SAVREMENA ISTORIJA KOSOVA 5

Razvoj Kosovske autonomije u SFRJ

Arhiva 23.10.11, 16:28h

Ovo istraživanje se usredsređuje na 20. vek, na period jugoslovenske istorije Kosova, sa posebnim osvrtom na srpsko-albanski sukob. Hteo sam da saznam kako je Kosovo ušlo u Jugoslaviju i kako je iz nje izašlo. Nastojao sam da se upoznam sa gledištima srpskih/jugoslovenskih, albanskih, zapadnih i ostalih autora. Otkrio sam da, kao što to obično biva sa etničkim sukobima, istina nikada nije na jednoj strani. Dominacija na Kosovu se nekoliko puta smenjivala, a nasilje dominantne etničke grupe povlačilo je još nasilja, koje je često nasumično pogađalo dati etnos nakon gubitka dominacije. Cilj ovog rada je da doprinese većem razumevanju kosovskog problema u Srbiji i da osvetli neke manje poznate aspekte njegove istorije.

sfrj kosovo

Autor: Damjan Pavlica

"U svojoj mladosti vjerovao sam da Jugoslavija može opstati kao federativna multietnička država ravnopravnih naroda. Bio sam iskreno privržen projektu
Jugoslavije po Ustavu od 1974. Nekako smo se ponosili što se Jugoslavija razlikuje od svih drugih zemalja rigidnih komunističkih režima, bez ikakve slobode i sa siromašnim građanima. Mi građani Jugoslavije u svakom pogledu živeli smo bolje. Mislio sam da u okviru takvog projekta može biti dobro i za moj albanski narod.”
—kosovski političar Azem Vlasi

Šef jugoslovenske bezbednosti Aleksandar Ranković je smenjen na brionskom plenumu 1966. godine. Istodobno, ustavnim amandmanima iz 1966. godine pokrajinama je priznat status "konstitutivnog elementa federacije", čime je Kosovo steklo elemente državnosti. Iako su Albanci bili većinsko stanovništvo pokrajine, Srbi i Crnogorci su i dalje držali nesrazmerno velik broj državnih i partijskih funkcija, uključujući kontrolu nad lokalnom policijom i snagama bezbednosti. 27. novembra 1968. je došlo do masovnih studentskih  demonstracija na Kosovu, koje su krenule sa Filozofskog fakulteta u Prištini.

Tek nakon toga, Albanci na Kosovu su dobili izvesnu autonomiju, uključujući i pravo na školovanje na sopstvenom jeziku. Novembra 1968. ime pokrajine je promenjeno u Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo, čime je Metohija (manastirski posed) izbačeno iz naziva. Ustavom SFRJ iz 1974. godine, Kosovo je steklo široku autonomiju i status federalne jedinice SFRJ. Sticanjem istinske autonomije, Srbi i Crnogorci prestaju biti vladajuća manjina. Albanci preuzimaju vodeće položaje, te dolazi do smene mnogih Srba i Crnogoraca u političkim telima, upravi i radnim organizacijama.

Primenom principa etničke reprezentacije, prema kojem je procenat zaposlenih pripadnika neke nacije morao biti u skladu sa etničkom strukturom, mnogi Srbi i Crnogorci gube posao. Pritom, na Kosovo se vraćaju mnogi Albanci proterani tokom perioda Kraljevine, a pored toga postoji i ekonomska emigracija iz Albanije, jer se u Jugoslaviji bolje živelo.

Suočeni sa gubitkom posla, i često neprijateljskom sredinom, Srbi počinju masovno napuštati Kosovo. Prema nekim procenama (New York Times, 12 jul 1982), tokom 1970- ih godina je oko 57.000 Srba iselilo s Kosova. Tih godina, mnogi srpski manastiri se žale na nanošenje štete od strane nepoznatih lica, bespravnu seču šume, i slične probleme.

Protesti Albanaca i zahtevi za republikom

protesti-albanskih-studenata

Protesti Albanaca i zahtevi za republikom Nakon Titove smrti, među Albancima, koji su činili apsolutnu većinu stanovništva Kosova (77.4% prema popisu iz 1981), se širi bojazanda Kosovo može ponovo potpasti pod srbijansku upravu. Prevladalo je mišljenje da se to može preduhitriti samo ako se Albancima
prizna status naroda i vlastita republika koja više nikako ne bi mogla potpasti pod vlast Srbije. Studenti Univerzitetu u Prištini su marta 1981. godine započeli mirne proteste, koji su ubrzo postali opštenarodni, zahtevajući ravnopravan položaj Albanaca sa ostalim slovenskim narodima u Jugoslaviji, koji imaju
svoje republike. Sloganom „Kosovo Republika!“, oni su tražili da Kosovo postane sedma republika jugoslovenske federacije i da jugoslovenske vlasti prestanu da ihtretiraju kao nacionalnu manjinu (narodnost), već da ih priznaju kao narod.

