Intervju/ Maja Ombašić, Mostarka uspješna u svijetu

Ništa novo Zapad nije izmislio, samo je na svoj način preradio ono što su druge civilizacije ostavile čovječanstvu!

Kultura 10.12.23, 19:47h

Ništa novo Zapad nije izmislio, samo je na svoj način preradio ono što su druge civilizacije ostavile čovječanstvu!
Njeno posljednje djelo "Padati u visine", esej u kojem pokušava objasniti nasilje čovječanstva, trenutno je jedna od najtraženijih knjiga u kanadskim knjižarama i bit će predstavljena sarajevskoj publici na ovogodišnjem, 6. Sajmu Knjige u nišama – KUN

 

 

Maja Ombašić (Maya Ombasic) je pisac, pjesnik, scenarista i poliglota iz Montreala. Rođena je u Mostaru, a školovala se u Švajcarskoj, Francuskoj i Kanadi. Doktoritala je filozofiju i komparativnu književnost. Također je studirala i kinematografiju na poznatom montrealskom institutu za film INIS. 


Objavila je više romana, dvije knjige poezije, brojne eseje, te scenarije za tri dokumentarna filma. Godine 2017. osvojila je nagradu "Le Prix de la littérature de l’exil" za autobiografski roman Mostarghia. Knjige su joj prevedene na brojne jezike. 


Inspiraciju često nalazi u svom rodnom kraju, brojnim putovanjima, te filozofiji. Trenutno radi kao profesor filozofije i književni kolumnista za montrealske časopise.


Njeno posljednje djelo "Padati u visine", esej u kojem pokušava objasniti nasilje čovječanstva, trenutno je jedna od najtraženijih knjiga u kanadskim knjižarama i bit će predstavljena sarajevskoj publici na ovogodišnjem, 6. Sajmu Knjige u nišama – KUN, u okviru prvog od planiranih pet programa pod nazivom „Jutro sa autorom“, u utorak, 12. decembra, u 10:30 sati u BKC-u.


Tim povodom Oslobođenje donosi prvi dio velikog intervjua sa autoricom... 

 
Izvor: Oslobođenje
Razgovarala: Zdenka Brajković


Kao prvo pitanje, čini mi se neizbježno, u vezi je sa samim nazivom eseja “Padati u visine” (“Tomber vers le haut”). Može li se padati prema gore?


- Prije nekoliko godina, otisnula sam se u Saharu kako bih snimila dokumentarac o karavanama soli. Oduvijek sam bila fascinirana piscima i misliocima privučenima pustinjom (da navedem samo Saint-Exupéry, Théodore Monod, Lawrence d’Arabie, Andrée Chedid, Jacques Lacarrière, Charles de Foucauld, Isabelle Eberhardt...). Svaki od njih proživio je mistično iskustvo u pustinji, i moram priznati da sam nesvjesno mislila da ću i ja doživjeti otkrovenje dostojno prosvjetljenja. (Smijeh). Ništa od toga se nije dogodilo, osim što sam u pustinji bila obuzeta spoznajom da ljudska svijest proizlazi kao očita stvarnost između neizmjernog a potpuno praznog prostora i svemira iznad naše glave.


Horizont, svijest i beskraj svemira


Kad ste u pustinji, postoje samo horizont, svijest i beskraj svemira, s tim što svemir nije više samo u knjigama astrofizike već pred nama, tako da kad ležite i gledate zvjezdano nebo pustinje – koje nije nalik ni jednom drugom nebu na planeti jer smo tu uronjeni u mrak i zvijezde koje nam se čine nadohvat ruke – onda doslovno imate dojam da padate u visine. Takvu vrstu euforične vrtoglavice nikad nisam doživjela.

 

U isto vrijeme, ponovno sam čitala “Težina i milost” Simone Weil. Najmističnija filozofkinja 20. stoljeća, koja se suočila s čudovištima Prvog i Drugog svjetskog rata, primjećuje da kad čovječanstvo dotakne dno i dosegne kraj ciklusa nasilja, ima samo dva izbora: ili potpuno nestati ili padati prema gore, odnosno ustati i povezati se s nečim svetijim od naših jadnih individualnih života. Radi se o transcendenciji koja nas vuče prema gore i daje smisao našim postojanjima.


U traženju istine, dotakli ste se svih važnih tema današnjeg svijeta vraćajući se korijenima problema koje pokušavate predstaviti kao posljedicu današnje situacije. Gdje je zapadna civilizacija, po Vašem mišljenju, napravila pogrešne korake? Gdje i kad je izgubila tu vladavinu nad svijetom?


