Sve do petog aprila ’92., kada su na Mostu Vrbanja zločinački ubijene hrabre Suada Dilberović i Olga Sučić, mislio sam da sjećanja o ovoj ćupriji jedino mogu imati oni koji su živjeli u raji što je rasla na početku Vilsonovog šetališta, ili tamo s druge obale, na početku Kovačića.

Za one koji ne znaju. tu, u epicentru Sarajeva, na samo pedesetak metara udaljenosti od veleljepnog mramornog zdanja Skupštine Bosne i Hercegovine, više razjedjeljene nego ujedinjene konstitutivnim narodima i dajtonskim entitetima, nalazi se most Vrbanja. Uz njega me vežu prelijepe i preteške uspomene, što pri svakom posjetu stazama rođenja i djetinjstva izazivaju vulkane emocija, ali i ponovno buđenje ribarskog ponosa.

Na toj Miljacki, koja danas najčešće podsjeća na kanalizacioni kolektor, mi smo nekada učili plivati u brzacima dubokim do koljena. Bili smo majstori zamaha ručicama u pasjem stilu. Bila je to osnovica za kasnija životna kraulanja kojima smo zavodili i lijepe Dalmatinke po njihovim valama i škojima.

Danas kada pričam o tim vremenima slave na rijeci, koju je posljednjih godina u legendu prenio Halid Bešlić s onim lažnim stihom – čuda da se dese i Miljacka mostove odnose, gledaju me, posebno ovi mlađi, kao najvećeg lažova, kao nekog novog barona Minhauzena. Oči im postaju još šire, a uši još napetije dok im zborim o ribičkim danima obilježenim ulovima klijenova od kilu, dvije. Slađi nam je tada bio taj klijen nego svi šarani iz Save i Dunava.

Ta staračka evociranja iz pedesetih i šezdesetih, kada je Miljacka bila bistra rijeka koja za sušnih ljetnih mjeseci nije donosila današnje miomirise od kojih te ni rubac na nosu ne može zaštiti, pokušavam ponekada potvrditi i kojim materijalnim dokazom. Onda se sjetim da je bio rat i da mi je u dim i pepeo otišlo na tisuće članaka, audio i video kazeta te sve fotografije iz mladosti. Tako ne mogu ovim današnjim klincima, što stasaju uz plahu Miljacku koja je samo ponekada nosila jedan drveni mostić simboličnog naziva Drvenija, pokazivati i dokazivati da se na ovoj rijeci nekada uživalo i ribički dokazivalo.

Tako, htio ne htio, svakog puta kada sam u Rajvosa, put me mora navesti i do Vrbanje mosta sjećanja. Tu kao da sam ponovo u onim malim kupaćim sa crvenom linijom po sredini. Slobodno i razdragano, gazim po brzacima bez straha da ću zaraditi kakvu ozljedu od bačenih flaša, konzervi ili da ću se otrovati od mutnog taloga kakvim je danas rijeka prijestolnice slobodne, samostalne BiH obojena. Doživljavam one ugodne halucinacije, lažne iluzije kao mase silom ili milom odlutalih sinova i kćeri regiona nam što diljem planeta horski, hipnotizirano za Halidom ponavljaju – čuda da se dese i Miljacka mostove odnese.

Iz petnih žila se upinjem, pokušavam, bar, na trenutke zaboraviti "kako je počeo rat na mom otoku" i zašto je jedan most odjednom dobio dva imena, zašto se ukrasio Suadom i Olgom. Pokušavam pobjeći od događaja dana kada sam u posljednjoj koloni normalnih krenuo ispod svodova zdanja Skupštine BiH prema Vrbanja mostu, gdje su neki barikadama i balvanima crtali novu povijest i aktualnu mračnu zbilju Bosne i Hercegovine. 

Htjeli smo tada goloruki, punog srca i zajedničke ljubavi zaustaviti miris smrti i krvi što se nezaustavljivo širio tog petog aprila 1992. Na sredini našeg Vrbanja mosta umjesto klijenova i riba sjećanja ugledali smo maske i puške. Bez milosti su odjeknuli rafali zločina i nikada zaboravljenog užasa. 

Jedna mlada Dubrovčanka, Suada, i rođena Sarajka, Olga, nisu se povukle pred pucnjima nakaza sa čarapama na glavi. Zauvijek su obilježile most mog djetinjstva herojskim prkosom do posljednjeg daha.

Od tog dana ni Miljacka ni Vrbanja više nikada nisu bile iste.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/ad)