Ozabavio: Đorđe Krajišnik
Recite nam Rajko, onako iskreno, kao poznavalac kako, al’ baš kako danas stoji Srpska?
Srpska stoji ko bog. U Dejtonu smo dobili šansu, bolju od muslimana i Hrvata.
A u čemu je glavni problem, šta je bilo sa tim nedostatkom duhovne snage, ali ukratko?
Glavni problem je bio u tome što Srpska demokratska stranka nije imala duhovne, političke i moralne snage da je iskoristi. U pravu je bio Starović kada je rekao da SDS treba da se rasformira jer neće moći da nosi mir na leđima. Ukratko, njih su pritiskali ratni zločini, kriminalizacija Srba, mutni gubici teritorija, nekompetentno i politički nedoraslo i nezrelo rukovodstvo pa su bili autistični na srpsku štetu ili pretjerano kooperativni sa istim posljedicama.
Na kakve ste noge danas stali ili ustali?
Danas smo čvrsto stali na dejtonske noge. SNSD je, kome pripadam, odmah po osnivanju u svoj program ugradio „dva entiteta i tri naroda“. Mi nismo načinili grešku da prvo zaigramo na Državu Srpsku, na Samostalnu Srpsku.
Čega ste se vi držali, k’o pijan plota?
Mi smo se držali međunarodnog prava i onoga što su garantovale velike sile. Pokazalo se da je insistiranje na dva entiteta i tri naroda bila dobitna kombinacija jer su ostala dva naroda, u međusobnom odnosu, urušavala BiH a drugi entitet nikada nije mogao da zaživi što je nama dalo nedostižnu prednost.
A čega se uvijek mora biti svjestan?
Politika, njeni efekti, koju vodi neka stranka ili neko rukovodstvo, često nije vidljiva u tom pa ni u narednom mandatu. I toga uvijek treba biti svjestan. Sada, nakon više od petnaest godina, vidljiv je efekt našeg insistiranja na 2 i 3. U vremenu kada je to bila izdaja jer je SDS vodio autističnu politiku odbijanja i donacija i svega ostalog.
Sa koliko noga je Republika Srpska danas samostalna?
Republika Srpska je danas jednom nogom samostalna. Naš cilj je Samostalnost u okviru BiH ili izvan BiH. A drugom nogom je država. Naš cilj je da do kraja iskoristimo dejtonske državne nadležnosti koje smo dobili u Dejtonu i koje imamo.
Šta vi onako lično, dok ste živi želite?
Ja, lično, želim Republiku Srpsku kao posebnu, nezavisnu državu. Možda to neće biti dok sam ja živ ali će biti. Ovaj narod je to zaslužio, cijelom svojom istorijom i stradanjima.
O kakvom se kolektivu tu radi, organizovanom ili ne?
Ovo je jedini organizovani srpski kolektivitet, izvan Srbije, koji je ostao na svojoj zemlji i sačuvao svoj jezik. To treba poštovati. Pred tim treba stati i pokloniti se.
A koliko tvrdo to zastupate?
Ja nisam nacionalist ali zbog ovog naroda zastupam najtvrđu nacionalnu politiku.
A Lagumdžijina prevara?
Mislim da to jača Srpsku. Sarajevski Politički Krug nema nikakvu koncepciju, nikakav realan nacionalni ili politički interes, nikavo međunarodno pravo iza sebe. Ima samo laži, prevare, obmane. U štagod uprete prstom, sve je iz Sarajeva prevara. Lagumdžijina multietničnost. 
A Komšić u praskozorju?
Komšić je najveća prevara na političkom tržištu BiH. Takve lažne vrijednosti nije mogao ni SDS niti SDA da iznjedre u svom praskozorju, kad su angažovali kretenoide prve vrste.
Šta je još laž i prevara?
Genocid je laž i prevara. Agresija je laž i prevara. Secesionizam Srpske je laž i prevara. Mi samo uzimamo ono što je Gospod Dejton dao. Uskoro i muslimani neće vjerovati u te prazne priče, neka se dobro zamisle zašto je propao Silajdžić i njegova Stopostobih. Zašto je propala Država za čovjeka. Prošlo je vrijeme lažne Amanpur-kapmanje i lažnih fotosa iz Omarske.
