Miljenko Jergović/ Sumnjivo lice

Eto nam Hercegovaca da uništavaju Dubrovnik! Bankomati osvanuli u izlogu prostora tariguz-tvrtke iz BiH


23.06.19, 11:09h

 

www.jutarnji.hr

 

Da nije Ahmeta Kalajdžića i posljednjih ostataka klasičnog novinarstva u Hrvatskoj, vjerojatno nikad ne bismo ni saznali za najezdu bankomata na Dubrovnik, pogubniju i od srednjovjekovne najezde štakora koji su donosili kugu, i od manje davnih turskih, francuskih i crnogorskih opsada grada. Kugu je Dubrovnik preživio, i još su, možda prvi u svijetu, izumili karantenu, Turci, Francuzi ni Crnogorci nisu ga osvojili, i još su mu namrijeli veliku povijest i kulturu. Svi dubrovnici ovoga svijeta na kraju postanu slavni po onima koji su ih opsjedali, i prema kojima su rasle njihove tvrđave i bedemi, a s njima i legende o gradu.

 

Bankomati su, međutim, gori od kuge i od štakora, od francuskih generala i turskih maršala, te od Božidara Vučurevića, glavom, zato što od bankomata nema obrane. Oni su znak konačne smrti grada, kojeg više ništa ne može oživjeti, a kojeg nisu uništili, ponizili ni osvojili svi njegovi civilizacijski superiorniji i inferiorniji osvajači, nego su ga uništili, i još će ga neko kraće vrijeme uništavati, oni koji su u posljednjih trideset godina kamen po kamen, vrata po vrata, prozor po prozor, rasprodavali grad. U tome im je svesrdno pomagala vlast, koja suprotno svim europskim pravilima i svim zakonima i običajima zrelog kapitalizma, nije postavljala ama baš nikakve granice ni prepreke takvoj rasprodaji.

 

Suprotno svim vajnim domoljubnim proklamacijama, sve se pozivajući na hrvatstvo Dubrovnika i na ono drugo općenito hrvatstvo, kao najvišu etičku vrijednost i mjeru svih hrvatskih težnji i nastojanja, vlasti u Hrvatskoj i u Dubrovniku u tih su trideset godina činile i učinile sve da rashrvate Dubrovnik, da ga razdubrave i razraguze, da ga naguze i pretvore u bankomat neke opskurne provincijske mjenjačnice. I bogme ovih dana dovršavaju svoje posle.


Na Stradunu, pišu Ahmet Kalajdžić, Gabrijela Bijelić i Jozo Vrdoljak, stoji 26 bankomata, od toga 22 na lijevoj i desnoj strani te najslavnije hrvatske ulice, i još 4 na uglovima s drugim ulicama. Unutar starih zidina još je 11 bankomata, čime je Dubrovnik jamačno svjetski rekorder po broju bankomata po četvornom metru prostora. Uglavljuju ih u izloge dućana, tako što vlasnici prostora iznajmljuju bankomatno mjesto, za što, navodno, naplaćuju 12.000 kuna mjesečno po mašini. To nekome, možda, djeluje mnogo, ali to je zapravo cijena po kojoj se danas, 2019. godine, kupuju posljednji ostaci ostataka Dubrovnika.

 

Konzervatorski ured uzalud pokušava barem ograničiti najezdu. Oni to ne mogu, jer je zabrana kojom oni odgovaraju na uglavljivanje dva bankomata u izlog mjenjačnice kojoj je prostor izdala bosanskohercegovačka tvrtka za proizvodnju tariguz papira poput pokušaja da najezdu štakora koji donose kugu zaustavite kućnim mišolovkama. Mišolovka je sprava građanskoga mišjeg svijeta, dok štakori nadiru kao preteče jedne druge, mnogo nadmoćnije civilizacije.

 

Njezina moć izvire iz toga što ona ne samo da ne priznaje građanska pravila ni obzire, nego se uspostavila upravo na tome da udara po svemu što je prethodno bilo zaštićeno tim pravilima i obzirima. Ako ih pokušate pozvati na red, oni će zapjevati domoljubne pjesme i svoje će bankomate proglasiti za hrvatske grbove i zastave. I još će vam reći da udarate na temelje slobodnog tržišta, na poduzetničku inicijativu i kapitalizam. Reknete li im da njihovi bankomati uglavljeni u izloge dubrovačkih dućana nisu hrvatske zastave, nego su hrvatski štakori, oni će vas ismijati, oni će vas ignorirati, ili će pronaći vezu u hrvatskoj Vladi, koja je, naravno, nadmoćna nad svim tim konzervatorskim uredima.

 

Pritom Dubrovnik, kao nijedan drugi grad u Hrvatskoj, zorno pokazuje kako u rasprodaji zajedničkog blaga, rasprodaji hrvatstva i svekolike hrvatske baštine nema razlike između lijeve, lijevo-liberalne, i desne, domoljubne ili proustaške vlasti. Problem tu nije svjetonazorski, jer kada je riječ o utršku i o rasprodaji, parolaško hrvatstvo se ujedinjuje, ujedinjuju se partizani i ustaše, a s njima i svi oni liberali i narodnjaci, koji na kraju krvave balade mrtvacima po jamama zasutim krečom čupaju zlatne zube. Dubrovnikom je, naime, do neki dan vladao HNS, koji bi vladao i danas da suprotna strana nije prljavim manevrom, uz pomoć visoke sudske vlasti, onemogućila karizmatičnog gradonačelnika da se kandidira.

