Piše: Atif Kujundžić, Tačno.net

U konkretnom primjeru riječ je o osam izvrsnih sakralnih slika koje su sačuvali i restaurirali do njihove pune ljepote, mada njihovo postojanje seže i do Renesansih vremena. Konkretni krivci su Samostan svetih Petra i Pavla u Tuzli, njegovi gvardijani fra Zdravko Anđić, fra Petar Matanović, fra Josip Zvonimir Bošnjaković i prethodni gvardijani, koji su predano njegovali franjevačku tradiciju. Tu je i mr. Sanjin Lugić iz Sarajeva, slikar i restaurator štafelajnog slikarstva, koji je radio i u Parizu i u Rimu.

Kad je riječ o ovim slikama, stvar je u izvjesnoj mjeri podudarna s utjecajima i vremenima trajanja, krajem razdoblja Humanizma i renesanse, te početkom vremena Racionalizma i prosvjetiteljstva, a tako i s djelom Matije Divkovića i /njegove/ prve printane knjige koja obilježava 400 godina postojanja.

Fra Matiju Divkovića, nisu mogle zaustaviti nikakve falange i prepreke, a posebno ne evidentan turski odiozum spram printa i medija, općenito, tj. otpor prema nabavci i otvaranju tiskara u BiH, na čemu je istrajno radio i fra Ivan Frano Jukić. Na čemu su inzistirali i drugi narodi i konfesije. Turci nisu odobravali organiziranje štamparija. Osjećali su tu opasnost od javnog mišljenja.

To je posebno dirljivo vrijeme u životu bosanskih Franjevaca. Jer, Ivan Frano Jukić otvara škole za djecu izredom – tj. neovisno o naciji i konfesiji. Piše putopise. Sa prijateljima žuri iz Mađarske da se bori protiv Turaka u Bosni. Formira časopis Bosanski prijatelj, a bolestan i na kraju života mora ići u Beč da bi ga printao, jednako, kao što je fra Matija Divković osobno, u Veneciji izlivao slova i pečatao svoju knjigu /prije 400 godina!/.

Držim, kako su to jedinstveni i do sada nezabilježeni primjeri kulturnog i prosvjetiteljskog entuzijazma i angažmana u povijesti nekog naroda. Pronositi svjetlost razuma i prosvjećivanja, držati do svoje vjere, obraza i dostojanstva, nikad nije bilo ni najmanje jednostavno. Naprotiv. Čudo jedno, kako su to Hrvati katolci, posebno franjevački red, oduvijek dobro znali. Ta samosvijest i odlučnost su fascinantni. Za samo 50 godina franjevačkog prisustva stvorena je Bosna Srebrena koja se prostirala od Jadranskog do Crnog mora /1292. – 1340/ bez mača i rata.

Osim odnosa prema znanju i duhovnom zdravlju općenito, s posebnom brigom Franjevci se odnose prema sakralnoj umjetnosti, koja bez sumnje, ne samo estetski, uzdiže i instituciju vjere i života do stvarnosti življenja.

Svjedoci smo kako su na fakultetima likovnih umjetnosti formirani postdiplomski studiji sakralne umjetnosti. Svakako iz više razloga, ali prije svega zato jer je riječ o estetskim kriterijima Svete knjige, tj, biblijske naravi. I umjetnici su se toj mogućnosti, zdušno, puna srca odazivaju.

Da pomenemo primjer općepoznat kao Doreova Biblija. Dakako, nikakav Gustav Dore nije mogao, niti pokušao napisati neku svoju/novu Bibliju, ali je njegova, tzv. crtačka škola – skoro na svaku biblijsku riječ – odgovorila prelijepim crtežom. No, nije riječ samo o Gustavu Doreu i o njegovoj ilustriranoj Bibliji koja je do sada objavljena u tiražu većem od 20 000 000 primjeraka.

Riječ je o cjelovitoj likovnoj – sakralnoj umjetnosti u svim likovnim disciplinama. Ljudi postižu čudesne rezultate u suvremenom likovnom izrazu i kad nešto uistinu osjećaju i žele, kad su nadahnuti istinom vjere. Evo, primjera, samo ako uzmemo najnovije i najmlađe: mr. Mladena Ivešića, mr. Marijanu Ivešić Pažin, skulptora Iliju Skočibušića koji nas obiljem i ljepotom ideja u realizaciji samo o liku sv. Franje Asiškog – ostavlja bez daha, slikaricu mr. Magdalenu Džinić, /svi iz Akademije likovnih umjetnosti Široki Brijeg/. Ali i mr. sakralne likovne umjetnosti Nataliju Cimeša koja je studirala u Trebinju i na Fakultetu primjenjenih umjetnosti u Beogradu, a poseban doprinos dala na mozaicima koji blistaju kao vitraži i crtežima koji nam se pečataju u memoriju.

Ali, neka nas ne čude ni slike s križnog puta i raspeća kod Ćazima Sarajlića ili elementarne semantike na slikama Nesima Tahirovića. Etc. Dakle, riječ je o kulturi posebne/vjerske provenijencije, kulturi koju je prononsirao i inaugurirao, ponajvećma franjevački red.

Ostavština sakralne umjetnosti, općenito, ogromna jest. O obimu te građe nepoznati su i ne postoje tačni podaci. Nisu uređeni i jedinstveni, pa je izlišna i svaka paušalna procjena. Istina je kako ne znam dovoljno da bih govorio i pisao o tome. Ljepota te umjetnosti još je veća. Začaravajuća! Neprocjenjivo smislena i duboka. Njezini modaliteti i varijacije – beskrajni! Čak i kad pomislimo kako je to dosta sužen prostor i umjetnička mogućnost – shvatimo kako nismo upravu.

