diskriminacije“ koju sprovodi većinski albansko rukovodstvo pokrajine. Na ovom valu etničkih sukoba, na površinu je isplivao Slobodan Milošević, izrazivši podršku kosovskim Srbima prilikom unapred pripremljenog sukoba sa pokrajinskom policijom ("Niko ne sme da vas bije!"), osvojivši tako simpatije crkve i nacionalističkih krugova Srbije.
Uvidevši na koju stranu vetar duva, Milošević zamenjuje komunističku retoriku nacionalnom. Zahvaljujući problemu kosovskih Srba, Milošević uskoro preuzima vlast u Srbiji, eliminišući umerenije konkurente, Dragišu Pavlovića i Ivana Stambolića, iz Saveza komunista Srbije.
Nakon povezivanja sa pokretom kosovskih Srba, Milošević ih koristi kao mitingaške snage za svoje „antibirokratske revolucije“, kojima vrši svojevrsne aneksije pokrajina i centralizuje svoju vlast. Početkom 1989. godine, Slobodan Milošević nasilno ukida autonomiju Kosovu. JNA je na Kosovu zavela vanredno stanje, a policijske jedinice su ugušile generalni štrajk kosovskih rudara, koji su se protivili ukidanju autonomije.
Pohapšeno je na stotine osoba, a kosovsko rukovodstvo je prisilno smenjeno. U vreme glasanja o amandmanima, zgrada Skupštine Kosova je bila okružena tenkovima. Dana 23. marta 1989. godine kosovski parlament u atmosferi opsadnog stanja, i često se navodi bez kvoruma, odobrava ustavne amandmane kojima Kosovo gubi izvornu autonomiju. U demonstracijama koje su usledile 28. marta 1989. godine, policija je, prema podacima Human Right Watch-a, ubila dvadeset četiri osobe.
Miloševićev trijumf je ovekovečen 28. juna 1989. godine na Gazimestanu, prilikom proslave 600-te godišnjice Kosovske bitke. Milošević je u svom govoru Kosovo nazvao srcem Srbije, što je kasnije postalo široko prihvaćena politička parola. Tada je pred oko 300.000 okupljenih izjavio da "ni oružane bitke nisu isključene", što se danas redovito tumači kao najava jugoslovenskih ratova:
„Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu
oružane, mada ni takve još nisu isključene.“
- Slobodan Milošević
Miloševićev govor je označio kraj jugoslovenske ideje, a on je od komunističkog lidera Srbije postao nacionalni lider Srba. Povodom Miloševićevog gazimestanskog trijumfa, Rugova je izgovorio gotovo proročke reči:
“Gazimestan je jedna šovinistička manifestacija.Nisu se samo Srbi borili protiv Turaka, u bici su
učestvovali i Albanci, i Hrvati, i Bosanci. To jedogađaj od značaja za sve jugoslovenske narode.
Moj utisak je da u Jugoslaviji postoje snage koje gotovo priželjkuju terorističke akcije na Kosovu.
Mogu samo da upozorim Srbe da uvek kada je neki mali narod, a i Srbi su mali narod,
pokušavao da nametne svoju prevlast na Balkanu, to se završavalo njegovom
ličnom tragedijom.” - Ibrahim Rugova, 1989.
Pasivni otpor i razvoj paralelnih institucija
Kao odgovor na protivustavno ukidanje autonomije, Kosovski parlament je 2. jula 1990. doneo Ustavnu deklaraciju, kojom se Kosovo proglašava republikom, ravnopravnom sa ostalim jugoslovenskim republikama. Srbija na to reaguje tako što 5. jula raspušta kosovski parlament i smenjuje urednike glavnih albanskih medija na Kosovu. Uskraćena su finansijska sredstva kosovskim institucijama, između ostalog Akademiji nauka i umetnosti Kosova. Nakon ovoga kosovski Albanci započinju sa izgradnjom paralelnih institucija. 7. septembra poslanici raspuštene Skupštine se tajno sastaju uKačaniku i usvajaju novi ustav Republike Kosovo. Izabrana je vlada u senci i Skupština.
Septembra 1991. godine, kosovski Albanci su održali i nezvanični referendum o nezavisnosti. Na osnovu referenduma, nepriznata Republika Kosovo je proglašena nezavisnom od Jugoslavije. U stvarnosti, ona nije funkcionirala kao nezavisna država nego kao paralelan sistem vlasti. Tokom čitavog Miloševićevog perioda, na Kosovu su uporedo delovale institucije Republike Srbije pod nazivom „Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija“ i institucije kosovskih Albanaca pod nazivom „Republika Kosovo“.
U periodu 1990-ih, Kosovo je postalo policijska država pod upravom Beograda. Nakon što su beogradske vlasti preuzele pokrajinske institucije, na stotine hiljada kosovskih Albanaca je otpušteno iz državnih institucija i društvenih firmi. Miloševićeve vlasti su pozatvarale većinu škola na albanskom jeziku i prestale su da isplaćuju plate albanskim srednjoškolskim profesorima. U julu 1992. vlast je čak zatvorila i Akademiju nauka i umetnosti Kosova, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo širom Kosova, kao i internalizaciju kosovskog pitanja.
Kosovski Albanci su započeli izgradnju sopstvenih paralelnih institucija, kao što su školstvo, zdravstvo i poreski sistem. Albanski đaci i
studenti su pohađali časove u privatnim kućama, praznim firmama i napuštenim školskim zgradama. Miloševićeva vlast nije dopuštala razvoj paralelnih institucija na Kosovu, i srpska policija je neprestano upadala u obrazovne i druge ustanove kosovskih Albanaca. Pripadnici snaga bezbednosti su rutinski maltretirali, privodili i tukli nastavnike, studente i upravnike albanskih škola. Policija je neprekidno kršila osnovna ljudska prava, a proizvoljna hapšenja i mučenja postala su redovna pojava. Kosovski Albanci su, više od svih građana Srbije, trpeli teror režima Slobodana Miloševića.
Vođa kosovskih Albanaca, Ibrahim Rugova, je bio poznat po zagovaranju nenasilnog otpora Miloševićevom režimu, zbog čega je nazvan „balkanskim Gandijem“. Između 1991. i 1995. godine, dok je rat besneo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, većinsko albansko stanovništo Kosova je upražnjavalo pasivni otpor, odbijajući učešće u političkim strukturama Srbije, ne izlazeći na izbore i bojkotujući popis stanovništva. U jeku ratnih sukoba, Rugovin Demokratski savez Kosova je odbio ponude hrvatskog i bosanskog rukovodstva da otvori još jedan vojni front protiv Srbije.
Sve do 1995. godine, Rugovina strategija nenasilnog otpora je imala široku podršku albanskog stanovništva. Međutim, nakon okončanja ratova u Hrvatskoj i Bosni 1995. njihovom nezavisnošću, nenasilna strategija počinje da biva dovedena u pitanje, a među Albancima je sve veći broj onih koji zagovaraju oružani otpor.
Preuzeto sa www.scribd.com
VEZANI TEKSTOVI:
SAVREMENA ISTORIJA KOSOVA 1: Kosovski vilajet Otomanskog carstva
SAVREMENA ISTORIJA KOSOVA 2: Aneksija Kosova u balkanskim ratovima
SAVREMENA ISTORIJA KOSOVA 3: Kolonizacija Kosova u Kraljevini Jugoslaviji
SAVREMENA ISTORIJA KOSOVA 4: Etnička podjela Kosova u drugom svjetskom ratu i posljeratni period
SAVREMENA ISTORIJA KOSOVA 5: Razvoj Kosovske autonomije u SFRJ
(BLIN MAGAZIN)