tenkovi na Kosovu 1981

Jugoslovenska vlast je na albanske zahteve odgovorila slanjem vojske na demonstrante. U neredima koji su usledili, ubijeno je višedesetina albanskih đaka i studenata, što je tadašnji režim skrivao od javnosti. Nakon krvavog gušenja demonstracija, došlo je do velike podeljenosti između Srba i Albanaca - Srbi su tražili ukidanje autonomije Kosova a Albanci državnost. Zavedena je neka vrsta vojne uprave nad Kosovom. Albanci su izloženi represiji i masovnim hapšenjima.

Takođe dolazi i do nasilja nad Srbima. U narednim godinama, mnogi albanski intelektualci su osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne, uglavnom zbog izražavanja zahteva da Kosovo postane republika.

suđenje-albanskim-intelektualcima

Protesti kosovskih Srba i kampanja o genocidu

Nakon albanskih demonstracija, 1982. godine kosovski Srbi (predvođeni Kostom Bulatovićem, Miroslavom Šolevićem i drugima) počinju da se bune protiv „perfidnih pritisaka sa pozicija države“, a središte pokreta postaje grad Kosovo Polje, nekadašnja srpska kolonija. Istovremeno, u Srbiji započinje anti-albanska kampanja, čija je središnja tema „genocid“ nad Srbima na Kosovu, i koja iseljavanje Srba prikazuje kao plansko etničko čišćenje koje provodi pokrajinsko rukovodstvo.

atanasije jevtić

Aprila 1982. godine 21 sveštenik Srpske pravoslavne crkve, među kojima nekoliko budućih episkopa (Atanasije Jevtić, Irinej Bulović, Amfilohije Radović), upućuju najvišim crkvenim i državnim organima „Apel za zaštitu srpskog življa i njegovih svetinja na Kosovu i Metohiji“, koji govori o „planskom genocidu nad srpskim narodom“ i aktuelizuje kosovski zavet. 1983. godine Crkvene novine "Pravoslavlje" objavljuju feljton Atanasija Jevtića „Od Kosova do Jadovna“, koji opisuje slučajeve „brutalnog i životinjskog silovanja srpskih žena, devojčica, starica i monahinja od obesnih Arbanasa”, a stradanja Srba na Kosovu poredi
sa stradanjima u NDH.

Pišući o Albancima, crkveni autori uglavnom naglašavaju njihova zlodela, opisujući ih kao silovatelje, skrnavitelje i nasilnike. 1985. pripadnici „srpskog pokreta otpora“ sa Kosova upućuju državnim organima peticiju, čije sastavljanje su pomogli i Atanasije Jevtić i Dobrica Ćosić, u kojoj kažu da pokrajinom vladaju „velikoalbanski šovinisti“ koji su „okupirali deo Jugoslavije“ i nad Srbima čine genocid.

Jugoslovenska vlast na ove optužbe nije gledala blagonaklono, već kao na ispoljavanje srpskog nacionalizma. Srbi sa Kosova tih godina protestuju po
raznim gradovima, a 26. februara 1986. godine njih stotinjak provaljuje u Saveznu skupštinu, zahtevajući uvođenje vanrednog stanja i ukidanje autonomije Kosova. 1986. godine je objavljen uticajni Memorandum SANU, koji demonstracije albanskih studenata naziva „neofašističkom agresijom“ i navodi da se na Kosovu sprovodi „fizički, politički, pravni i kulturni genocid nad srpskim stanovništvom“.

No, niko osim srpskih autora probleme na Kosovu nije nazvao genocidom. Memorandum SANU je kasnije stručna komisija Ujedinjenih nacija ocenila „sredstvom širenja anti-albanskih osećanja“. Prema izveštaju Human Right Watch-a, srbijanski mediji su 1980-ih namerno sejali dezinformacije o zlodelima nad Srbima na Kosovu, uključujući silovanja Srpkinja, i vodili kampanju mržnje s ciljem da se raširi negativna predstava o Albancima.

Preuzeto sa www.scribd.com

 

PROČITAJTE JOŠ:

SAVREMENA ISTORIJA KOSOVA 1: Kosovski vilajet Otomanskog carstva

SAVREMENA ISTORIJA KOSOVA 2: Aneksija Kosova u balkanskim ratovima

SAVREMENA ISTORIJA KOSOVA 3: Kolonizacija Kosova u Kraljevini Jugoslaviji

SAVREMENA ISTORIJA KOSOVA 4: Etnička podjela Kosova u drugom svjetskom ratu i posljeratni period


(BLIN MAGAZIN)