Svoje dokaze bazirane na historijskim činjenicama su dostavili autorima spornog teksta, ali su isti odbili da ih objave, no nedugo nakon pisma su deaktivirali svoje falsifikate i ukinuli spornu stranicu. No, zbog nepobitnih činjenica i važnosti njihovog javnog tretiranja, mi bez obzira na ukidanje stranice na "hr.wikipedija.org", reagovanje bh. građana, učesnika ovih ratnih događaja, objavljujemo u cjelosti:

 Ustanak u Drvaru 27.07 1941 godine, nije organizovan s ciljem istrebljenja Hrvata katolika već za zaštitu Srba, Jevreja i Roma i građana drugih nacionalnosti, koji nisu prihvatali ustašku  idelogiju, od  ustaškog terora i za bolje sjutra svih dobronamjernih ljudi.

Sažetak.Na internetu (http://hr.wikipedia.org/wiki/Ustanak_u_Drvaru_1941_godine)  pod naslovom: „Pokolj kod Drvara 27 Srpnja 1941“ objavljeno je da je toga dana: „bio organiziran napad na područje rimokatoličke župe Drvar, s ciljem fizičkog istrebljenja svih stanovnika u toj župi, mahom Hrvata katolika. Nakon tog napada, župa Drvar je u potpunosti bila zatrta. Počinitelji su biIi četnici“

Navedene tvrdnje na internetu su netačne i zlonamjerne.(1) Ustanak u Drvaru je organizovan i vođen, kao i u cjelioj tadašnjoj zemlji, od CKKPJ, a konkretnije u Bosanskoj krajini, od Oblasnog komiteta KPJ za Bosansku krajinu i  partijskog rukovodstva po srezovima.

(2) Ustanak je počeo tada za zaštitu od ustaškog terora Srba, Jevreja i Roma i građanima drugih nacinalnosti koji su bili protiv ustaškog pokreta i terora, jer je poprimio užasne i uništavajiće razmjere.

(3) U Drvaru je prvo počeo ustanak u BiH, Drvar je bio centar-žarište-razvoja pokreta otopra okupatrorskim, ustaškim i četničkim zločinima, u Drvaru su ustaničke jedinice od početka djelovale osmišljeno, organizovano i odgovorno, što  nije bio slučaj u mnogim krajevima itd. Iz Drvara i srezova koji su mu gravitirali, formirane su vojne jedinice od najnižih do najviših koje su se borile širom tadašnje Jugoslovije, u Dravaru su formirani prvi organi narodne vlast u BiH i razvijali se do ZAVNOBiH-a, u Drvaru je u ratu boravio Vrhovni štab NOV, na čelu s Titom, više nego i u jednom drugom mjestu, gdje je došlo i do neuspjelog hitlerovskog desanta  itd.

(4) Ustanici u Drvaru i okolini su donosili slobodu svim građanima bez obzira na vjeru i naciju. I građani hrvatske nacionalnosti ostali su u Drvaru do pred kraj septembra 1941 godine. Poslije okupacije Drvara i drugih oslobođenih mjesta u Bosanskoj krajini od strane italijanske vojske i njihove propagande da su došli da zavedu red i mir i da „zaštite“ Srbe, Jevreje i Rome od ustaškog terora, hrvatsko stanovništvo ostalo je u Drvaru, a sa povlačenjem Italijana krajem juna 1942 godine s njima su otišli i stanovnici hrvatske nacionaknisti do Knina i dalje u Hrvatsku. Italijanska propaganda uslovila je i kolebanje manjeg broja ustanika i pojavu četnika u Dalmaciji, Lici i Bosanskoj krajini. U Drvaru su energično i uspješno prevaziđeni ovi problemi i pružena je značajna pomoć pokretu u susjednim mjestima.

