U zagrobnoj tišini zapadne civilizacije na sjeveru Evrope otkrivam šta mi fali. Sarajevsko decibelno nadmetanje zvučnika na Alipašinoj džamiji i onoj u Magribiji, te zvona katoličke crkve na Marijin-Dvoru. Da je u blizini i pravoslavna bogomolja, budnica bi bila multinacionalno kompletna.

Kada sam u Sarajevu onda sanjam mir noći i zora na obali uz Golfsku struju Sjevernog mora. Izmučenog tijela, pospane duše, istanjenih živaca proklinjem one što su izmislili zvučnike i salili zvona. Spominjem religije i vjere. Ujutro se na gradskim ulicama divim ljudima što su čili, puni energije. Pitam se kako mogu biti tako odmorni uz ritmove stresa što stižu sa vrhova svetih kuća. Mora da imaju zvučno izolirane zidove ili čepove u usima.

U nama, turistima nostalgičarima u gradu nikada izgubljenih sjećanja, ipak, lagano blijede slike onih tihih ili dovoljno glasnih mujezina i nježnog titraja teškog bata o metal. Prijali su uhu i vjernika i nevjernika. Danas je to kakofonija iskrivljenih glasova i zvona u borbi za prestiž, dominaciju. Nikako da shvatim kako neke religije, vjere mogu postati veće, važnije ako su bučnije. Moćnim decibelima označavaju svoj teren, ljude, život. Zvučnim udarima u cik zore tjeraju te da se zamisliš da li si svoj na svome, ili si čovjek bez domovine, identiteta, lične slobode. Ljut si na samog sebe sve dok uzavrelo podne ne sretneš draga lica iz prohujalih boljih vremena. Zaboraviš i džamije i crkve sve do slijedećeg ranog jutra.

Poslije svakog, nazovi, sarajevskog odmora zaklinjem se da me rodna čaršija više neće vidjeti. Ljutito zaključujući da se za znatno manju lovu moglo ljepše provesti u nekim biserima Mediterana ili na tirolskim visovima. Uživati u rajskom miru i čuvati živce za godine stare. Na sreću ili na žalost, drži me to dva, tri dana i već počinjem da čeznem za šeherom emocija u kojem audiotiranija postaje sve žešća.

Od početnih gunđanja protiv zvučnog iskakanja, disharmoničnosti što iritiraju za sarajevskih odmora, dolazim do saznanja koliko je malo potrebno da se ravnoteža multikultura naruši. Kao što ja, baš kao i mnogi drugi, samo želim svoj ranojutarnji mir u zavičaju, tako i milioni pripadnika raznih rasa, boja i religija traže ustavom zagarantovana prava za ispovjedenje vjere. Decenijama je već taj sklad u zemljama visoke demokratije bio na zavidnom nivou. Ali, kada počnu nadmetanja, nadglasavanja, jačaju osjećaji ugroženosti i lako isplivaju sijači mržnje. Od sitnica što zahtijevaju nešto više pažnje, uvažavanja, zakotrljaju se grude koje je teško zaustaviti kada postanu lavine.

Onda i božići i bajrami postaju dani kada se pitaš hoće li utakmica zvonara i mujezina završiti nečijom pobjedom ili će ostati nula - nula, u fer pleju, kako se nekada igralo u decenijama prošlim, što nam postaju sve ljepša kako su nam sve dalja?

...Prokleti decibeli, nećete mi pobijediti sjećanja na mujezine lijepih dana i zvona uspavanki, niti smanjiti ljubav prema gradu kojeg neki uzalud pokušavaju promijeniti.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

BONUS VIDEO: Gledajte još na DEPO TV