 

A taj je, pak, skupa sa stranačkom kolegicom, nimalo trezvenom ministricom kulture, godinama vodio akciju razvlašćenja uz eksproprijaciju cjelokupne imovine Društva prijatelja dubrovačke starine, praktično posljednje javne dubrovačke ustanove koja se svih ovih trideset godina imalo efikasno suprotstavljala najezdama bankomata, kruzera i ostalih štakora. I uspjeli bi gospar Andro Vlahušić i gospođa Andrea Zlatar, i to sve uz asistenciju lijevih zagrebačkih medija i aktivista, koji su pijani brod hrvatske kulture pogonili u sve četiri godine Milanovićeve vlasti, da dragi Bog, sretan slučaj, lukavost i snalažljivost gospara Nika Kapetanića, te poneki ovdašnji pisac i javni radnik, nisu osujetili uzurpatore koji su, srećom, zatim izgubili vlast. Ali u Hrvatskoj i u Dubrovniku to što jedni izgube vlast u posljednjih trideset godina nikad nije donosilo nikakvo dobro. Naprosto zato što ovdje nikad i nije bilo riječi o političkim pitanjima.

 

Kao što osnovni problem nikad nije bio svjetonazorski. Ovdje je riječ o civilizacijskom problemu, o odnosu prema štakorima i bankomatima, koji bi, valjda, svima trebao biti zajednički. Jer ono što je nasljednik nekakvog opatijskog zlatara, čovjek koji vrlo opasno izgleda i koji je zlatarski obiteljski biznis zamijenio mjenjačničkim i bankomatskim, uglavio u izlog dubrovačkog dućana, nikako nije političko pitanje. To više nije ni pitanje opstanka Dubrovnika - taj grad je, na žalost, za duga vremena izgubljen - nego je pitanje zajednice i njezina opstanka. To je, jezikom ovdašnje politike, pitanje hrvatstva. Budu li štakori i bankomati kriterij života u ovoj zemlji, nje uskoro neće biti. Nacionalizam i služi za prikrivanje općeg pustošenja zajedničkog kulturnog, društvenog i nacionalnog identiteta. Nacionalizam služi da prikrije to da nacije više nema, da je rasprodana, raseljena, bilbordima opoganjena.

 

Otpočetka je laž da Dubrovnik nije mogao biti obranjen i da je Stari grad morao biti rasprodan. Laž je i to da grad i država ne mogu određivati namjenu javnih i privatnih prostora na Stradunu. Oni su to mogli, kao što to rade gradske vlasti u Beču, Salzburgu ili Veneciji, gdje ne samo da je nezamisliva bankomatizacija gradskih spomenika, nego je zakonima i propisima otežana ili onemogućena prenamjena prostora. Ako je na ovom mjestu već stotinu i pedeset godina brijačnica, onda će tu i dalje biti brijačnica, jer će se vlasti pobrinuti da na svaki način demotiviraju vlasnika prostora u prenamjeni prostora.

 

U Dubrovniku, pak, nitko se u posljednjih trideset godina time nije bavio, osim Društva prijatelja dubrovačke starine, koje je, u skladu s vlastitim mogućnostima, otkupljivalo privatne prostore i pružalo otpor štakorskoj i bankomatskoj invaziji. Zahvaljujući gosparu Kapetaniću i njegovima, danas su Zidine prohodne, nisu ih preplavili restoranski štekati, nema uzurpacije javnih prostora, nema bankomata. Na Stradunu je drukčije, jer Niko Kapetanić nema te novce da otkupi i Stradun. Jasno?

 

To da Dubrovnik šaptom ne padne zaslužan je Ahmet Kalajdžić. Uz njega još i dvoje-troje njegovih kolega, onodobnih novinara. Ali zasluge su na još nečemu, na našem tradicionalnom i neizlječivom šovinizmu. Priča se raširila, ljudi su se nadigli, tek kada su bankomati osvanuli u izlogu prostora što ga je kupila tariguz-tvrtka iz Bosne i Hercegovine Teta Violeta, izvorno registrirana u Grudama. Na tu su se okolnost uhvatili i komentatori iz septičkih jama s anonimnim komentarima na hrvatskim web-portalima. Eto nam Hercegovaca da uništavaju Dubrovnik! Eto nam Bosanaca, Sirijaca, Srba, Crnogoraca i ostalih Židova i homoseksualaca.

 

Osobno, simpatična mi je do prije neki dan bila Teta Violeta. Upravo zato što je iz Bosne i Hercegovine, a ne iz Austrije ili Njemačke. Ubuduće, međutim, kada mi zatrebaju toalet-papir i oni papirnati ručnici za u kuhinju, pred oči će i meni izbiti izlog s dva dubrovačka bankomata. Iako u taj grad već desetak godina ne idem, radi vlastitih uspomena otrat ću se švapskim papirom. Jer ne vrijeđa.

 

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

 

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)


BLIN
KOMENTARI