video/ poznata producentica šuhreta duda sokolović

Vrijeme kada se stvarala domaća produkcija: Kako je 'Viza za budućnost' odmah postala TV hit?

Ekran 04.07.20, 11:02h

Vrijeme kada se stvarala domaća produkcija: Kako je 'Viza za budućnost' odmah postala TV hit?
Meni su svi projekti živi i imam emociju za svaki posao koji smo radili. Možda je to „Viza za budućnost“, i danas nam dolaze mailovi gdje sve generacije gledalaca pitaju hoće li se nastaviti, mogu li kupiti sve epizode, itd.

 

Izvor: startbih.ba

 

Nećemo o pandemiji i uticaju na budućnost filmske industrije. Sa poznatom producenticom Šuhretom Dudom Sokolović razgovaramo o druženjima, glumcima, radu, rasporedu poslova u producentskoj kući koju već treću deceniju vodi zajedno sa svojim suprugom, redateljem Farukom Sokolovićem.

 

Svi znaju za profesiju „producent“, ali ne znaju baš svi koliki i kakav se sve posao krije iza tog pojma. Pa možemo li ga pojasniti?


- Producent je osoba koja vodi produkciju projekta, filma, serije ili sličnog multimedijalnog djela. Ono što je najbitnije i najteže je pokrenuti projekat, obezbijediti finansiranje, uvjete da odabrana ekipa ima, po mom iskustvu, skromne, ali profesionalne uslove u kojima kreativni dio ekipe realizuje  rediteljevu ideju, viziju u djelo. Sve to je uvjetovano budžetom koji je na raspolaganju. Učestvuje u svim fazama projekta, od pripreme do postprodukcije i plasmana. Bar tako mi radimo.

 

Kako se postaje producent – da li je to samo kombinacija višegodišnjeg iskustva u filmskoj industriji, snalaženja i vještine golog preživljavanja u siromašnom društvu ili...? Da li je potrebno i neko formalno obrazovanje?


- Ja nisam nikada pomislila da ću se baviti ovim poslom. Moj suprug je reditelj, ja sam bila novinarka i 1989. godine mi je predložio da dam otkaz i registrujem privatnu firmu, produkcijsku kuću. On je vizionar, ja sam bila radoznala i bez razmišljanja sam pristala. Nakon što sam završila administraciju, imala privatnu produkciju i prvi, pa drugi mjesec nisam imala platu shvatila sam šta sam uradila. Već tada je krenula borba, u socijalističkoj Jugoslaviji tad nije bilo privatnih produkcija pa ste morali naći neku državnu firmu da formalno, ali zvanično „vodi“ projekat, ali smo već 1990. godine napravili prvu TV-dramu u privatnoj produkciji „Mebiusova traka“, nakon toga serija „Sarajevske priče“, TV-film „Majstori mraka“, projekti u kojima su igrale tada najveće regionalne zvijezde Bora Todorović, Mira Furlan, Miodrag Krivokapić, Ena Begović, Ljuba Tadić, Rade Šerbedžija i mnogi drugi. I naši Zike Sokolović, Josip Pejaković, tada je u „Sarajevskim pričama“ igrao mladi glumac Žan Marolt kojeg smo zavoljeli, postali prijatelji i sarađivali na mnogim projektima.

 

Snalazili smo se za novac, svi bismo uložili sve što imamo, najbolji prijatelji, naš vjenčani kum, čak je i Bora Todorović uložio svoju ušteđevinu pa se događalo da nam roditelji posuđuju za hranu, dok se ne proda projekat.

 

Mi nismo nikada imali mogućnost da radimo u optimalnim uvjetima, uvijek je to borba da se radi i to mi je jako žao. Nije bilo moguće obezbijediti budžete kao naše kolege u susjedstvu: Srbiji, Hrvatskoj i drugim zemljama. Ovo je prostor gdje su poslovi filmske i televizijske produkcije najčešće individualan čin. To su kompromisi, pogotovo nakon rata kada je BiH postala C, D tržište za produkcije susjednih zemalja.

 

Zajedno sa suprugom Farukom, poznatim bh. režiserom ste prije tri decenije pokrenuli producentsku kuću Mebius. Vjerujem da se i Vi možda ne možete u ovom trenutku sjetiti baš svih projekata koje ste radili, ali možemo li pobrojati bar neke?