(5) U Drvaru je, nažalost, bilo i zločina od strane ustanika. U tom smislu je nužno imati u vidu neke okolnosti. Bilo je jasno stanovište i naređenje da se ubijanje nedužnih ljudi i pljačkanje i upropaštavanje imovine ne smije činiti. Stanovništvo je bilo jednako zaštićeno, zarobljeni domobrani su oslobođeni, a ustaše se nisu predavale. Strogo su kažnjavani ustanici koji nisu poštovali ova naređenja. Ali, poslije užasnih zločina ustaša, bilo je i ustanika i civilnog stanovništva koji su, reskirajući da budu najstrožije kažnjeni, u  znak osvete činili zloćine. Bilo je i onih koji su bili protiv reda i discipline u  ustaničkim redovima i činili zločine. Takvi su uglavnom postali četnici.   

O značaju Drvara u NOR-u govori jedna od više izjava Vrhovnog komandanta NOV i POJ maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita u kojoj je rekao: „Drvar spada u onaj mali broj mjesta koja su od prvog dana ustanka 1941 godine do završetka rata bila žiža narodnog ustanka. Drvar je mali grad koji je čvrsto nosio buktinju revolucionarniog pokreta u našoj zemlji“. 

„Drvar spada u onaj mali broj mjesta koja su od prvog dana ustanka 1941 godine do završetka rata bila žiža narodnog ustanka. Drvar je mali grad koji je čvrsto nosio buktinju revolucionarniog pokreta u našoj zemlji“

Širi, iako kratak, naredni osvrt na zbivanja u Drvaru i okolini u Drugom svjetskom ratu uvjerljivo ilustruje da je to bila borba protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača, za bolje sjutra svih dobronamjernih ljudi, bez obzira na vjeru i naciju, a posebno protiv ustaškog terora i zločina.

(a) Ustaše su prvo pravile pojedinačne zločine ubijanjem najuglednijih ljudi, a zatim su to, bez milosti, masovno činile. Zločinačkom ponašanju ustaša osnovu i podstrek predstavljala je naredba ustaške Nezavisne države Hrvatske (NDH) od 19 aprila 1941 kojom su pravoslavci, Jevreji i Cigani stavljeni van zakona. (Ervin Šinko, Drvarski dnevnik, Beogradski izdavački zavod 1987, strana 103). O ustaškim zločinima  se ovdje navode samo nekolika detalja. 

Ljubo Babić (u knizi „I DRVAR 1941.1945“, izdanje „Prosveta“ Beograd 1972, strana 270, pošto je svih 5 kjniga štampano kod istog izdvača u daljem tekstu se navodi samo: Ime autori i „DRVAR 1941.1945“, broj knige i stranica teksta), podsjeća da su, koncem maja i početkom juna 1941, u Drvar stigla dva transporta. U prvom je bilo oko trista osoba, iz okoline Bihaća i pograničnih naselja Like, žena djece i iznemogli staraca, jer su ustaše odrasle i sposobne muškarce izdvojile i pobile. U drugom je bilo oko 350 Slovenaca iz okoline Maribora odakle su protjerani. Ne zna se zašto su dovedeni u Drvar. „Narod je prihvatio ove ljude, dijelio sa njima  ono što je imao“. Ali, ni ustaše u Drvaru nisu mirovale. Jednog popodneva pokupile su oko 30 građana, sposobnih muškaraca. Druge noći su ih, preko Oštrelja, otjerale u selo Risovac i tamo ih na zvjerski način pobile i bacile u Risovačku jamu, navodi Babić.

U istoj knjizi, strana 250, 251 i 252, pod naslovom: „Kako sam strijeljan i bačen u jamu“; Vlado Tankosić opisuje da su u njegovo selo Očijevo drugom polovinom jula 1941. godine došle ustaše, pokupile grupu ljudi, koje su mogle uhapsiti, i otjerale u Kulen Vakuf. U zatvoru je bilo još mnogo ljudi iz drugih sela. Ustaše su ih tukle kundacima, „Sve tijelo mi je bilo modro“ ističe Vlado. Poveli  su ih  nekud kamionima, govoreći da će za Zagreb. Ali dotjerali su ih blizu sela Boričevca do tamošnje jame. Tu su ih, uz neprestano udaranje kundacima, skinuli sa kamiona, ubijali i bacali u jamu. U neko vrijeme Vlado, ranjen u rame, se osvijestio u jami i slušao je dalje pucnje, jaukanje ljudi i pad leševa u jamu. Na jednom je čuo da ima još neko živ. To je bio Mile Pilipović iz Cvjetnića koji je sam skočio u jamu poštu su mu prije togu ubuli i bacili u jamu tri sina. Kupili su vodu u ruke koja je kapala, pili i od toga živjeli 9 dana. U tom vremenu je organizovan ustanak i gerilci su ih izvadili iz jame duboke 37 metara, liječili i spasili. Mile je ubrzo umro.

