Većina boraca Islamske države, terorističke organizacije koju sve više potiskuju, vraća se u svoje domovine, a među njima je i BiH. Hiljade žena, koje su pratile muževe u Siriju i Irak, ostale su zaglavljene u mukama, često s malom djecom.
Među njima je i Sara (pseudonim), takozvana ISIL-ovac udovica, jedna od mnogih žena čiji su muževi poginuli u Islamskoj državi, ostavljajući ih same s malom djecom. Ona i djeca trenutno žive u logoru za izbjeglice Islamske države Roj u sjevernoj Siriji, u nadi da će se vratiti u domovinu, piše Politico.
Sara je otišla iz Bosne u Siriju u martu 2015. godine sa svojim mužem, fundamentalistom kojeg je upoznala na internetu. Njena majka Lejla preklinjala ju je da ne ide. Ona je bila u prvim redovima tokom rata u Bosni kao humanitarna radnica i znala je kako ratna zona izgleda. "Bila sam u šoku kada mi je pisala iz Sirije. Jedva sam došla sebi od šoka da se udala, ali ovo je bilo nezamislivo", kaže ona. Lejla, uznemirena zbog situacije u kojoj se nalazi njena kćer, ne može se obratiti bosanskim vlastima za pomoć. Ali se zato povezala sa dvije druge porodice, čije su kćeri i sestre u istom logoru. Zajedno se nadaju da će uvjeriti vlasti da ih vrati u zemlju, s njihovih devetoro djece.
Udovice žive u jednoj vrsti čistilišta, njihova nesigurna pozicija je rezultat kompliciranog pitanja što je s povratkom stranih boraca i njihovih porodica, koje su možda radikalizirane. Brojni dužnosnici koriste kompleksnu situaciju kao taktiku odugovlačenja rješavanja problema. "Trebali bi biti iskreni i reći: ne želimo ih natrag! Ili da mi daju papire, kako bih otišla u Siriju i vratila kćer i unuke", kaže Lejla.
Iz Bosne i Hercegovine je oko 300 ljudi otišlo na ratišta u Siriji i Iraku. Regrutirani su s mnogih strana, uključujući ekstremističke propovjednike, video kampanje i društvene mreže. Fenomen je također povezan s bosanskom povijesti privlačenja stranih plaćenika. Tokom rata u Bosni borilo se između 1.800 i 3.000 stranaca, uglavnom iz Irana, Afganistana i arapskih zemalja. Neki su ostali propovijedati fundamentalizam i radikalna vjerovanja.
Najmanje 50 "stranih boraca" se vratilo iz Islamske države u Bosnu, prema navodima analitičara u Atlantskoj inicijativi Vlade Azinovića. "Svi povratnici su pod nadzorom, ali za sada ne predstavljaju prijetnju", navodi on. Bosna ima i problem što zemlja ne posjeduje program deradikalizacije stranih boraca. Slučaj džihadističkih udovica je kompliciran, jer one tvrde da nisu zapravo sudjelovale u borbi i zbog toga im se ne može suditi. Njihovi rođaci tvrde da su bile prinuđene da odu na ratom zahvaćene teritorije sa svojim muževima.
Ipak, u očima vlasti, one predstavljaju potencijalnu prijetnju, kao i njihova djeca, koja su službeno bez državljanstva. Bosanske vlasti zahtijevaju DNK testiranje ove djece, prije odluke o davanju državljanstava. Alema Dolamić je jedna od osoba s rodbinom među udovicama ISIL-a. "Druge ljude je sramota da imaju veze s Islamskom državom u porodici. Ali ne i mene", kaže ona. Njena sestra Alina je također upoznala fundamentalističkog supruga preko interneta. Godine 2014. se preselila s njim u Beč, poslije čega su naprasno emigrirali u Siriju. Kada joj je muž umro tokom borbe u ljeto 2017, Alina se preselila u posebnu kuću za udovice i samohrane majke.
Alema Dolamić
Ona i još četiri žene su platile da ih prokrijumčare preko granice u Tursku, gdje su se nadale da će stupiti u kontakt s ambasadama svojih matičnih zemalja. Još jedna majka, Senija Muhamedović, ima sličnu priču o svojoj kćeri Miji (31). "Uopće nismo bili religiozni. Iznenadili smo se kada se odjednom udala i počela nositi nikab, prestala razgovarati s muškim članovima porodice", kaže ona. Mija je otišla u Siriju u aprilu 2015. godine, gdje je poslije nekoliko mjeseci ostala udovica. Dvaput se preudala u Siriji, što nije rijetko kod žena u njenoj situaciji.
"Vidim sličnosti među ovim djevojkama. Sve ih je začarao internet, sve su bile mlade i lijepe. Nisu bile svjesne koliku grešku čine", dodaje Lejla. Tri porodice redovito razgovaraju preko WhatsAppa, a Dolamićka je redovito zadužena za organizaciju i obavještava druge obitelji o razvoju situacije.
Senija Muhamedović
Vlasti jako sporo odgovaraju na bilo kakve upite i samo ih šalju od ministarstva do ministarstva ili od ambasade do ambasade. Prošlog mjeseca je ministarstvo vanjskih poslova prebacilo čitav slučaj u ministarstvo sigurnosti i sada oni, prema Dolamićkinim riječima, moraju poslati predstavnika koji će izvući sve udovice i njihovu djecu. Rokovi, naravno, nisu postavljeni.
"Ako ne kažemo ništa, naša vlast neće ni uraditi ništa", uvjerena je ona.
U kampu Roj prisutan je i Crveni križ, ali su uvjeti života grozni. Alinina 8-godišnja kćer nedavno je dobila tuberkulozu, a i rekla je sestri da povremeno danima nemaju pitku vodu. Čak i kad se vrati u Bosnu, život neće biti lak. Ponovno se prilagoditi na život u bosanskom gradiću i nositi se sa stigmom udovice terorista neće biti jednostavno.
"Napravila je ogromnu grešku, puno je propatila, ali zaslužuje da se vrati kući", kaže Dolamić.
(Express.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)