- Mi smo produkcija koja je kvantitativno najviše proizvela igranih i dokumentarnih projekata. Za vrijeme rata smo proizveli 400 epizoda serije „Dječija televizija Čičak“. Dok se pucalo, padale granate u našem studiju na Alipašinom Polju su se skupljala djeca i snimali smo. Oni su dobili male kamerice od Francuza i pravili kratke priče o preživljavanju, učili smo ih snimati, montirati i radili smo svaki radni dan emisiju dužine 120 minuta. Snimali smo i djecu koja su bila svjedoci pogibije svojih roditelja, mlade koji se nisu smjeli zabavljati jer su se bojali da neko od njih neće preživjeti taj dan. Nakon rata smo snimili igrani film „Tunel“, „Mliječni put“ i prvi u regiji krenuli sa produkcijom serija. I danas se još gledaju stotine epizoda „Vize za budućnost“, „Crne hronike“, serija „Pečat“ i još mnoge. Radili smo i neke izuzetne dokumentarne serijale, govorili o tome da rat i stanje nakon rata nije crno-bijelo, da u svim vremenima imate poštenih, dobrih, časnih ljudi koji pomažu jedni drugima, neovisno o tome kako se zovu.


 
Svaki projekat je priča za sebe. Ipak, vjerujem da neke pamtite po nekim specifičnostima ili okolnostima ili bar anegdotama kojih se ponekad sjetite iz čista mira?


- Puno radimo i bilo je svega. Jako lijepo i zabavno je bilo snimati specijale, novogodišnje „Vize za budućnost“. Mnogo glumaca, reditelja, sjajnih članova ekipa koji više nisu među nama i to je neka tuga i žalost za njima i tim vremenima. Sjećam se kad smo radili jednu seriju nazvala sam Dragana Bjelogrlića, ponudili mu ulogu, rekla da ću poslati scenario, ali da imam važnu napomenu. On je pitao: „Šta?“ Odgovorila sam: „Nema honorara, ako se primi i prodamo je, bit će.“ Samo je rekao: „Sve OK, javi termine.“ Ili kada je Ljubiša Samardžić osvanuo u našem uredu nakon što smo mu poslali scenario. Nenajavljen, došao je da se upoznamo i dogovorimo da radimo. Uvijek se sjećam glumaca, koliko je zadovoljstvo bilo raditi sa njima, Nade Đurevske, Zorana Bečića, Borisa Dvornika, Ene Begović i našeg dragog Žana... Ne spominjem glumce koji su tu, beskrajno cijenim i volim Jasnu Diklić, ne mogu nabrojati sve sa kojima smo izuzetno sarađivali: Atko, Meliha, Mirvad, Izo, Drago, Sanja, Mediha, Miraj, Leka, Tanja i mnogi drugi.

 

Prati li interes sponzora nesumnjive uspjehe bh. kinematografije ili je i dalje teško doći do svake marke?


- Faruk je prošle godine snimio dugometražni igrani film „Duran“ sa naturščicima, nismo ni pokušali tražiti sponzore jer je to bila priča za njegovu dušu. To nisu tržišno atraktivne priče i sami smo isfinansirali projekat. Njegova energija i ljubav prema poslu koju nam je svima udahnuo je snažnija od svih nedaća koje prate produkciju. Jako je teško naći bilo kakva sredstva, što naročito pogađa mlade autore. Da postoji volja, znanje o vrijednosti filmske umjetnosti koristilo bi se niz formi finansiranja, koje se prakticiraju u mnogim zemljama, i oživjeli bi film.

 

 Kada se odlučite producirati neki projekat, odakle prvo počnete sa poslom?


- Svaki naš dan počinje jutarnjom kaficom i razgovorom o poslu. Faruk je vrlo kreativan i ima mnogo ideja. Kada povjerujem u ideju, ostvarivost, mogućnost da se plasira, a prije toga proizvede, počinjem raditi. Mi smo tim, on se bavi kreativnim dijelom posla, napravi sinopsis, tritment ili scenario, predloži glumce, a onda ulazimo u pripreme, pokušavate zainteresirati neku TV-kuću ili aplicirati za projekat u svijetu.

 

Možete li nam ukratko pojasniti proces nastanka jedne serije?


- Teško je to ukratko objasniti, ali sve počinje na sličan način. Maštamo, pravimo priču za seriju. Tu Faruk uvijek napravi prvu ruku, onda pričamo, mijenjamo, do verzije po kojoj scenaristi raspisuju epizode. Onda tražite TV-kuću koja je zainteresirana da finansira produkciju ili sami finansirate pa prodate  kad završite na tržištu. Nikad ne možete biti sigurni, u fazi produkcije, hoće li se „primiti“, hoće li je publika prihvatiti i hoće li ostvariti zadate rejtinge, što je često član ugovora, da bi se nastavila emitovati ili dalje proizvoditi.    

