Posljednji ispraćaj Predraga Lucića počeo je u 11.45, a već oko 11 sati na splitskom groblju Lovrinac okupilo se oko 300 ljudi te su formirali povorku za izražavanje saučešća porodici. Ljudi i dalje pristižu. Ima ih nekoliko tisuća.

Stigli su Zoran Pusić, Ivica Ivanišević, Veljan Radojković, Marin Jurjević, Viktor Ivančić, Boris Dežulović, Davor Bernardić, Milorad Pupovac... Iz Rijeke je stigao i Rade Šerbedžija koji je pročitao dvije Lucićeve pjesme.

Na posljednje počivalište Lucić je ispraćen uz taktove pjesme 'Always Look on the Bright Side of Life, Monty Pythona.

"Nazvali bismo te najboljim prijateljem, ali ti nisi samo više od toga, ti si naprosto više od toga. Nazvali bismo te rođenim bratom, ali ti nisi samo više od toga, ti si jednostavno nešto drugo. Nazvali bismo te još kojekako drugačije, ali nije za ovu priliku da te kojekako drugačije nazivamo niti da te nazivamo kako smo te nazivati običavali. Ti nisi tek nešto više od svega toga, ti si nešto neizrecivo drugo. U jeziku u kojemu živimo nema riječi ni imenice za našega tebe, a siromašan je jezik koji za tebe nema riječi. 

Tom si jeziku, eto jedna riječ previše, svaki put za njega prevelik, vazda preko njegove sitne mjere. Prevelik, prejak, preglasan, predobar, predrag. Previše velik za jezik kojeg ćeš pisati, previše jak za gomilu pred koju ćeš stati, previše glasan za tišinu koja ćete slušati, previše dobar za vrijeme u kojemu ćemo se naći, previše drag za ljubav kojom ćemo te voljeti. 

Bit će valjda da si zato, zato što si prevelik i predrag za jedan ljudski život, otišao ranije nego što je red. Ti uostalom za takav red nikad nisi mario. Samo tako, u jednom si trenutku postao pregolem za svoj život. 

Kažu prerano, kažu premlad. Tako se, kažu, kaže tankim rječnikom ljudske mjere, tako se računa po sitnoj mjeri ljudskoga reda u kojemu postoje i mjera za život i red za odlazak. A ne postoji u tom redu mjera, niti postoji u tom rječniku riječ za našega tebe, koji si prerano i premlad otišao kad god da ti je otići bilo. 

Jednostavno, tako prevelik svikao si nas na svoju preveličinu pa nam te je i takvoga na kraju bilo malo. Htjeli smo te još toliko, htjeli smo te još našega htjeli, pa onda bilo koliko, pa onda samo malo, još kratko. Makar premalo i prekratko. 

O tome sam ti zapravo htio pričati jer drugo sve znaš. Mjesec dana da je još do ovoga podnevnog zvona, godinu dana da još traje noć u kojoj bismo pili naša sjećanja, ne bismo ih se do jutra svih sjetili. 

Pričaju o tome i pričat će, bit će do podneva mjeseci i do jutra godina da se sjeti sve što je bilo i dosjeti sve što je biti moglo.

Ja ti ovdje želim ispričati samo ono što ispričati nismo stigli. O tome, eto, kako smo te htjeli još samo malo, još kratko, makar premalo i prekratko, pa si nam se na koncu još toliko i dao. Toga i takvoga, samo našega tebe imali smo posljednjih zajedničkih mjeseci, onih što ljudski jezik i red računaju bolest, vremena između prije i poslije, tihog međuvremena kojega si posvetio samo nama i ostavio samo za nas. 

Želim da znaš, prije nego nastaviš svoje putovanje, da nikakva druga na to vrijeme nećemo ponijeti nego sjećanja lijepa i sretna. Imali smo mi mnogo vremena, nisi ti mogao otići tako rano da nam ih za tobom ostane malo i svako je od tih vremena bilo posebno, ali nijedno kao ovo. 

Samo ti, prevelik i predrag, to možeš. Da ti odlazak pamtimo lijepim i sretnim, da pamtimo od tog odlaska smijeh i pjesmu i radost i ljubav. Okupio si nas i stisnuo oko sebe i voljeli smo se oko tebe, naš ti i tvoji mi. I koliko god to vrijeme bilo premalo i prekratko, a svako je vrijeme s tobom premalo i prekratko, ti si na kraju opet ispao predrag za nas. Mjesecima si nas pripremao za ovaj trenutak, kao da ne želiš ići dok ne budeš siguran da ćemo moći. Pa ipak, nije lako. 

S tobom ni teško, bez tebe ne može biti nego preteško jer zapamti, upamti tamo gdje si krenuo, nećeš ti dalje sam dočim ćemo sami dalje mi. 

Tim si, eto, životima vazda preko njihove sitne mjere, za te si živote za jednog prevelikog čovjeka premal.

Prevelik, prehrabar, prejak, prevoljen, predivan, predobar. Predrag.

Adio", rekao je Boris Dežulović nad lijesom prijatelja.

Ovo je zasigurno jedan od većih sprovoda koje je Split ikad vidio.

(Index.hr, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)