Ove godine navršile su se 34 godine od vremena kada su u Sarajevu održane Zimske olimpijske igre. Danas je to uporišno mjesto bolje prošlosti ovoga grada i događaj koji još uvijek izaziva žive emocije kod onih koji se tih dana i tog događaja još sjećaju.

 

 

Kažu da su to bila bolja i ljepša vremena, da je to bilo doba koje je iz današnje perspektive teško shvatiti, naročito onim generacijama koje su rođene nakon Olimpijade i Vučka, simbola koji je ostao zauvijek dio velikog kolektivnog pamćenja grada pod olimpijskim planinama.

 

 

 

 

Francuska je 1924. godine bila domaćin prvih zimskih igara. Nakon Francuske, tu čast imale su Švicarska, SAD, Njemačka, Norveška, Italija, Austrija, i 1984. godine Jugoslavija, točnije Sarajevo. Ideja o Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu rođena je već sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na sjednici Međunarodnog olimpijskog komiteta, održanoj 18. maja 1977. godine, grad na Miljacki dobio je organizaciju ispred japanskog Sappora i zajedničke kandidature švedskih gradova Faluna i Göteborga.

 

 

Iako je velika ekonomska kriza pogodila SFRJ početkom 1980-tih, tadašnja vlast odlučila je državu predstaviti u najboljem mogućem svjetlu, a ovo su bile prve olimpijske igre održane u nekoj komunističkoj državi nakon XXII olimpijskih igara održanih 1980. u Moskvi.

 

Godina 1984. zasigurno je ostala urezana mnogima u sjećanje, a ovo su događaji koji su obilježili, najbolje organizirane Olimpijske igre do tada.

 

 

 

Godinu dana prije svečanog otvorenja XIV ZOI izgrađeni su svi potrebni objekti za njihovo održavanje, što znači da je ukupno realizirano 167 glavnih i više od 400 pomoćnih projekata. U nepune tri godine izgrađena su naselja za novinare i sportaše Dobrinja i Mojmilo, sportski kompleks Zetra s olimpijskom dvoranom i stadionom za brzo klizanje, dograđena je dvorana Skenderija, rekonstruiran stadion Koševo, a na Marijin Dvoru nikao je luksuzni hotel Holiday Inn. U izgradnju objekata i infrastrukture na Jahorini za Olimpijske igre uloženo je ukupno 36.631.125 tadašnjih njemačkih maraka.

 

 

 

 

Sarajevo kao „zimski“ grad daleko je bio poznat po svojim zimama i snijegu, ali dani pred olimpijadu su svitali bez ijedne pahulje snijega, iako su bili spremni snježni topovi. Noć uoči svečanog otvaranja igara, Sarajevo je zatrpao veliki snijeg. Snijeg koji je na noge digao sve: radnike i vojsku, sportaše i građane. Padalo je toliko da su neki treninzi morali biti odgođeni. Sarajlije su spontano izašle na ulice s lopatama i očistile grad. 

 

 

 

Legendarni glumac, scenarista i producent Kirk Douglas bio je jedan od mnogobrojnih posjetilaca Sarajeva za vrijeme Olimpijade. Kažu da je Kirk platio vjerojatno najskuplju porciju ćevapa u Sarajevu. Naime, tijekom jedne večere - konobar ili vlasnik jednog restorana dosjetio se da ovom glumcu poveća cijenu poznatog sarajevskog brenda više od 10 puta. Restoran je odmah nakon toga zatvoren, a u narednih pet godina, u taj restoran niko nije htio da ide.

 

 

 

 

 

Otvaranje 14. zimskih olimpijskih igara pratilo je oko 60.000 Sarajlija na stadionu Koševo i oko dvije milijarde ljudi preko televizijskih ekrana. Čast da zapali Olimpijski plamen pripala je tada 20-godišnjoj, Sandi Dubravčić, hrvatskoj klizačici, koja je 1981. godine osvojila srebrnu medalju na Europskom prvenstvu. Za Sandru je ovo bila druga olimpijada u njenom životu. 

 

Ona je danas uspješna liječnica i međunarodni sudija za umjetničko klizanje.

 

 

 

U izboru za maskotu ukupno je učestovalo 836 umjetnika sa svojim prijedlozima. Čitaoci jugoslovenskih novina su između vjeverice, divokoze, bodljikavog praseta i grudve snijega izabrali vuka. Vučko je maskota s crvenim šalom oko vrata (na koji se naknadno dodao simbol sarajevske olimpijade), na ramenu skije, a prsti desne ruke formirali su simbol pobjede, slovo „V“. Idejni tvorac Vučka je slovenski slikar Jože Trobec iz Kranja, a glas Vučku u reklamnim spotovima je dao Zdravko Čolić.

 

 

Također, proslavljeni bosanskohercegovački slikar Ismar Mujezinović napravio je seriju grafičkih plakata sa motivima sportista zimskih olimpijskih disciplina za koje mnogi smatraju da su najbolje ikada urađeni plakati te vrste u svijetu.

 

 

 

 

 

Juan Antonio Samaranch bio je predsjednik MOK-a za vrijeme trajanja Olimpijade, a Olimpijske igre u Sarajevu bile su prve u njegovom mandatu. Godine 1984. nastala je neraskidiva veza između Sarajeva i Samarancha.