Nasreću, postoje ljudi koji su toga svjesni. U ovom primjeru i konkretno, imam na umu ličnost fra Zdravka Anđića, gvardijana Samostana svetih Petra i Pavla u Tuzli, a riječ je o prikupljanju i restauraciji sakralnih slika iz minulih vremena. To su slike koje svjedoče o ljepoti i punoći umjetničkog doživljaja vjere, a da ponekad ne znamo ni imena autora.

To je više nego dirljivo. Koliko zbog autora i njihovog religijskog slikarskog motiva i rada, toliko i zbog vjernika i Franjevačkog reda – naših ujaka, te zbog uvaženog Gvardijana Samostana svetih Petra i Pavla – fra Zdravka Anđića i umjetničke galerije Kristian Kreković,  koja djeluje pri Samostanu.

Ovakav i ovoliki uvod, doista čini se neophodnim u ovom povodu i primjeru. Riječ je o /8/ i slovima /osam/ sakralnih slika koje Samostan svetih Petra i Pavla i Umjetnička galerija Kristian Kreković u Tuzli, restaurirane, iznose pred naše skromne oči i receptivne moći. Da li uopće možemo shvatiti koliko smo počašćeni i darovani?!! Koliko su zaslužni ljudi koji su taj posao obavili?! Teško. Ali, ako. Jer, neovisno o osobnoj vjeroispovijesti, vjerujem, suglasni smo kako je Bog Jedan i kako nam je ostavio mogućnost da to doživljavamo – svako na svoj način, uz uvjet, da se međusobno ljudski uvažavamo.

Riječ je o slikama:

1. Blažena Djevica Marija sa sv. Benediktom i sv. Janjom, XVII stoljeće, autor nepoznat, talijanska škola;

2. Sveta Obitelj, fra Tomo Salatić /inače: Breščanin!/, 1780;

3. Crna Gospa, ulje na platnu, retuširana, autor nepoznat,1743;

4. Gospa Lipnička,  XVIII stoljeće, autor  nepoznat, domaći barokni majstor?;

5. Blažena Djevica Marija, /slika je pod zaštitom države/, autor nepoznat;

6. Isus predaje ključeve sv. Petru, A. Kraus, Graz, 1896.;

7. Sveta Barbara, restaurirana 1910., autor nepoznat;

8. Gospa sa anđelima, autor nepoznat.

Sakralna umjetnost u prvom planu odražava ozbiljnost i ljepotu vjere, jer zorno prikazuje detalje iz života svetih osoba /prije svega/ od stvaranja svijeta do suvremenosti. Ustvari, sugestivno nas obavještava da se u svijetu ništa ne mijenja bez Božje Volje, te da nerijetko, i nepotrebno, u svijetu pravimo nered.

Slike odišu mirom i toplinom, naročito isposnička lica svetaca u interijerima i eksterijerima, u međusobnom odnosu i rasporedu – zakonomjerno biblijskoj riječi o njihovim životima. To su do uzvišenosti dirljivi prizori iz njihovih života i povijesti kršćanstva.

Sveta Obitelj fra Tome Salatića /Breščanina/ iz 1780. godine upućuje nas i na sadržaj obiteljskog života: rad odraslih i učenje mlađih, život u obitelji i domaćinstvu. To je izrazito koloristički odmjerena, kompoziciono efektno i lijepo organizirana slika sa lijepim i mirnim licima.

Crna Gospa je kao slika u izvjesnom smislu kontrast i raspetost između unutrašnje tame i sjaja okruženja. Gospa Lipnička lebdi sa djetetom u naručju dok se anđeli približavaju sa svih strana. Blažena Djevica Marija sa zlatnom aureolom i djetetom u naručju stoji na oblaku, a anđeli joj lebde posvuda oko nogu. Njezino lijepo i mirno lice uokvireno je bijelom maramom, njezin crveni i topli plašt ima bogato obrubljene ivice.

Sv. Petar i Isus Krist stoje bosi na kamenoj podlozi, dok radi prijema ključa sv. Petar ispružene desne ruke i sa lijevom šakom na grudima /što je i znak zakletve i odanosti/ podiže pogled i svoje isposničko lice prema Isusovom licu. Sv. Petar ima plašt boje meda, a Isus plavi ogrtač. To znači, kako je slikar znalački vodio računa o slaganju boja, likovnom jeziku i govoru svoje slike svekolikim skladom, bez kontrasta i potresa.

Isto otkrivamo i na slikama Sv. Barbara /zaštitnica rudara/ i Gospa sa anđelima. Na njima je osim svega, naglašena i ženska ljepota svetica. Gospa je odjevena u bijelu haljinu i plavi ogrtač, ima sklopljene šake za molitvu, ispred njenih stopala su cvjetovi dva bijela kraljevska krina. Anđeli joj prinose razno, drugo cvijeće i palminu granu. Sve skupa je jedan vrlo skladan i lijep događaj u prostoru slike i imaginacije. Djelomično skinuta patina u slikama čuva i naglašava njihovu ljepotu i istinitost umjetničkog senzibiliteta i stvarnosti minulih vremena.

Valja primjetiti i shvatiti, kako iznošenje ovih osam /8/ sakralnih slika na svjetlost dana, predstavlja, uistinu lijep doprinos objelodanjivanju i afirmiranju hrvatske sakralne umjetnosti i kulturnog blaga u čemu katolici prednjače i u širem okruženju.

I kao nebrojeno put ranije, opet na istom poslu: istrajni i neumorni Franjevci.

(BLIN MAGAZIN)