Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1954. godine. Godine 1986. imenovan je za Predsjednika predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske, zamjenivši na toj funkciji Emu Derosi-Bjelajac. Na toj je dužnosti ostao do 1988, kada ga je zamijenio Ivo Latin.
Predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća imenovan je marta 1989., nakon ostavke Branka Mikulića.
Krajem 1989. godine pokrenuo je ambiciozan program ekonomskih reformi, dotad neviđenih u SFRJ, koje se uključivale i stabilizaciju dinara, kao i privatizaciju putem dodjele akcija radnicima.
Rezultat je bio zaustavljanje inflacije, koja je uzela maha tokom osamdesetih godina 20. vijeka, kao i brzo i značajno, premda kratkotrajno, povećanje životnog standarda.
To je Markovića u tom trenutku učinilo jednim od najpopularnijih političara u jugoslovenskoj istoriji.
Marković je svoju popularnost dugovao svom imidžu novog, modernog političara zapadnog stila. Takođe je održavao popularnost time što je ostajao po strani sve većih sukoba unutar Saveza komunista Jugoslavije i što je pokušavao da posreduje u sukobima između pojedinih jugoslovenskih republika.
Kada se SKJ raspao januara 1990, Marković se mogao osloniti samo na sopstvenu popularnost i uspjeh svojih ekonomskih reformi. Jula 1990. osnovao je Savez reformskih snaga Jugoslavije, političku partiju koja ja podržavala njegove ekonomske reforme i zalagala se za evolutivnu reformu cjelokupnog društvenog i državnog uređenja SFRJ.
Ovaj Markovićev program reformi, međutim, ubrzo je sabotirala vlada Slobodana Miloševića, a savezna vlada je bila dodatno oslabljena separatističkim pokretima u Sloveniji i Hrvatskoj.
Tokom poslijednjih mjeseci svog mandata Marković je pokušavao da pronađe kompromis između ove dve republike s jedne strane, i Srbije i Crne Gore s druge strane, koje su tražile da Jugoslavija opstane kao snažna federacija.
Međutim, njegovi napori nisu urodili plodom, iako su ih podržavale nove demokratske vlasti u Bosni i Hercegovini i Makedoniji, prvenstveno zato što se Jugoslovenska narodna armija, za koju bi se očekivalo da bude njegov najveći saveznik, svrstala uz Miloševićevo vođstvo.
Marković je ostao na dužnosti i poslije izbijanja rata, premda je već ranije izgubio kontrolu nad JNA i nad svim drugim polugama vlasti u federaciji.
Dana 20. decembra 1991. na konferenciji za štampu Ante Marković je "vratio mandat" građanima Jugoslavije, rekavši da ne postoji više nijedan državni organ u Jugoslaviji kome bi se mogla podneti ostavka.
Nakon toga nestao je iz javnog života jugoslovenskih država i posvetio se poslovnoj karijeri. Godine 2003. nastupio je kao svjedok optužbe na suđenju Slobodanu Miloševiću pred Haškim tribunalom, nakon čega je dao intervju zagrebačkom nedjeljniku Globus, gdje je izjavio kako su mu i Tuđman i Milošević potvrdili da su se marta 1991. godine u Karađorđevu dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine.
(B92, Blin/sb)