Piše: Nađa-Irena Fišić, Mixer.hr
Umjesto lijepih fotografija od kojih će vam samo krenuti suze od muke, evo priče jednog punokrvnog putnika koji je prizemljen kao i svi mi – i poštuje karantenu.
Teško je putniku i novinaru čitati tuđe putopise. Kriteriji su nam visoki i ne sjećam se kad sam posljednji puta čitala neki putopis otvorenih usta. Obično su mi prilično dosadnjikavi i ne znam puno putnika koji svoje avanture znaju pretočiti u riječi. Ali ovaj me ostavio bez daha. Prvo me privukao naslov koji je zvučao senzacionalno zlokobno “Mongolija – Dan mrmota ili 48 sati pakla”. Išla sam guglati što je mrmot jer je zvučalo baš gadno. Ispostavilo se da je to svizac, što na hrvatskom ne zvuči ni upola toliko strašno, ali je svejedno uspio zatvoriti cijelu jednu regiju u karantenu – i prije no što je korona postala popularna.
Usred svega se našao jedan putnik s ovih prostora – Srđan Šajinović iz Banja Luke. Mladi, 34-godišnji programer kojem su putovanja strast i koji ih maestralno opisuje na svom blogu East to the Sun, ima i više od 10 tisuća pratitelja na Facebook stranici i fantastične fotke na svome profilu na Instagramu. Kaže kako je sve počelo jedne noći tijekom autostoperskog putovanja na Kosovo. Ludom koincidencijom našao se u manastiru Visoki Dečani, preplašen, promrzao i gladan, a monasi su mu pružili utočište. U toj malenoj isposnici gdje je bio smješten, u studenome 2015. godine, napisao je svoju prvu priču. I od tada nije stao.
Trenutačno je u Banja Luci, kao i svi kod kuće Jedino što to putnicima pada nekako teže. Srđan inače koristi svaki mogući trenutak za putovanja, spaja prvi siječanj, prvi svibanj i sve ostale praznike i kaže da nema ove karantene kako ne bi ni znao kako izgleda jutro radnim danom u njegovu gradu jer niti jedan dan godišnjeg nije proveo u Banja Luci. Našao je ravnotežu između korporativnog života u kojem radi, zarađuje, vodi ozbiljan život i onog drugoga, putničkog, avanturističkog, tijekom kojeg može uživati u potpuno drugoj stranu svog karaktera. I kaže da je to možda ona jedina prava – bolja, iskrenija i skromnija.
Prije nego što je cijeli svijet zastao i ostao u karanteni, on se već našao se u jednoj – i to usred Mongolije.
– Dok sam stopirao kroz Mongoliju u pokušaju da izađem iz te surove, negostoljubive zemlje i dokopam se Rusije, stigao sam u gradić Ulgij, koji je bio zatvoren zbog pojave kuge u tom području. Naime, Mongoli inače jedu meso sirovog svisca. Međutim, svizac kojeg su neki nesretnici pojeli nekoliko dana ranije bio je zaražen kugom. Ljudi su pomrli, Rusija je zatvorila granicu, u pogođeno područje su stigli timovi liječnika i cijeli gradić je zatvoren u karantenu. Ja ništa od toga nisam ni znao, dok sutradan nisam napokon našao jedinu osobu koja je govorila engleski. Taj mladić mi je objasnio situaciju i tada je nastupilo ono najgore – čekanje. Bilo je zaista grozno. Strah, nervoza i pokušaj da sačuvam zdrav razum. Dosta sam brinuo zbog sebe i roditelja, ali ubrzo sam prihvatio mogućnost da ću možda mjesecima ostati tamo i počeo planirati svoj život u mongolskoj stepi :). Nevjerojatna je ljudska sposobnost prilagođavanja. Ali, da, bilo je zaista strašno iskustvo. Posljedica toga je možda najluđa avantura koju sam doživio i dosta materijala za knjigu na kojoj radim – priča Srđan koji je otkazao je planirana putovanja u Nepal, Indiju i Kubu. Iako mu to teško pada. Trenutačno pokušava napisati knjigu, iako mu, kaže, baš i ne ide kako je planirao, a dosta piše i o Bosni, pokušavajući je dočarati ljudima koliko je, uz to što je komplicirana, i prelijepa i prepuna skrivenih blaga.
Osim što ih piše, voli i čitati putopise. Primjerice “U šumama Sibira” Sylvaina Tessona , “Komo”, Srđana Valjarevića, nezaobilaznu “U potrazi za staklenim gradom”, legendarnih Željka Malnara i Borne Bebeka, kao i “Shah of Shahs” poljskog novinara Ryszarda Kapuscinskogoja koji do detalja opisuje uzroke i posljedice Iranske revolucije. Kaže da nije neki filmofil, ali o glazbi bi mogao danima pričati. Dok hoda ili stopira po pustinji ili stepi neke daleke istočne zemlje, preferira instrumentalnu i duhovnu muziku, koja varira od orijentalnog jazza (Dhafer Youssef), preko tradicionalne, duhovne srpsko/balkanske muzike (Slobodan Trkulja), pa sve do banjalučke Shizomantre.
Sve nas trenutačno drma sjeta i nostalgija za mjestima na kojima ne možemo biti. Ja tako ne mogu vjerovati koliko puta nisam otišla na zalazak sunca na plažu uz svoju kuću na Baliju jer zalazak je ionako svaki dan!
Srđana pak hvata sjeta prije svega za Iranom i jednim malenim selom u pustinji, njegovim slobodnim stanovnicima i općenito za Irancima.
Također i za Gruzijom. Ljudi u tim zemljama su zaista posebni. Imam osjećaj kao da znaju nešto jako važno, nešto što mi ostali još nismo shvatili. Nedostaje mi taj osjećaj potpune slobode i neizvjesnosti dok se autostopom probijam kroz neku nepoznatu zemlju i upadam u razne avanture – priča i dodaje kako mu radi putnički crv pa će prvo nakon izlaska iz karantene zagrliti neke ljude, a onda i putovati. Prvo želi otići u Nepal, Indiju ili na Kubu, ali kao ni svi ostali, ne zna kako će putovanja izgledati u budućnosti.
Pa dok se opet ne otisnemo u neke nove avanture, evo nekoliko prijedloga koje putničke blogove čitati i – maštati.
www.easttothesun.com
www.snezanaradojicic.com
www.rostuhar.com
www.hrvojeivancic.com
(Mixer.hr/DEPO Portal/ak)