- Zapad predstavlja Renesansu kao razdoblje apsolutnog buđenja, neospornog kulturnog i civilizacijskog preokreta tokom kojeg, kao čarolijom, postaje središte svemira, vrsta zakonitog nasljednika onog najboljeg što ljudska vrsta ima: znanje i humanizam. Međutim, ono što zapadne istorijske knjige tek počinju doticati jest doprinos i nasljeđe “drugog” koji je omogućio spomenutu renesansu i vijek prosvjetljenja. Kada sam bila studentica, niko ni na jednom zapadnom fakultetu koje sam pohađala nije govorio o izbjeglicama iz Carigrada koje su svježe stigle na obale monotone venecijanske lagune, noseći u svojim koferima znanje i spoznaje sa Bliskog i Dalekog istoka. Međutim, učili smo da je italijanska renesansa čudo koje se samo stvorilo bez ikakvog dodira sa drugim svjetovima i kulturama i da je uzvišena univerzalna kultura rođena u srcu Evrope endemična za ovo mjesto. Na dan 11. septembra 2001. godine bila sam u amfiteatru na Fakultetu u Ottawi, pohađajući predavanje političkih nauka i filozofije. Nakon što je saznao za događaj koji će preoblikovati kartu svijeta, profesor je prekinuo nastavu i nakon duge šutnje počeo govoriti o veličini i važnosti istočne civilizacije kako bi razbio stigmatizaciju, nepromišljene reakcije i mržnju prema drugom. Počeo je s popisom stvari koje Zapad duguje Istoku, počevši od prevoda grčkih tekstova antičke prošlosti na arapski, tekstove čije smo tragove potpuno izgubili skoro hiljadu godina, a koje su preveli misirski i arapski mislioci pa ih onda poslali sa svojim trgovcima na zapadne obale Mare Nostruma.

 

Ono što zapadne istorijske knjige tek počinju doticati jest doprinos i nasljeđe “drugog” koji je omogućio spomenutu renesansu i vijek prosvjetljenja


Često se kaže da je antička Grčka kolijevka naše civilizacije, ali tek počinjemo govoriti o tome što su druge civilizacije, primjerice, pridonijele prvima racionalnim grčkim misliocima kada su odlučili ostaviti mitologiju po strani i krenuti prema racionalnosti. Thales odlazi u Egipat proučavati sjenu piramida kako bi se vratio s Teoremom Talesa, koji nije ništa drugo nego konceptualni teorem onoga što su Egipćani materijalizirali stvaranjem piramida i čijem se remek-djelu čovječanstvo divi hiljadama godina poslije. Ipak, Zapad se, od renesanse nadalje, uvjerava, bilo to opravdano ili ne, da je moguće samog sebe poroditi, proživljavajući neviđeni intelektualni preporod, nekako čudesno i gotovo ex nihilo (jer radije zanemarujemo koncept međusobne povezanosti između kultura i civilizacija). Ovaj ideološki prekid omogućava naglašavanje “racionalno-individualnog” i potpuno odbacivanje “svetog kolektiva” kome smisao života nije bio upitan. Tada Zapad počinje osvajati svijet i to osvajanje počiva na novoj figuri: figuri autonomnog i racionalnog pojedinca koji stoji pred svijetom i prirodom kao nadmoćno biće kojem ne treba ništa osim učinkovite znanosti koja će mu omogućiti da ide dalje, posebno u smjeru tehničkog napretka. Na političkoj razini, nadolazak današnjih liberalnih demokratija gdje vladaju primat pojedinca i njegovih prava nad državom i cjelinom, crpi inspiraciju iz daleke renesanse. U ovom novom svjetskom poretku koji, prema mom mišljenju, datira od renesanse, čovječanstvo gubi svoj odnos prema svetom, svijet nije više začaran unatoč tehničkim dostignućima. Međutim, napredak nikada nije bio sinonim za sreću jer ne odgovara na egzistencijalna pitanja.


Nažalost, od početka, ovo humanističko obećanje univerzalističkog nadahnuća (nužno imperijalno) funkcionira s dvostrukim standardom. Dok probuđena Evropa ulazi u vijek prosvjetljenja izlazeći postupno iz srednjovjekovne tame, razdvaja političke i vjerske moći i kune se samo u sekularnost, paradoksalno, ista ta prosvijetljena Europa kreće u osvajanje svijeta, uspostavlja kolonije diljem planete, nameće svoju religiju i dogmatičan pogled na svijet (kojeg sama više ne želi). S jedne strane, doba prosvjetljenja za jedne; sa druge strane, Christopher Columbus i otkriće Novog svijeta (kao da je prije njegovog dolaska američki kontinent bio kulturna pustinja), danas sinonim za osiromašivanje do gole kože, a sve kako bi se održali sjaj i veličina kontinenta razuma i svjetlosti kojem silno treba zlato drugih da zasvijetli svojim hiljadama svjetala (ovo nije samo metafora: Otomani kontrolišu Mare Nostrum i trgovina zlatom je sve teža, i zato evropski kraljevi traže nova tržišta). Pa, uzmite primjer Kanade. U posljednjih petnaestak godina je društvo osvijetlilo prisustvo prvih naroda, domorodaca. Do tada, rijetko se čulo o njima, iako većina kanadskih provincija nosi korijen iz njihovih jezika: saskatchewan, manitoba, abitibi-temiscamingue, québec itd.