Nikola Karanović, legendarni komandant Treće krajiške brigade i krupnijih jedinca NOV,  (u knjizi II DRVAR 1941.1945“, strana 413) navodi da su gerilci početkom septemra 1941 godine u jugoistčnom dijeli Kulen-Vakufa naišli na jarugu punu leševa srpskog življa iz okolnih sela Like i Bosne. „Ustaše su ih slabo zatrpale i sva okolina je zaudarala.  Ustanici i  okupljeni narod su ih razvlačili tražeći među njima  svoje sinove, braću i rođake“. Učinili smo sve da zaštitimo nedužni narod od osvete, „ ali to je teško bilo sprovesti“ Ipak je uspostavljen nekakv  red i objašnjavano je razbješnjeloj masi da je to nevin narod i „da mi ne smijemo činiti što i ustaški zločinci“.

(b) Organizovanje i vođenje ustanka u Drvaru je bilo produkt i sastavni dio organizovanja NOP u cjelini. To se psebno ispoljilo ostvarivanjem zaključaka sa sastanka komunista održanog na Šehitlucim, kraj Banjaluke početkom juna 1941, i zaključaka Oblasne partijske konferencije u Skender-Vakufu održane 21. II 1942 godine. Na Šehitlucima je Đuro Pucar, zaključno naglasio. (LJubo Babić „DRVAR“ 1941.1945, knjiga I, strana 269) da komunisti moraju biti mobilni, da kadrove treba čuvati, ne predavati nego  čuvati i prikupljati oružje i spremati se za ustanak. Kad su ustaše počele sa masovnijim ubijanjem nedužnih ljudi odlučeno je da se pristupi formiranju borbenih grupa nazvanih odredi ili čete. Iz Drvara i sela koja su mu gravitirla formirano je 9 takvih jedinica sa oko 800 boraca ( ilan J Bosnić, Marko L. Srdić i Kosta R. Zrilić: „ DRVAR 1941.1945“, kniga V, strana 685 i 686). Napad na Drvar je pripremen sa detaljnio razrađenim planom. To je bilo moguće jer je među ustanicima bilo ljudi koji su imali određeno vojnio znanje, Milutin Morača i Slavko Rodić rezrvni oficiri i Nikola Karanović aktivni podoficir. I izvođenje akcije je teklo po planu, organizovano i kontrolisano. Jedinice su još u toku borbe, pod kontrolom pregrupisvane, postavljene su straže protiv pljačke i činjenja drugih zločina od naroda iz okolnih sela, organizovane su i kuhinje da bi borci kad se pružila mogućnost nešto pojeli itd. O ovome ima više tekstova, a podsjećamo samo na tekst Jove Rodića („ DRVAR 1941.1945“, knjiga II, strana 146-159). Drvar je još istog dana oslobođen. Odbrana Drvara tekla je takođe, u mogućoj mjeri, organizovano i odgovorno. Tako je, u borbi na Oštrelju, razbijena ustaška ofanziva, na Drvar s nekoliko hiljada vojnika.