 

  Koji je najdugovječniji projekat Vaše kuće?


- Ne znam. Meni su svi projekti živi i imam emociju za svaki posao koji smo radili. Možda je to „Viza za budućnost“, i danas nam dolaze mailovi gdje sve generacije gledalaca pitaju hoće li se nastaviti, mogu li kupiti sve epizode, itd. Kada smo nudili „Vizu“ TV-kućama prvi odgovor je bio negativan, odbijena je saradnja sa obrazloženjem da nisu zainteresirani i da im se ne čini da bi ovakav scenario mogao značajnije zainteresirati TV-publiku. U to vrijeme direktor Federalne televizije Jasmin Duraković je odmah prihvatio ponudu i rekao da će to biti hit. Izuzetno smo sarađivali jer je to bio direktor koji je jako volio i poznavao igrani program i otvorio prostor za domaću igranu produkciju.

 

 Šta je trenutno najaktuelnije u Mebius filmu?


- „Školokrečina“ i „Perspektiva“, dvije serije. Naša kćerka Ada je redateljica i aktivistkinja. Producentica sam na njenim projektima i iskustvo rada na ovakvim projektima me osvijestilo. Iako smo bili tu cijeli rat nisam imala realnu sliku stvarnosti i posljedica dok nismo počeli snimati „Perspektivu“. Narativ podjela, mržnje, diskriminacija, nepoštovanje ljudskih prava, zatrovanost mladih je za mene bila šok. Od tada želim da radim projekte koji će probuditi sve one koji su bili slijepi i gluhi kao ja, živjeli u svom malom svijetu, a ovo van te zone ih se  baš mnogo i ne tiče. Aktivno se kroz projekte borimo za neki bolji, civilizovaniji i pravedniji život, neke univerzalne vrijednosti u zemlji koja je naša i u kojoj su moja, kao i djeca mnogih Bosanaca i Hercegovaca, odlučila ostati živjeti.

 

  Dosta projekata se radi u saradnji sa regionom. Kako reaguju domaći glumci na dolazak kolega iz susjednih zemalja jer, kao što znamo, ni za domaće glumce nema dovoljno posla?


- Nisam imala priliku da čujem negativne komentare kad angažujete glumce iz susjednih zemalja. Pravo i obaveza producenta je da učini sve za uspješnost projekta, a da bi mogli plasirati svoj projekat u te susjedne zemlje nužno morate imati i glumce iz tih zemalja.

 

Poznati ste po tome što dajete mnogo prilika i naturščicima. Evidentno imate dobro iskustvo sa njima?


- U tom prostoru apsolutne zasluge ima Faruk, on radi sa njima i vrlo je zadovoljan i uvijek je talentovanim naturščicima davao priliku. Igrali su sa našim najvećim zvijezdama.

 

„Mebius film“ je istinski porodična firma. Ko je još od Sokolovića angažovan? Kako to sve funkcioniše, ko je glavni, zna li se čija je riječ posljednja?


- Mi smo producenti Adi na seriji „Školokrečina“, koja govori o mraku obrazovanja u Bosni i Hercegovini, i na „Perspektivi“. Ona je magistrirala režiju u Beogradu, samostalna je i odlučna, ne možete uticati na njen rad. Svako radi svoju profesiju na svom projektu. Ne miješamo se jedni drugima u posao i zato smo opstali. Ponekad i Hana, kćerka koja je magistrica psihologije i novinarka, uskoči, ako je nužna neka hitna pomoć, ali imamo dugogodišnji odličan tim i  „Mebius Film“ živi u kontinuitetu trideset godina.

 

Koje su glavne karakteristike bh. filmske industrije posljednjih godina, prije korone, a kakva su vam predviđanja za narednih 5-10 godina?


- Ne postoji bh. filmska industrija, a šta će se biti narednih godina lako je predvidjeti. Vjerojatno će se događati igrani filmovi kao incident. Ne vjerujem da će se nešto posebno promijeniti, nadam se da će mladi autori dobiti šansu a afirmirani reditelji i produkcije animirati međunarodne fondove i producente sa dobrim scenarijima. Da će institucije ove zemlje odlučiti da razvijamo bosanskohercegovačku produkciju ili, kako Vi optimistično nazvaste, bh. filmsku industriju, teško je povjerovati. Prvo morate da jako volite ovu zemlju, pa da poznajete i volite film, a onda da kreirate strategiju za narednih 5-10 godina. 

 

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)

BLIN
KOMENTARI