 

 

Samaranch je posjetio Sarajevo u samom jeku rata i nakon što je ugledao zapaljenu Zetru, obećao je da će je MOK obnoviti čim to bude moguće. Obećanje je ispunio. Na otvaranju Zimskih olimpijskih igara 1994.godine u Lilerhameru Samaranch nije zaboravio Sarajevo; pozvao je cijeli svijet da minutom šutnje oda počast olimpijskom gradu koji je pretrpio strahote rata.

 

 

Dok su neki sportaši već osvajali prve medalje, stotine hiljada ljudi strpljivo i sa strepnjom očekivalo je prvu domaću medalju u povijesti na zimskim igrama; 14. februar 1984. i utrka veleslaloma za muškarce ostat će upisana zlatnim slovima u svim knjigama kada se govori o sportu bivše države. Jure Franko je u disciplini veleslalom bio četvrti nakon prve trke, drugu je odvezao u najboljem vremenu i sasvim zasluženo obradovao cijelu državu.

 

 

U to vrijeme i sistem vrijednosti bio je drugačiji, kao i nagrade za uspjeh. Skijaš Jure Franko koji je osvojio medalju, sjeća se tog za njega posebno sretnog doba:

 

 

„Oni su nama tada obećali kao nagradu videorekorder od Hitačija. I razmišljao sam: ’Ako vozim vrlo dobro u drugoj vožnji, dobiću videorekorder!’“, ispričao je Franko.

 

 

 

 

Transparent „Volimo Jureka, više od Bureka“ je ušao u legendu. 

 

 

Jugoslavija nikada prije i nikada poslije Sarajeva (a postojala je još jedna prilika) nije imala više predstavnika na olimpijskim igrama; pored četvorice veleslalomaša u alpskom skijanju takmičili su se i Tomaž Cerkovnik, Jože Kuralt, Janez Pleteršek i Tomaž Jemc, Mateja Svet, Anja Zavadlav, Nuša Tome, Andrea Leskovšek i Veronika Šarec.

 

 

 

Uz taktove stihova pjesme Duška Trifunovića "Lijepo je bilo u Sarajevu, do viđenja u Kalgariju", u Zetri, zvanično je zatvorena Olimpijada 1984. Predsjednik MOK-a Juan Antonio Samaranch čije ime danas nosi dvorana Zetra, rekao je tada "Doviđenja, drago Sarajevo" i potvrdio javno da su to bile najbolje organizirane igre ikada.

 

 

Za učešće na XIV ZOI prijavile su se reprezentacije 49 olimpijskih nacionalnih komiteta, što je bio do tada rekordan broj u povijesti zimskih olimpijskih igara uopće. U Sarajevo je stigao rekordan broj sudionika – sportista i njihovih pratilaca – više od 2500. Podijeljene su 222 medalje, sudjelovalo je 2691 sportaša i trenera, 7825 novinara, 760 redakcija, a prodano je 640.000 ulaznica. Otvaranje igara pratilo je 60 hiljada Sarajlija na stadionu Koševo i oko dvije milijarde ljudi preko TV-a. 

 

Najveća (skrivena) tajna Olimpijade u Sarajevu

Zabilježeno je da je ukupan prihod od Olimpijade iznosio 141.647.00 američkih dolara, od toga je bilo preko 44 miliona domaćeg i 97.647.00 dolara sa inozemnog tržišta. Čisti devizni pihod koji je tada došao u zemlju je iznosio 92.200.00 dolara, od čega je 74.200,00 došlo od prodaje tv prava, a ostatak je obezbijeđen na razne načine, od inostranog marketinga do prodaje ulaznica stranim kompanijama.     Zbog svega ovoga Olimpijada u Sarajevu je bila prva koja je  završila sa pozitivanim financijskim rezultatom.     U prodaji TV prva se krije i najveća tajna zašto je ostvaren tako pozitivan financijski rezultat. Naime, tv prava je američka kompanija ABC platila preko 70 miliona dolara, što je bio astronomsko povećanje u odnosu na cijene TV prava za raniju Olimpijadu. Ta su prava koštala nešto ispod 20 miliona i očekivalo se da će Sarajevo dobiti nešto preko 20 miliona i skladu sa pravilom da za svaki naredni veliki sportski događaj cijena prava raste do 20 posto.     Američki ABC  je platio 72.200.000. Zašto?   Tajna nije bila samo u troškovima TV prava za Olimpijadu, nego i u skrivenom dijelu u ugovoru kojim je ovoj američkoj kući dato pravo za direktan prenos ceromonije sahrane Josipa Broza Tita.  Taj skriveni dio ugovora potpisan je u sarajevskom hotelu Bristol krajem febraura 1980., u vrijeme dok je Tito još bio živ i u bolnici u Ljubljani. Ali se već naslućivalo da se bliži njegova smrt.

Ugovor su konspirativno potpisali članovi najužeg tima Olimpijskog odbora i uz znanje i podršku tadašnjeg političkog rukovodstava BiH, gdje je najistureniji član bio Branko Mikulić.    Treba napomenuti i da je vrijednost tadašnjih američkih dolara bila znatno veća, te da se tadašnji iznos od 72 miliona može mjeriti u više stotina miliona današnje vrijednosti ove valute.

 

 

(Anita Polunić/DEPO Portal)