Pošto ustaše nisu imale snaga da uguše ustanak u Drvaru i širom Bosanske krajine, krajem septembra 1941 godine jače italijanske snage su   okupirle Drvar i druga oslobođena područja. NJihova propaganda da su došli da naprave red i mir i da zaštite Srbe, Jevreje i Rome od ustaša, je kolebanje manjeg broja pojedinaca i grupa u ustaničkim redovima i pojavu četnička. To je zahtijevalo dodatne napore kopmunista i rukovodstva Pokreta.  U tom razdoblju je (21/2 1942) odžana Oblasna partijska konferencija u Skender-Vakufu. Na Konferenciji je doneseno više bitnih zaključaka, a posebno značenje je imalo stanovište Đure Pucara: (1) da se treba boriti protiv ljevičarenja i težiti da i bogatiji seljaci budu za Pokret, a ne protv njega i (2) da se „članovi Partije u partizanskim jedinicama i uopšte u narodu“...“sastaju i dogovaraju prije i poslije svake akcije, da se analiziraju stečena iskusrva“. (Simo Tadić: „DRVAR“ 1941.1945, knjiga III, stranna 240 i 242). Prvi zaključak je mnogo značio da je većina seljaštva u Krajini bila za Pokret, a drugi što je doprinijelo afirmaciji drugarske kritike i samokritike i tako unapređivanju vojničkih sposobnosti i moralnog stanja pojedinaca, jedinica i Pokreta u cjelini.

Težilo se da partizanske jedinice dobiju karakteristike regularne vojske, pa je, u avgustu 1941,  organizovano i polaganje zakletve, koja je, pored ostalog glasila da se zaklinju „ da će svagda i uvijek zastupati misao bratstva i jedinstva i zajedničke borbe Srba, Hrvatai muslimana za čišćenje naše zemlje od zajedničkog neprijatelja, protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika i plaćenika-bili oni iz srepskih hrvatskih ili muslimanskih redova“    

Na području Drvara je energično sprječavana pojava četničkih pojedinaca i grupa.  To  se u okolini Kulen-Vakufa odnosilo na nekoliko pljačkaša i zločinaca (Đuro Štikovac, Pero Đilas, Jovo Keča i dr.). Štikovac je osuđen i streljan (Jovo Reljić: „DRVAR“ 1941.1945, kniga II, strana 403 i 404). Tako je bilo i sa grupom koja je likvidirala Marka Oreškovića Krntiju. O tome Moni Levi („DRVAR“ 1941.1945, knjiga II, strana 256do 261) navodi da su  se u selu Očijevo neki ljudi „odmetnuli“ i  pljačkaju, pa i ubijaju one koji su im smetaju. Na to su se štabu bataljona požalili  neki stanovnici sela i rekli da je tuda prošao, po opisu moglo se zaključiti da je Marko Orešković, ali se ne zna kud je krenuo. Tamo  su krenuli da srede stanje Milutin Morača, Nikola Kotle i Moni Levi sa 25 vojnika. Pohapsili su „odmetnike“, utvrdili da su oni, osim zločina u selu, ubili i Marka Oreškovića Krntiju, jer su na njima bili dijelovi Markove garderobe, formirali sud, osudili zločince i likvidirali ih. Likvidiran ie i Ilija Desnica, najokorjeli četnik-izdajnik iz Drvara.

Osim na  svom području, iz Drvara je aktivno djelovano na sprječavanju četničkih pobuna i na području Grahova, Glamočai i Petrovca, pa i u Podgrmeču. Tada su formirana tri partizanska odreda u Bosanskoj krajini; Drvarsko-Podgrmečki, Kozarski i Jajačko-Pljevski. Nešto kasnije od Prvog je odvojen dio jedinca sa područja Drvara i okoline kao Peti, a od Trećeg dio jedinica desno od Vrbasa kao Četvrti odred. Peti odred, pod komandom Slavka Rodića, je uspješno djelovao na razbijanju četnika iz pravca Dalmacije i sa Manjače. Tako je „ teritorija 5 odrda , naročito njen centralni dio od Lipe kod Bihaća do Glamoča uvijek bila i ostala kristalno čista, partizanska. Tu je izdaja bila svedbna na nekoliko pojedinačnih slučajeva“ (Ilija Materić: „DRVAR“ 1941.1945, knjiga V, strana 558) Od jedinica Petog odreda su do kraja 1942 godine formirane; Treća, Četvrta i Deseta krajiška brigada i po jedan bataljon Prve, Sedme i Devte krajiške brigade.

