Nedaleko od gvozdenog mosta na Drini, u velikom, stjenovitom brdu nalazi se podzemni grad-sklonište. Podzemni kompleks koji je zapravo "šuplja stijena" nosio je šifrovano ime “Kamena djevojka”. Posjetioci u njega mogu ući kroz jedna od 12 čeličnih vrata lavirinta ukopanog u planinu Boranju.

Podzemni lavirint su kopali i betonirali robijaši, dovođeni i odvođeni noću, tako da nisu znali ni gde se nalaze, ni šta grade jer je cijeli projekat držan u stogoj tajnosti.

Sam podzemni grad se nalazi u utrobi brda, i izgrađen je po nalogu Aleksandra Prvog Karađorđevića. Sastoji se od soba koje čine lavirint, a u njega staje oko 5.000 ljudi.

"Gradnja podzemnog grada počela je 1931.godine i trajala je sve do ubistva kralja Aleksandra u Marseju 1934. godine. Posao je prekinut, a to tada je urađeno oko dvije trećine skloništa", rekla nam je Suzana iz opštine Mali Zvornik koja je ujedno bila i naš vodič kroz podzemni grad.

Kako nam je objasnila, ovo mjesto korišćeno je samo jednom, aprila 1941. godine, kada je prije odlaska u izbeglištvo, svoju posljednju noć u Srbiji, u nedovršenom skloništu, proveo mladi Petar II Karađorđević.

Aleksandar Karađorđević nikada nije ni kročio tamo. Radovi su obustavljeni 1934. godine poslije ubistva kralja Aleksandra u Marselju.

Sam "tunel" je dugačak oko kilometar i po i u njemu se nalaze prostorije, sobe, sale, kabinet, dvorane koje su izmalterisane i okrečene u bijelo i koje su po završetku gradnje mogle da prime od tri do pet hiljada ljudi.

Suzana nam je otkrila kako se u podzemnom gradu nalazila i kapela sa mjestom za oltar. Sada je to išarana prostorija puna vlage kojoj hitno treba renoviranje.

Ono što je posebno zanimljivo je da u podzemnim prostorijama uopšte nije hladno, temperatura je od 14 do 16 stepeni i skoro se nikada ne mijenja.

"Cijeli taj prostor su prirodno šuplje stijene koje su dodatno izdubljene, i temperatura nikad ne ide ispod 14 stepeni, niti iznad 16 stepeni, ni zimi ni ljeti. Ne znam zašto je to tako, ali temperatura skoro nikad ne varira ovdje", priča Suzana.

Ona nam je otkrila da se još uvijek istražuje šta se sve nalazi u sedamdesetak prostorija, a da se za sada zna da su tuneli iskopani u obliku krsta, kao i da se u ovom lavirintu nalaze ostaci kapele, oltarski prostor i kraljevska česma.

- Sklonište podignuto između dva rata, ima izlaz i u lagume rimskog grada Ad Drinuma, koji je povezivao obje drinske obale. Da je kompleks trebalo da se prostire na mnogo većoj površini, ukazuje jedan od hodnika duži od 20 kilometara, kaže Suzana.

Kako nam je napomenula, glavni arhitekta bio je Rus, stručnjak za kopanje rudnika.

- Objekat je urađen od čvrstog materijala, po tada najsavremenijim građevinskim i vojnim standardima, pa je u stanju da izdrži i najjače udare savremenog oružja. Pored toga podzemni grad ima najmanje dvanaest izlaza, na kojima se nalaze masivna gvozdena vrata, koji su ujedno služili i kao ventilacija.

Za podzemni grad do skoro nisu znali čak ni mještani Malog Zvornika. Kada je otkriven, vlast je procenila da se radi o turističkoj atrakciji pa je investirala novac u osvjetljenje. Ipak, cijeli kompleks je ugrožen zbog vlage, a slijepi miševi su prepoznali povoljno okruženje da se nastane u njemu.

Suzana nam je napomenula kako su hodnici namjenski okrenuti ka rijeci i da su uski kako bi bili lakši za odbranu, ali da se u dubini šire i pretvaraju u prostor za skladištenje oružja.

Ipak, kako kaže, tačna namjena do danas nije otkrivena jer nema dokumenata koji bi potvrdili bilo koju sumnju.

Kako nam je rečeno sav namještaj koji je preživeo Drugi svjetski rat, naknadno je ukraden.

Ni u jednoj prostoriji ne postoji namještaj jer je sve opljačkano nakon  Drugog svjetskog rata. Pokrali su sve što im se našlo na putu, uključujući i tri ukrasne “kraljeve česme” koje su po nekim tvrdnjama bile pozlaćene. Zbog mitova o blagu, bilo je dosta tragača koji su iskopali otvore na zidovima. Najveći su oni u podzemnoj vojničkoj crkvi, koja se prepoznaje po skromnom ornamentu duž zidova i prostoru predviđenom za oltar, kaže Suzana za Espreso i dodaje:

- Duž hodnika su na gredama ostali ventilatori iz predratnog vremena čija je namjena bila da obezbijede ravnomjernu cirkulaciju vazduha iz skrivenih otvora u stijeni. Ventilacioni sistem nikad nije uključivan, pa je voda koja se procjeđuje kroz stijene napravila pećinski nakit.

Do prije nekoliko godina grad je bio nedostupan javnosti, iako se nalazi pored najprometnije magistrale. Sada je interesovanje mještana, ali i gostiju veće, a opština namjerava i da napravi projekat kako bi se uradile replike, obnovile prostorije i sačuvalo ovako vrijedno istorijsko nasleđe.

(Espreso,BLIN MAGAZIN/ljk)