Šta je u Sarajevu sa tramvajskim šinama?
U Sarajevu su multietničke još samo tramvajske šine jer su ih, u doba socijalističkog samoupravljanja, izlijevali Srbi, Hrvati i muslimani u Željezari u Zenici.
A ljudi-ahdname, tursko ćage koje, kobiva, dokazuje?
Sve ostalo je unisono, homogeno, jednosmjerno, od vjere do mržnje prema Srbima. To što se pojavi neki Gojer, neki Pudarić, neki Desnica, to su samo ljudi-ahdname, tursko ćage koje, kobiva, dokazuje da neko ima pravo da živi i da bude tu.
A njihov domet i devet Srba nesretnika?
Njihov domet je isti kao i domet onih devet Srba nesretnika koji su se turili na Lagumdžijinu listu u Srebrenici. Srbi, a i Hrvati, imaju neku antinacionalnu, suicidnu potrebu da se poturčavaju. Na sreću, to radi odmet, bezvrijed.
Šta je po Vašem mišljenju sa književnošću i iščašenjima?
Književnost je danas iščašena iz života zato što su i književnici odbačeni. Oni su kao namjerno iščašeno rame. Pisci se danas pod vodom bore za stvarnost. 
Ali sve carevine propadaju?
Republika Srpska mora oformiti posebno ministarstvo kulture i početi sistematski da razvija tu oblast jer sve carevine propadaju a kulturno nasljeđe ostaje. Otkad nema Austrougarske a Kočić još živi.
Šta je tu sa refleksom?
To o refleksu je teško analizirati. Ako pisci podilaze dnevnoj politici onda za to nije kriva politika. Književnost ne treba da bude ni na koji način odsjaj dnevne politike. Ali to ne znači da ne treba da bude angažovana. Samo što to zahtijeva divovske preduslove. Zahtijeva, npr, da se ustanovi književna kritika. Ne mogu pisci sami sebi biti i pisci, i recenzenti, i kritičari i članovi žirija. Nema tu odsjaja, to je najcrnja vrtnja u krugu.
Vrijedi li ovaj narod više, na Kočićevom zboru, od bodljavine bakova, šatora, klipača i uznojenih ženskih guzica?
Dabome. Socijalističko samoupravljanje je bilo dostiglo jedan dobar nivo. Fuad Balić je, npr, mnogo doprinio stvarnom kulturnom konceptu Kočićevog zbora. Onda je sve devalvirano primitivizmom, uskogrupnošću i sljepilom. Borba bakova je postala glavni događaj. Vjerujem da se Kočić okreće u grobu i ne može sebi da oprosti što je „u knjigu turio Jablana“.
Kočićev zbor je bogomdana prilika da Republika Srpska pokaže svoje lice kulture i vanremenih dostignuća ali i da predoči nove korake. Cijenim bodljavinu bakova, šatore, klipaču i uznojene ženske guzice. Ali, ovaj narod vrijedi više i to se mora pokazati. Na tome su svi do sada zakazali. Mnogima, jakako, godi, da Kočićev zbor bude ovakav. Jer su oni, onda, Onakvi. Sa velikim slovom.
A Kusturica i njegovo domaćinstvo?
Emir je Domaćin svjetova. On ondje stvara čuda u Zemlji Srba. On od Drine, koja je u Višegradu bila ponornica, nije tekla nikuda, jer je višegradsko vrijeme stalo kad je nestalo Švabice, čini rijeku-vrata prema svijetu. Andrićgrad je taj prozor u svijet. To je čudo zato što prvo nastaje prozor pa onda grad i svijet.
Za kraj, šta je u ovom slučaju sa Ćorkanima?
Dabome, oko njega je puno Ćorkana i loših vila koje pokušavaju noću da ruše sve što Emir danju izgradi. Ali svako veliko graditeljsko vrijeme prate takva trula zla.
NAPOMENA: Odgovori su, uz minimalna skraćivanja ali ne i petljanja u Rajkovu suštinu (jer ko bi tu izvukao živu glavu), preuzeti iz intervjua koji je Rajko Vasić dao za portal eNovosti, dok su ozabavljena pitanja dio naše redakcijske opreme.
BL!N MAGAZIN