(c) Narodna vlast, kao dio organizovanja i djelovanja  sistema, je karakteristična za NOP od početka borbe. To se jasno vidi iz zakjučaka Savjetovanja u Stolicama 26/9 1941, iz članka Edvarda Kardelja  u Borbi  od 19 oktobra 1941, Fočanskih propisa iz februara, Krajiških propisa iz septembra 1942 godine i niza drugih dokumenata.

Drvarski komunisti su, od prvog dana borbe (27/7-41), ocijenili da narodno oslobodilački pokret u svom djelovanju mora imati i organe narodne vlasti. Nikola Kotle u tekstu („DRVR“ 1941.1945, knjiga II, strana 537-539) napominje da su formirali Vojnorevolucionarno vijeće sa komesarijatima, koji su obavljali sve funkcije vlasti; od privredne do informativne, bezbijednosne i  socijalne. O tome Kosta Nađ (kasnije general armije) napominje („DRVAR“ 1941.1945, kniga II, strana 662) da su, on i još neki drugovi, po dolasku u Drvar početkom septembra 1941, „naišli na uglavnom normalnu situaciju. U mjestu je funkcionisala  narodna vlast“. Fikret Ibrahimpašić u tekstu pod naslovom: „Drvar-očima jednog dječaka“ („DRVAR“ 1941.1945, kniga III, strana 62) navodi da su organi vlasti od oslobođenja Drvara  „za djecu obezbjeđivali mlijeko, a za  neobezbijeđene porodice bila je organizovana kuhinja“. Na istoj strani  napominje da se odmah pristupilo organizivanju hora i da je horovođa bio Jure Merak. Nekolikio dana po oslobođenju Drvara pojavio se i list „Gerilac“. Rahela Perišić („DRVAR“ 1941.1945, knjiga II, strana 614) ističe da je ubrzo po oslobođenju Drvara, osim kulturno-zabanog, organizovano i maksističko i politčko obrazovanje, na čemu su bili angažovani Nikica Pavlić, Gojko Rodić i dr. Do kraja 1941 na slobodnoj teritoriji Drvara i cijele Bosanske krajine organizovani su seoski NOO, birani na zborovima cjelokupnog odraslog stanovništva javnim glasanjem. Do kraja 1942 godine su organizovani opštinski, sreski i okružni NOO, a fomiranjem AVNOJ-a i zemaljskih antifašističkih vijeća zaokružen je cjlovit sistem organa vlasti u NOP-u. Osim istaknutih domaćih komunista u organizovanju i vođenju Pokreta u Drvaru su učestvavali i poznati revolucionari iz drugih nacionalnosti; Marko Orešković, Vojo Todorović-Lerer, Kosta Nađ, Rudi Klolak i dr. Rudi Kolak (Hrvat) je bio skoro cijelu  prvu godinu NOR-a sekretar Okružnog komiteta KPJ (najodgovoornija politička ličnost)  za Drvarski okrug. Ovo je mnogo značilo za moralno-političko stanje i uspjehe Pokreta u Drvaru i okolini.

(d) Zaslužuje da se ovdje podsjeti na još samo nekliko momenata. Fikret Ibrahimpašić u već pomenutom njegovom tekstu („DRVAR“1941.1945, knjiga III, strana 61) napominje, kao dječak i svjedok događaja, da je postupak prema porodicama drugih (osim Srpske) nacionalnosti bio veoma ljudski. Ilija Materić („DRVAR“ 1941.1945, knjiga V, srana 556) navodi kako je, za vrijeme borbe za oslobođenje Drvara, zarobljen prije ustanak direktor „Šipadove“ pilane, Lipnjak i poveden na strijeljanje, jer je navodno bio na strani ustaša i borio se protiv ustanaika. Slavko Rodić, komadant jedne od ustaničkih jedinica u tim zbivanjima, je spriječio strijeljanje i naredio da se to ispita. Saslušanje je pokazalo da Lipnjak nije uopšte bio naoružan i pušten je. Živio je dugo poslije rata u Zagrebu. U istom tekstu  (strana 557) Materić napominje da su 19/1 u Medenom Polju kod Petrovca iz zasjede napali Italijansku jedinicu i nanijeli joj velike gubitke. Slavko Rodić je u žaru borbe komandovao svojima prekid vatre i tako spasio Italijane daljeg stradanja. Kosta Nađ, u već pomenutom tekstu opisuje da je, kad su on i još neki drugovi stigli u Drvar bilo u jednom logoru oko 150 domaobrana. Neki pročetnički orijentisani ljudi bili su protiv da se domobrani oslobobde. Zato su u rukovodstvu  „formirali narodni sud...“ Suđenje je pokazalo da ni jedan od njih nije učestvovao u Borbi...“ i oslobođeni su. To je pomoglo da su se domobrani kasnije bez većeg otpora predavali. Rahela Perišić u tekstu („DRVAR“ 1941.1945, knjiga II,strana 15) navodi da su za zarobljene domobrane priredili kulturno zabavni program. „Bili su vema iznenađeni našim ljudskin odnosom prema njima“ ističe Rahela.