 

Zapad počinje gubiti svoju dominaciju nad svijetom u trenutku kada se njegov dvostruki standard počinje otkrivati. Ne možete sami sebe proglasiti čuvarom kulture, humanizma i univerzalizma, primjenjujući te vrijednosti na jedne, a ne na druge


Postoji 77 izvornih lokalnih jezika, niti jedan nije službeni. Službeni jezici su engleski i francuski, doneseni tokom dolaska kolonizatora u srcu vijeka prosvjetiteljstva. Koji paradoks, zar ne? Razmislite o još jednom paradoksu: dok Da Vinci crta univerzalnog i humanističkog čovjeka, na evropskim lomačama gore oni koji utjelovljuju drugost: heretici, ali posebno žene, ti drugi potpuno nepoznati racionalnom i kartezijanskom razumu, nužno muškom. Olympe de Gouge će, usred plemenite francuske revolucije, otkriti ovaj dvostruki standard koji Zapad tako cijeni, po cijenu vlastitog života. Nešto prije smrti (završit će na giljotini), reći će: lijepa su ova vaša prava koja proizlaze iz Francuske revolucije, ali gdje su prava žene, bolesnih, robova iz dalekih kolonija, gdje su drugi? Ukratko, ovaj zapadni dvostruki standard, što ga tragično vidimo u geopolitičkoj aktualnosti, sastavni je dio zapadne civilizacije. Dakle, da odgovorim na vaše pitanje, Zapad počinje gubiti svoju dominaciju nad svijetom u trenutku kada se njegov dvostruki standard počinje otkrivati. Ne možete sami sebe proglasiti čuvarom kulture, humanizma i univerzalizma, primjenjujući te vrijednosti na jedne, a ne na druge.


Da li je još moguć povratak izvornim vrijednostima, u smislu pomirenja Istoka i Zapada?


- Ne poznajem nijednu veliku civilizaciju koja se nije opremila usmenom ili pisanom poveljom koja sadrži humanističke vrijednosti usmjerene prema Dobru. Zapad nije ništa izmislio. Samo je na svoj način preradio ono što su druge civilizacije ostavile čovječanstvu. Povratak smislu, humanizmu, univerzalnim vrijednostima pitanje je koje se tiče cijelog svijeta, a ne samo Zapada koji se samoproglasio čuvarom humanističkih vrijednosti koje nameće cijelom svijetu prema svojim geopolitičkim interesima. Ako postoji pomirenje, pogotovo sada kada je Zapad razotkriven zbog svojih dvostrukih standarda, treba početi ispitivati, pa čak i dekonstruisati sliku koju Zapad ima o Drugom, onome što nije on jer, vrlo često, Drugi, poput cijelog koncepta Orijenta naprimjer, samo je imaginarna konstrukcija u glavi Zapada. Eminentni orijentalist Edward Said već davno je ukazao na opasnost zapadne konstrukcije Drugoga, Zapada koji je proglasio samog sebe čuvarom velikih univerzalnih vrijednosti i koji usput crta kartu svijeta prema svojim željama i interesima, a uvijek navlačeći odoru humaniste, donosioca svjetlosti i kulture ostatku svijeta. Tom ostatku koji je, eto, ostao u tami jer nije doživio renesansu i koji čeka svjetla humanizma kao ozeblo sunce. Isti Said objašnjava: zapadna civilizacija zna samo za binarnu i linearnu misao i stav, neka vrsta možda čak i nesvjesnog dihotomskog razmišljanja jer osnova samog početka zapadne civilizacije crpi korijene iz židovsko-kršćanskog pripovijedanja, koje je samo po sebi dihotomično. To nam je Nietzsche tako jasno objasnio i upozoravao na posljedice ovog stava ne samo za Zapad nego za cijeli svijet. Naime, opasnost ponašanja na dihotomski način prema drugačijosti dovodi do sljedećeg rezultata: oštra podjela “Osvijetljeni Zapad čuvar humanizma i univerzalizma protiv sveg Ostalog” formira se kroz homogenizaciju (prikazivanje različitih istočnih kultura i ljudi kao jednog monolitnog Orijenta) i esencijalizaciju (suštinu univerzalnih unutarnjih karakteristika koje, naravno, Zapad određuje i lijepi po čelima svih drugosti kao etikete kojih se poslije vrlo teško riješiti).


Nastavak razgovora čitajte ovdje.

 

(DEPO PORTAL/ad) 

 

 

 

BLIN
KOMENTARI