Bilo je, nažalost, i zločina prema nesrpskom stanovništvu. Đuro S Karanović u tekstu („DRVAR“ 1941.1945, kniga II, strana 428 i 429) opisuje zločine, s obe strane, u području sela Boričevac i Kulen-Vakufa. Tamo su mnogi stanovnici Srbi poubijani i bačeni u jame i druge provalije i sela popaljena i opljačkana. Kasnije  su, pročetnički orijentisani ustanici, iako je bilo naređeno da se selo ne smije paliti i činiti druge zločine spalili selo i ubili nekoliko nedužnih ludi . To je prvenstveno činila ogorčena masa stanovništva čija su sela prethodno popaljena i mnogi muškarci poubijani. Sličnu sudbinu je doživio i Kulen-Vakuf. Po svemu sudeći ogorčena masa stanovništva, prvenstveno pročetnički orijentisani ljudi, likvidirali su i župnika Vladimira Maksimilijana Nestora, ali prema sjećanjima savremenika Drvarčana, ni on nije štitio Srbe i druge antifašiste od ustaša, već je vršio prevođenje pravoslavaca u katoličku vjeru.  Osveta bi bila i drastičnija „ da nije zaveden prijeki sud za borce prekršioce. Civilnom stnovništvu je zabranjen pristup u toku napada...“ ističe Karanović

Iz svega navedenog nedvosmislemo se vodi, što je opšte poznato, da 27/7 1941 godine u Drvaru nije bio napad „ s ciljem fizičkog istrebljenja svih stanovnika u toj župi, mahom katolika Hrvata,“ kako se navodi u pomenutom tekstu na internetu. Posebno nije tačna brojke od 568 ubijenih, kako se takođe u pomenutom tekstu navodi, jer je na opštini Drvar, prema posljednem popisu stanovništva prije Drugog svjetskog rata,  (knjiga II, izdanje Državna štamparija Beograd 1938 godine, strana 111)  bilo 305 stanovnika katolika. Katoličko stanovništvo je živjelo slobodno u Drvaru, kad je bio oslobođen, kao i ostalo, za vrijeme talijanske okupacije ( 25.09.1941-kraja juna 1942) su takođe ostali u Drvaru, a kad su se Talijani povukli iz Drvara otišlo je i katoličko stanovništvo u razne krajeve Hrvatske. Zarobljeni domobrani, kako je već rečeno, su oslobođeni i otišli svojim kućama. Ustaše se nisu ni predavale. Kad su  zlikovci ubili Marka Oreškovića Krntiju pojavila se pjesma u Drvaru i okolini: „Drug je Marko Hrvatskoga roda, al je majka srpskoga naroda". Jedan broj Hrvata (Marek Juraj, Šorn Avgustin, Poje Rudi, Oto Turnišek, Sveto Suhanek, Jevrej Moni Levi i dr.)  je stupio u partizanske redove i ostao do kraja.

Zaključno se može konstatovati da oni koji ovako optužuju Drvar i cijeli NOP, odobravaju zlodjela ustaškog pokrata, što znači da su spremni da ih ponove.

Sarajevo, decembra 2010                            

Tekst napisali: Aćić Milan, Albahari Moris, Dodik Petar i Škrbić Slavko

DEPO/a.k.